tri boje

po motivima istinite priče

 

Let od Pekinga do Istanbula trajao je čitavih deset sati. Tranzit kroz užurbani istanbulski aerodrom, pa onda još nekih dva sata do Podgorice. Kineska pjesnikinja koja je za svoje stvaralaštvo odabrala pseudonim Fēng– vjetar,  u vazduhu se osjećala dobro. Ona se nije bojala letenja. Bila je potomstvena šamanka, što u ovo vrijeme u Kini nije bilo poželjno isticati. Religija je tamo još uvek bila tek opijum za narod…

Rastvaranje krajnosti, života i smrti, svjetla i tame, rekonstrukcija razbijenih formi - tome teži šaman u procesu inicijacije. Povratak u pra-vrijeme i izvorno stanje koje je sada razbijeno čin je ujedinjenja i sjećanje na doba kad je postojala potpuna stvarnost. Kraj podvojenosti rastvoriće sve svjetske podjele i ravnoteža će ponovo biti uspostavljena.  Šaman je tako dvojno biće, poput Rebisa,  filozofskog kamena, kamena mudrosti koji može da transmutira u unutrašnje stanje.

Druga faza inicijacije zaista je uključivala halucogene, koji su trebali da potaknu učenikovo duhovno putovanje.

U tradiciji, u kojoj je gospođica Fēng tajno bila odgajana, ova putovanja duše u druge svijetove izaziva nas u indukcijom halucogena u određenoj sekvenci, koja je odgovarala fazama prerađanja. Međutim, takvi silasci u donje svjetove nisu bili cilj sam po sebi, ove transformacije su činjene da bi se u tim svjetovima ispravile okrnjene i raspr čane boje i oblici. Sibirski i mogolski šamanizam se vjekovima prenosio u usmenoj formi, pjesmama, himnama i molitvama.

Baš kao i crnogorska tradicija, pomisli gospođica Fēng. Neke stvari su bile toliko svete da se nisu smjele zapisivati, nipošto.

Grad koji je bio njena konačna destinacija, na kineskom je nazvan gradom polja bijelih rada.

Taj grad bijelih polja nalazio se u zemlji crnih planina. U pripremama za ovaj put, kada bi ušla u trans, šamanka je osim bijele i crne vidjela puno crvene boje, boje prolivene krvi.

U sjedištu pored nje bio je Bái Tǎ, još jedan pjesnik, još jedan pseudonim. Njegovo umjetničko ime označavalo je bijelu pagodu, ili bijelu tvrđavu, a zvali su ga još pjesnikom kamena. U Kineskom udruženju književika smatrali su sasvim prigodnim da ih pjesnik koji je opevao bijelo kamenje ugrađeno u pagode predstavlja u zemlji crnih planina, koja ja sama po sebi bila vječita oda slobodi.

Gospođica Fēng i Bái Tǎ pokušavali su da memorišu  prezimena svojih domaćina, a taj zadatak bio je veoma zahtjevan.

Među prezimenima uočili su jedno posebno teško za izgovor.

Preveli su prezimena mandarinski. Ispalo je 迪兹达雷维奇, Dízīdáléiwéiqí, redom: prosvjetljenje, ovdje i sada, postići, grom, istrajati i održati, rijetko i iznenađenje.

Zanimljivo, zaključiše.

Nedugo zatim gospođica Fēngutonu u san. U tom snu, koji je sasvim podsjećao na javu, sasvim neočekivano našla se u jednoj staroj mediteranskoj luci, koja je bila okružena gradskim zidom, sasvim nalik na onaj njihov, kineski. Ušla je u grad čija je arhitektura jako sličila venecijanskoj. Došla je do Gradske galerije ozidane kamenom. Tu se otvarala neka izložba. Bilo je puno posjetilaca. Platna su bila impresivna, svako jedna obojena priča za sebe.

Motivi gusto zbijenih krša sa vjekovnim pamćenjem, apokaliptični pejzaži, ljudska tijela, refleksije noćnih mora i neimenovani strahovi zurili su u posjetioce sa zidova galerije. Pejzaži za koje se nije moglo znati da li su stvarni, smješteni  izvan ovog vremena i logičkog konteksta poticali su ideje snova... Tako nalik na šamanske transove.

Umjetnik je stajao po strani, van vreve i tiskanja posjetilaca.

Jedan mladić, čije su koža i ruke odavali dane provedene na otvorenom moru, stajao je ispred velikog modrog platna. Na njemu je dječak sa licem starca bio posve sam sa morem. Društvo mu je pravio duh jednog morskog psa, a njegova jedina igračka bio je jedan zarđali top. Ovaj dječak je bio sam, potpuno sam na svijetu.

Odnosno, svijeta više nije bilo. Dječak kao da se pitao što da čini sa ovim svijetom, jedinim koji je naslijedio. Kako da ga popravi?

Gospođica Fēng, se udubi u misli mladića koji je izgledao sasvim zanešen ovim platnom.

Znala je da se vratila u prošlost, ne tako daleku, možda nekih petnaestak godina unazad. Ali, ono o čemu je razmišljao ovaj mladić dešavalo se mnogo prije, vjekovima ranije...

On nju nije mogao vidjeti, dok je ona kao na platnu vidjela tok njegovih misli.

Ovaj mladić je nekako bio povezan sa umjetnikom, čija je ovo bila izložba. Umjetnik to nije znao. Mladić se sramio svoje iznošene odjeće, svojih starih cipela, svog zanata. Kao da nije pripadao ovdje, ovom glamurnom svjetu koji je došao na otvaranje izložbe.

Međutim, on je jedini shvatao.

On je shvatao da svijet, ovaj naš svijet, propada i da se nešto ozbiljno mora uraditi da bi se vratio u prvobitno stanje.

Đuro, tako mu je bilo ime, poticao je iz porodice koju kao da je stvarno svakih pedeset godina sustizala ona balkanska kletva po kojoj pametni ućute, budale progovore, a fukara se obogati.

Nekada davno, početkom dvadesetog veka, njegov đed, Đuro, ostao je sam na svijetu i bez igdje ičega.

Vid gospođice Fēngispuni se krvlju prolivenom u nekom od mnogobrojnih balkanskih ratova.

Mladić, ponevši u svojoj duši sliku dečaka prepuštenog moru, tiho napusti galeriju.

U međuvremenu, Bái Tǎ je čitao knjigu do koje došao u biblioteci Pekinškog univerziteta. „Dizdari su upravljali tvrđavama, a njihova funkcija bila je nasledna. Bili su neosporni vladari u svojim kapetanijama. Poticali su, uz rijetke izuzetke, iz starih plemićkih porodica.

Dizdar-ara, dizdarac-rca  m. (pers.) zapovjednik tvrđave, zapovjednik utvrđenog grada. Od ovoga su nastala prezimena Dizdar i Dizdarević…”

Učini mu se da gospođica Fēng plače u snu i on je lagano ćušnu da je probudi.

Kada je otvorila oči i pogledala u njega, činilo se  kao da se vratila iz nekog potpuno drugog vremena.

“Izgledate kao da ste upravalo vratili sa nekog od Vaših toliko puta opevanih šamanskih putovanja, gospođice Fēng”, reče on.“Šta ste zanimljivo vidjeli tamo?” upita ne bez ironije.

Ona se nasmeja i lakonično odmahnu rukom. “Molim Vas, druže Bái Tǎ, pa bar Vi znate da su to puke gluposti… Folklor tek.”

Kada su nakon dvadeset jednog sata putovanja napokon stigli u BijeloPolje, gospođica Feng primjeti svojim šamanskim vidom da je grad zaista obojen trima bojama: bijelom, crnom i crvenom. Crvena je odavno počela da blijedi, dok je posred polja crne boje bila jedna velika bijela tačka. Što je duže posmatrala, sve više je uočavala da je ta bijela tačka u stvari krug koji se širi i potiskuje crnilo.

Ovdje se dešava nešto veoma bitno, pomisli ona.

Mladog slikara sa šamanskog putovanja vidjela je ponovo, sada već kao zrelog umjetnika. Pošto su stigli u grad zastrt bijelim radama, upravo on je otvarao izložbu istaknutog figuriste. Na reveru njegovog sakoa bila je zataknuta jedna značka. Gospođica Feng se fokusira i poče da očitava informaciju utisnutu u njoj.

Iščitala je četiri pitanja:

Da li je istina?

Da li je pošteno prema svima?

Da li gradi dobru volju i prijateljstvo?

Da li je korisno za sve?

To su jedina četiri pitanja koja postoje, zaključi gospođica Fēng za sebe. Zatim je primjetila da još jedan čovek nosi takav simbol. To je bio onaj nekada siromašni mladić koji je sa izložbe u gradu venecijanske arhitekture u duši poneo sliku jednog urušenog sveta.

Gospođica Fēng se ponovo zagleda u njegovu dušu. Sada je ona odražavala boje sa platna izloženih u Domu kulture - jake žute tonove, ljubičastu, plavu i zelenu nijanse. Ovaj mladić postao je bogat, znala je to.

Jedna pjesnikinja iz Crnih Planina, ispričala joj je ostatak priče.

Mladi umjetnik iz njenog šamanskog sna zvao se Abaz. Nazvan je po svome djedu, baš kao i Đuro po svome. Već tri generacije njihove porodice bile su povezane nevidljivim nitima usuda i onim opipljivim, prijateljskim.

Tokom prethodnih petnaest godina, Đuro je stao na noge i u gradu na moru podigao kuću. Najveću sobu namenio je Abazu i nazvao je njegovim imenom. U novoj kući  Dizdarevića, u centru grada čija su polja prekrivena bijelim radama, i Đuro ima svoju sobu.

Gospođica Fēng pomisli kako ovakva dinastička prijateljstva potpuno odslikavaju odnose vjekovnih kineskih dinastija. To je svakako bilo dobro.

Stvari došavši do jedne krajnosti, neumitno bi počele da prelaze u svoju suštu suprotnost. U ovom slučaju, i to je bilo dobro.

Na nebu iznad Bijelog Polja, gospođica Fēng jasno vide Jin i jang simbol sačinjen od oblaka.

Odlučila je da o ovim važnim događajima svakako mora napisati metafizički esej, a možda čak i jednu pesmu.


ruth bio

Lena Ruth Stefanović rođena je u Beogradu. Diplomirala je ruski jezik i književnost na Univerzitetu Klement Ohridski u Sofiji, gdje je odbranila i magistarsku tezu iz savremene ruske književnosti. Studije kineskog jezika i kulture pohađala je na Beijing Language and Culture Universitety u Pekingu. Završila je Diplomatsku akademiju Gavro Vuković u Podgorici. Živi na relaciji Podgorica – Moskva, gdje je na doktorskim studijama na državnom institutu za ruski jezik A.S. Puškin. Piše kratke priče i do sada je objavila knjige Arhetip čuda i Io triumpe. Bavi se književnim prevođenjem sa ruskog, bugarskog i makedonskog jezika.

 

 

 

odakle zovem markica

plantaze markica