tramuntana olja savicevic ivancevic

Marku

Ovo je najljepše doba, jer je travanj i proljeće: digle su se šumske magle i otpočela je himna. Na zavojima puste otočke ceste prema Tramuntani, Lada vozi i osjeća uzbuđenje pred navalom boja. Put do kuće, zelenu venu, ima u rukama i nogama.

Silvestar, nono, pokoj mu duši, dao joj je sve te prve važne razloge života: njene boje i pjesmu slavuja protiv orla, orla protiv žaba, plemeniti ukus divljeg mesa i milovanja pitome zemlje, a sad joj je njegova smrt vratila i šumu i more, bar nakratko. Ladi i ne treba više od toga. Dovoljna joj je čežnja za domom i zato, u toj čežnji, s tom čežnjom, može živjeti svugdje.

Kroz prednje staklo već ulaze njene boje, one boje kojima slika, otvorene i jarke, bezimene: žuka za travu, oštra za kamen, a ružmarin za nebo, svježa za kukce pod kamenom, ružičasta za kožu nakon uboda krpelja, toploplava za oko posred otoka, hrđa za kuće, jantar za med, meka i ugašena za zemlju od boksita, sve boje iz kalendara za bjelogoricu, melisa da smiri jorgovan u proljeće i ovaj sunčev konvoj u retrovizoru, za leđima. Također, misli ona, lomeći okuke, nipošto mrke, a ni pastelne, razblažene da bi pristajale na zidove blijedih soba. Samo iskrene boje, onakve kakve su u prirodi i u oku: bistre, žive i jasne. Magla u Tramuntani nije bijela, to se zna, a crne boje, osim na janjetu i točkici kosa u krošnji kestena, ovdje nema. I janje kad naraste, ako izbjegne nož, zbog vjetra i sunca postat će vrag od mjedene vune s dva zlatna roga.

Pred selom je dočekuju dvije ovce: velika, s krpama prljave i zapetljane vune na stražnjici, označena crvenom bojom stada i, uz nju, crno janje s bijelom flekom na glavi i bijelim vrškom repa.

Ovce i dalje slobodno žive, dozivaju se među drvećem, po cesti, spuštaju se do plaža gdje pasu na prijelazu šume u šljunak. Sve do gradića put je posut ovčjim brabonjcima, a u svaki grm i draču upleteno je runo. Katkad, penjući se kamenim obroncima uz otočke cestice, papcima izazivaju sitne odrone i, kao posljedicu, razbijena stakla i haube turističkih alfi i mercedesa.

Tri godine nije bila na otoku, ali i prije tri i prije trista tri sve je bilo isto ovako.

Perunike i otrovne mlječike – na ulazu u hrastovu šumu – lelujave alge morskog kopna. Kadulja za ovna, za košutu žir i kesten, sve je stvarno. Zatim selo, koje spava radim danom, dok vikendom drijema uz vječno zujanje muha, i kuća ožbukana crljenicom, i uz nju mlad jasen u čipki, vjenčan s pola šume, spreman za svečane orgije nakon tvrde zime i golotinje.

Pred kućom je Ladina majka, sitna i ozbiljna, u šlapama i svilenom kimonu koji joj je Lada poslala iz Berlina – puši na dovratku.

Lada parkira desetak metara niže, uz suhozid. Nema nona, prvi put. I tu, kroz nanose uzbuđenja, jasno osjeća tugu od koje bi mogla zaplakati, ali nije tako naučena.

Pozdravlja ženu na vratima i ona je propušta u kuću pogledom. Lada baca torbu u kut, pruži se na kauču, kao da je ovdje bila jučer.

„Bilo je Partizankino janje na ulazu u selu, jako slatko. Ali ne s Partizankom, s nekom bijelom ovcom.“

„Ma ce? Kako si onda znal da je njeno?“

„Kako ne bih. Pa bilo je onakvo kao i Partizanka, isto.“

„Partizanka, e. Dobro joj je ime dal.“

„Crno s bijelom frizurom i repom. Kako ne bih znala, odmah sam znala.“

„Crno s belim belehom? To joj je onda vnuk. Ki zna s kim se ta jebala“, rekla je Madre i zgnječila čik u pepeljari.

„Bit će se sa divljom svinjom. Ili možda s jelenom. Ili s vilama!“ dobacuje Lada.

„To će i bit. Da mi je ćapat i odret joj rukami kožu. Ona je i ubila nona. Vrah.“

„Ma daj mama, majke ti, to je obična ovca. Nije ovca ubila nona.“

„Obična ni. Niki do vas ni običan, samo ja obično trpim.“

Madre prijeđe preko Lade pogledom, brzo:

„I kako to sediš?! Obelci se, ki sedi gol navečer, sence je palo, zajacalo je.“

Lada sjedi prekriženih nogu, zausti reći da ima najlonke pa joj nije hladno, ali se predomisli i povuče.

„Lijepo ti stoji kimono, drago mi je da ga nosiš“, kaže majci.

„Gren va posteju. Zutra ću ti ubrat malo šparog za marendu. I forši pride Viktor.“

Stric Viktor je Silvestrov brat.

„Si neš rekal? Jesi umo...“

„Niš, niš. Nikad nisam umorna! Što je to meni skočit iz Berlina u Tramuntanu.“

„I nisi. Vrah ti nikad ni dal mira. Imaš sira u frižideru i orzot u padeli. Ako si…E.“

„Gladna. Hoću, ne brini.“      

Na vjetru, pod strehom na verandi, njiše se suha riba, ovčetina i nekoliko kobasic od divljači, obješene na metalnoj kuki koja viri iz grede. U podrumu se ljuljuška vino i rakija. Krovom, među starim crjepovima, gmižu tek probuđeni škorpioni. Šuma miriše slatko, diše duboko i tiho.

Vani ptice neumorno pjevaju, a njihovih glasova je mnogo, koliko i zvijezda na otvorenom nebu iznad sela. U majčinu se sobu već uspela mliječna magla, a u Ladinu utrčao propuh i zatvorio škure.

Svaka u svojoj sobi, iza svojih vrata – zaspale su. I dok su spavale, šuma ih je optočila.

A zadnji put kad su se vidjele, majka joj je rekla: Dok sam živa neću nogom kročit na kopno, a ti mi ne dolazi.

„Dokle sem živa neću poć na terafermu, a ti mi nemoj prit“, rekla je, da.

To je bilo prije nešto manje od tri godine u Rijeci. Majka je prodala stan i odselila kod svog oca na otok. Pola novca dala je Ladi. Bila je fer u tim stvarima. Ili, ipak, ima i one druge istine – isplatila je vlastito dijete koje je ona rodila lijepo, čak i pametno i muško, a koje je, eto, uvijek bilo malo svoje, da bi čim je odraslo postalo ludo i žensko.

„Uvek si bil nežan, ko divojka, ali ne razumem, ce nisi mogal bit s nekin muškim ko, ce ja znan, normalan peder.“

„Ali ja nisam peder, ja jesam divojka, oduvijek. Znaš to dobro. Nisam nikad ni bila muško, a ni dječak. Svi ste vi to znali. Sjećaš se kako me zvao nono? Vila.“

„Vila.“

„E, vila!“

„Malo se rugal. Imal si duge lasi, a i zato ce si se vavek smel. Hihotao si se!“

„Ni se nono rugal.“

Rekla joj je tada, prije tri godine, ova njena voljena mat, da je dosta ce je nju ruvinal, ali ako ima mozga i obraza, da ne uznemirava nona. I Lada je nestala. Da mozga i obraza, velikih riječi za nerazumne i bezobrazne stvari.

Što reći toj ženi? Izgledan je Treći svjetski rat, a mama bi se živa ubila jer bi njeno dijete moglo biti ono što jest, ono što je i ona – jako su slične.

Osjetila je, tada, već na povratku iz Rijeke u Berlin, kako je navukla bol od koje se ne može otresti; prljavština, nanesena izvana, a ne da sastrugati ni sprati. Ljaga.

U stopu je slijedi dok kroči ulicama onako mirisne kose koja je udara po leđima, elegantna čigra, pažljivo obučena. Govore li iza njenih leđa? Ide ljaga za njom; da je najbolja na svijetu, ima rep. Tako je oduvijek. Što je ona u Berlinu, Rijeci ili na otoku? Bolest koja će, ako je uoče, unakaziti tuđe oči i misli. Smiješna greška je Lada, tako prelijepa nakaza, to je neoprostivo. Ljaga, ljaga. Otkinuta od sebe, biće bez prošlosti, nešto neodređeno što izmiče pravilu, nešto srednje, nešto što je sve, netko tko uznemirava i izaziva paniku i žudnju, netko poseban, tek običan netko.

 „Sve je pasalo, masmaliću, Lado“, rekao bi ti Silvestar i zagrlio te, dok si još bila dijete koje loše sanja. Pokorila si paralelni svemir u kojem si savršena, sa bojama i slikama koje si donijela iz šume i s mora. Sa svojim muškim obrvama i ženskom slobodom, uostalom. Tvoje su sad galerije, čak i naslovnice, svaki izlog te želi izlagati, svi te pozdravljaju i pitaju što misliš. Nema etikete, samo ime, samo cijena.

 I u trenu si opet ovdje, gdje si narasla i odakle si se, dakle, otkinula. Ili nikad nisi uspjela u tome? Na svome, a bez ikog svoga. I tko te pita što misliš.

 

Silvestar je umro krajem ožujka, kada se otopio snijeg. Priča Madre.

Iako snijeg pada svake godine u unutrašnjosti otoka, makar toliko da prekrije travu i zakori zemlju, dugo se ne pamti da je u martovskim danima pao takav. Sedmi i zadnji snijeg prošle zime u Tramuntani, dovoljno visok da sakrije iznikle palme kukurijeka i potraje više dana.

Rečeno mu je da je Partizanka viđena ranjena kraj solara koji napajaju trafostanicu, tamo na lovačkom putu koji se penje uzbrdo pokraj žabljih lokvi. Pretpostavlja se da je ovcu, onako tamnu, upucao neki Talijan ili Slovenac u krivolovu, misleći da je košuta. Krivolovci su dolazili vikendima, nije daleko, a ni skupo. Nitko ih ništa ne pita, niti su oni pitali za dozvolu, pojeli bi, popili, pa u lov.

Znate, ovo je divlja zemlja, ovo je divlji otok, iako na njemu nema ni opasnih zvijeri ni zmija otrovnica. „Najboje van je obleć svetlu robu kad greste šumom, po bošku! Strašit se vaja samo judi.“  Tako je Silvestar savjetovao putnike s kopna.

Eh, Silvestar, bi li me odbacio? Misli Lada. I još misli kako je Silvestar, izgleda, ipak volio Partizanku. Ona je od onih ovaca koje preuzmu ulogu ovna predvodnika, koje slijedi stado, ali kad je nono proširio stado i doveo Bruna, rogatog, moćnog, Partizanka je od ljutnje i ljubomore nogama izvalila ogradu, Partizanka je zatim pojela povrće iz vrta i u taj pohod povela nekoliko ovaca. Zna Lada tu slavnu priču napamet. Silvestar je našao ovcu – mirno je pasla posljednje ostatke iz vrta – gađao je kamenjem i čupao joj vunu u ljutnji; tada je utekla, više se nije vraćala stadu. S vremenom, nije bilo moguće prići blizu plahoj životinji, čak ni Ladi, kojoj je ranije dolazila jesti iz ruke – odmetnula se u šumu i podivljala. Nonu to nikad nije bilo pravo, zabranio je da se ta crna ovca spominje.

Madre sad priča kako je Silvestar tri dana tražio ranjenu ovcu po Tramuntani, spavao u napuštenim pastirskim stanovima u šumi i na kraju ga je Viktor, brat, našao promrzla – a na vratu je nosio veliku, iznemoglu životinju. Došao je veterinar, došao liječnik.

Kroz dva tjedna, starac je umro od upale pluća u bolnici. A ovca, vrah, demonka, rekla je Madre, ozdravila i opet otrčala u šumu.

„Viš ju kako bleje?“

„Bleje, e?! Sve to si mi trebala odavno kazati! Trebala si me odmah zvati!“

„Jesam zvala.“

„Zvala si me kad je već umro. Nakon tjedan dana. Nisi nam dala da se pozdravimo. Ni za sahranu nisi poslala obavijest!“

Lada glasno zaplače, suze joj padaju u jutarnju kavu.

„Znaš da nisem mogla. Mislela sem se i bilo mi je teško. Ce plačeš?! Ćeš šparoge s jajima?“

„Neću šparoge. Neću ti ja ta jaja. Bilo ti je teško, ma daj. A zašto si me sad zvala koji kurac?“

„Pazi ce govoriš“, rekla je Madre gledajući niz seoski put kroz kuhinjski prozor.

„Gre Viktor.“

„Što hoćeš? Da se sakrijem od Viktora?“

„Ne, neću. Obriši se samo. Ce ti više ne ješ jaj?“

„Ti stvarno nisi normalna“, kaže Lada pobijeđeno, skoro se nasmijala.

Malo sunca se zaigralo na pragu i tad  je kroz otvorena vrata upao Viktor.  Nonu je bio sličan po okruglim oćalima i kariranoj košulji, kretnjama. Također udovac, ali bez djece. Ali vječno pripit, dobar i pripit.

„E, Viktore, si prišel na marendu!“ kaže Madre zureći još uvijek kroz prozor.

„Dobar vam dan! O, Lado! Lepo te je vit!“ pozdravi starac.                              

Mama dočeka:

„Vero lepo.“

„A ce ti komplikaš?“ dobaci Viktor. „Isto je dete ce je i bilo, naše.“

Onda se okrene Ladi i raširi ruke:

„Pre ti je ime finjevalo na o, a sad se zoveš kako moje auto.“

„Najbolje auto“, kaže Lada.

„Ni bojeg!“ složi se stari.

„Imaš li testament?“ prekida ih Madre.

Viktor opipava džepove, vadi papir i kaže tronuto:

„Ovo je testament do nona Silvestra.“

Zato ju je Madre pozvala. Sad zna.

„Tu ti piše da ti je sve pustil. I kampanju i kuću i blago. Ovjereno. Zaklel me da ti ovo dam. Zakuni se zdravljem i životom – mi je rekal“,  kaže Viktor.

„Sve?“

„Sve ti je pustil. Do zadnjeg. Zato sem te i zvala“, potvrdila je majka.

„Znači ova je kuća moja.“

„Je, sve je tvoje, moj je samo jedan del, mali. Ali, ako…“

„Znači, ako želim mogu mater izbacit na ulicu?!“

„Pa eto, skoro da je tako. Ja tebe nisem hitila na ulicu.“

„Ne, nisi. Zbilja nisi. Napravila si nešto gore.“

„Napravila sem kako sam mogla i znala. Ja sem ti mat.“

„Znaš majko, pogledaj me dobro, nisam se ja promijenila.“

„A slušaj, dete moje, meni se para da si.“

„Zapravo i nisam. Pretvorila sam se iz djeteta u ženu, odrasla sam. Ali ista sam. Ti si ta koja se promijenila prema meni.“

„Žal mi je, Lado.“

„Gluposti. Ne vjerujem ti, ali svejedno“, kaže Lada u papir i proučava oporuku. Viktor sjedi do nje i jede glasno, mljacka kruh, pripija vino i hvali jelo. A onda, kao da se sjetio, izvuče iz borše neke izreske iz novina:

„Sve ti je Silvestar pratil, tebe, kako slikaš, izložbe te tvoje. Bene. Dobro je to.“

„Nisem znala“, reče Madre i klapa suđem. Lada misli namjerno.

Govori:

„Hvala, dragi moj Viktore! Slušajte, vas dvoje, nema razloga da vas više zadržavam, sutra ujutro me čeka posao, a put je dug. Idem ja.

Pojela sam, dobro je bilo!“

„Tako naglo greš“, kaže Madre i okrene se prema njima.

 „A moram ići. Imam sve što mi treba“,  kaže Lada.

„I ce sad?“

„Ništa, majko, kao što je i bilo. Sve isto. Ti ćeš ostati ovdje, a ja idem u Berlin, slikati.“

Djevojka ugura oporuku u malu putnu torbu, već spremnu.

„Si mogla pročitat naglas ce piše?“

„Znam napamet: Mojoj vnuki Ladi ostavljam Tramuntanu.“

Žuka za travu, oštra za kamen, a ružmarin za nebo, svježa za kukce pod kamenom, ružičasta za kožu nakon uboda krpelja, toploplava za jezero posred otoka, hrđa za kuće, jantar za med, meka i ugašena za zemlju od boksita, sve boje za bjelogoricu, melisa da smiri jorgovan u proljeće, ovan od mjedene žice s dva zlatna roga i, uskoro, čim sjedne u auto, sunčev konvoj u retrovizoru, za leđima.

Lada ljubi Viktora u smeđi obraz. Madre, u šlapama i kimonu, spušta se za njom niz usku travnatu stazu do auta.

Još jednom, Lada pogledom provjerava stvari, čini se da je sve na svom mjestu. Pokrene motor, a preplašena ovca zableji negdje u šumi.

„Znaš, ženskima je sve teže“, kaže Madre umjesto pozdrava.

Lada podiže kosu, popravlja ruž. Gleda majku i smiješi se:

„Naravno da znam, mama. Ali ima li išta ljepše?“