snajder

Vrlo poštovani izabrani predstavnici Naroda!

Uzimam si slobodu podnijeti vam skroman prijedlog za koji sam čvrsto uvjeren da bi mogao unaprijediti život svih žitelja naše države, svih društvenih slojeva njezinih, bez obzira na financijske mogućnosti pojedinaca odnosno razlike u istima. Jednom riječju, radi se o prijedlogu za univerzalno poboljšanje prilika, a to će naravno reći, i državnog erara. Ako biste ga usvojili, međunarodni položaj naše države bio bi znatno unaprijeđen. Štoviše, naša bi država postala u neku ruku predvodnicom u jednom gibanju koje bi, pokrenuto upravo od nas, dobilo svjetski zamah.

Poštovani predstavnici Naroda! Meni je poznato na koje sve načine neki pojedinci zlorabe vašu pažnju, vašu uviđavnost i posvemašnju spremnost da služite javnoj stvari. Poznato mi je na primjer da ste u samo prva tri mjeseca tekuće godine zaprimili ne manje od četrnaest prijedloga za perpetuum mobile, dva prijedloga za automobile koji bi išli na prašinu, pa onda opet četiri prijedloga za oživljavanje mrtvih i dva koji se odnose na izume što bi onemogućili pokapanje ili spaljivanje naprasno oživjelih pojedinaca. Jasno mi je kako to mora biti naporno za odgovornog predstavnika naroda dugo u noć listati takve besmislice od kojih neke teže u papirima i po nekoliko kilograma. Mašina koja bi radila dovijeka ne trošeći energiju jest dokazana besmislica; oživljavanje mrtvih, a našto to i čemu? Spravice koje bi signalizirale da se u lijesu nalazi oživljenik imale bi prođu, ali nije vjerojatno da bi unaprijedili stanje u državi. Moje je geslo: Neka bude pokopano, ono što ima biti pokopano, bilo to živo ili mrtvo.

Dakle, znajući kako naporno vi radite, i kako nadasve odgovorno, ja se evo ipak uslobođujem podastrijeti vam svoj prijedlog jer taj:

  • ne traži ulaganja već donosi dobit
  • ne traži osobit intelektualni napor da bi ga se pojmilo
  • slijedi načelo opće koristi
  • rješava problem očuvanja društvenih energija bolje od bilo koje mašine
  • otklanja strah od zakapanja ili spaljivanja živih – kao kolateralni učinak
  • i sam za se uvodi našu državu u red najnaprednijih te pozicionira našu zemlju na karti svijeta.

Prije no što vam podastrem detalje svojega prijedloga, bit ću slobodan opisati vam kako sam do njega došao. Jer to mi se čini važnim: Na neki način, moj je prijedlog izveden iz iskustva koje imaju svi ljudi, a opet je čudno što je on sinuo baš meni.

Tko sam, naime, ja?

Ja sam skroman knjigovođa u velikom poduzeću koje je već pet puta propalo, ali nikada dokraja. Ništa ne traje tako dugo kao ono što stalno propada. Mnogo sam razmišljao o tom svom poduzeću. Mi smo visjeli o koncu mnogo puta! Ali onda se uvijek javio neki obzir, neka čudna samilost prema slabome, bila to tvornica ili pojedinac. Umjesto da se podvukla energična crta uz opasku. Sad je gotovo! Što ima biti sahranjeno, neka bude sahranjeno! Pa makar i donekle živo!

Zvuči okrutno? Ni najmanje. A u izvodima koji slijede shvatit ćete, dragi predstavnici Naroda, zašto bi likvidacija, bilo tvornice ili pojedinca, u stvari bilo djelo milosrđa od koje bi svi, pa i oni likvidirani, u krajnjoj liniji imali koristi.

No sad sam malo pobrzao.

Ideje kao ova moja koju vam upravo podnosim obično dolaze na dva načina:

Način A: dugo promišljanje

Način B: Iznenadna iluminacija, kao kad se upali žarulja, i to ona staroga kova, dakle ne žarulja štedna koja se pali dozlaboga sporo.

Ja sam svoju ideju dobio kao žarulju koja se upalila trenutno.

Promatrao sam s terase jednog kafića kako je osoblje staračkog doma, jednog od boljih u našem gradu, počelo iznositi na sunce pet staraca i tri starice da se prozrače, onako kao što se zrače kaputi na užetu.

To je dom u koji bolje stojeće obitelji odlažu svoje starce i starice jer se ne usuđuju likvidirati ih sami. To naime ne smatra se lijepim u našem licemjernom društvu: Malo tko usudi se provesti ono što je svima na umu, a onda, ako to učini, šikaniraju ga, čak i zatvore. Odjednom, taj čovac ima protiv sebe cijeli humanizam i renesansu! A činemu to samo zato da bi sami sebe odvratili od istih primisli, da ne velim, opsesija.

Dakle, cijela četa osoblja, u odorama svijetlih boja, iznijela je starice i starce kao mumije na kojima su živjele jedino oči koje su žmirkale u sunce. Većina tog osoblja bili su snažni momci i krepke, strojne, još mlade žene. Izračunao sam lako da je na svaku mumiju otpadalo po dvoje njegovatelja, a u slučaju težih primjeraka čak i troje.

Ja sam uznastojao mirno ispijati svoj espresso, ali opet, osjetio sam neku navalu gnušanja: Kakvo je to samo rasipanje energije mladosti! Kako li bi se samo ta energija mogla pametnije upotrijebiti na korist cijeloga naroda i njegove države.

A onda je uslijedio prizor koji mi je dugo stajao u grlu, pa sam napokon morao otići u toalet da bih povratio.

Jedan je dječačić od svoja tri ljeta, ne više, pristupio, ne znam otkuda, i uhvatio za ruku jednoga starca... Mala, bijela ručica počivala je u koščatoj, gotovo crnoj ruci toga čovjeka koji je po svemu više pripadao onom svijetu. Oni su nešto, kao, jedan drugome gugutali, ja to nisam mogao razbrati zbog prometa u toj ulici.

Meni se, gospodo izabrani predstavnici naroda, objasnilo: Najprije, to golemo rasipanje ljudskog resursa. Potom posve neprimjereno ometanje dječaka u odrastanju za koje je nužno društvo vršnjaka pod nadzorom.

Golema je to šteta koja se čini u svakom trenutku, svaki dan, pa i sad dok vam podnosim svoj skromni prijedlog.

Prijeći ću sada na stvar, ufajući se da nisam prejako zlorabio vašu pažnju, cijenjeni predstavnici naroda! Meni je naime jako stalo da me razumijete, da podržite ovaj prijedlog. Zato sam iznio trenutak kad mi je on nadošao, eda biste uvidjeli da u meni nema koristoljubivih nakana, za razliku od onih koji vam dosađuju vječno krećućim se strojevima, jer ti računaju na veliku zaradu od svoje sulude i nemoguće ideje.

Moja ideja ne samo što nije suluda, i ne samo što je moguća, već je vrlo lako provediva i bit će svakome razumljiva.

Ja, naime, podnosim skroman prijedlog da se životi svih današnjih, trenutno živih žitelja naše države ograniče na četrdeset godina.

Iako je moj prijedlog u osnovi stvar nadahnuća, do ove sam brojke došao nakon napornog promišljanja i konzultacije mnogih povijesnih izvora.

Kad pojedinac dosegne četrdesetu godinu života, on je ili ispunio svrhu svojega života ili je nikada ispuniti neće. U oba slučaja, daljnji mu je život besmislen, i red je da ustupi mjesto mlađima, na kojima, kako je dobro poznato, ostaje svijet.

K tomu, ovo ograničenje života, utemeljeno na zakonu, pače novom ustavu, svak će prihvatiti dobrovoljno, a uz dodatno prosvjećivanje putem medija masovnih komunikacija, čak s entuzijazmom. Odgovorna medijska politika lako će svima objasniti goleme prednosti i uštede koje slijede iz dobrovoljnog ograničavanja ljudske vrste u pitanju duljine života. Naš će se narod i njegova država odjednom pomladiti; naša konkurentska sposobnost na svjetskom tržištu jako će porasti; naš će turizam procvasti jer će k nama pohrliti mladi iz cijeloga svijeta koji će ovdje udarati brigu na veselje bez paske mrgodnih staraca... unuci igrat će se s unucima a ne s ishlapjelim starcima i staricama kojima ionako nije više do pričanja priča već im je samo do kunjanja i proždiranja narodnih resursa ...

Pomislite samo na velike gospodarske koristi! Stavite u pamet goleme uštede koje ćemo ostvariti jer besmislene a tako skupe procedure u svrhu umjetnog produžavanja života otpadaju zauvijek. Sjetite se samo kako ćemo podlo prevariti takvoga podlaca kao što je rak, budući da će s uklonjenim četrdesetogodišnjacima nestati ne samo aktuelni rakovi, već i svi budući a danas statistički tako izvjesni! Izračunajte goleme uštede na ortopedskim zahvatima! Razmislite o koristima pretvaranja staračkih domova u bilo što drugo, na primjer u kasina narodu na veselje, u plesne podije za mlade, u banke organa zakonski procesuiranih, hoću reći usmrćenih, staraca i starica...

Poštovani izabrani predstavnici naroda!

Moj prijedlog ima i jednu dinamičnu dimenziju, što će reći, ja sam u njemu predvidio i njegovo dograđivanje u budućnosti.

Predlažem da se ta granica života potiskuje prema mlađim dobnim skupinama, negdje do 30. godine zaključno, što će reći do dobi kad se još može čestito igrati nogomet. Ja, naime, mislim da uistinu sretno društvo čine žitelji koji su u stanju trčati za loptom. Čine ga radosni, puni ljudi, koji žive što im je dodijeljeno bez tegoba kasnije dobi. Naravno, ne zaboravljam ja ni žene.

Kad se već provodi ovakvo čišćenje narodnog organizma od preživjelog, starog tkiva bez soka i smoka, o istome trošku valja energično ukloniti iz Knjige života i sve one ljude, ponajprije djevojčice, djevojke i žene, koje u oblicima svojih tjelesa odstupaju od kanona. Zašto? Zato što moć kanona kojemu one ne udovoljavaju njih čini nesretnima; a te nesretnice onda unesrećuju sve oko sebe.

U današnje vrijeme za život u radosti i sreći kvalificirana je samo ona djevojka ili žena koja se bez srama može prošetati pistom pod punom rasvjetom, u zujanju kamera i bljeskanju fotoaparata!

Riječju, iz Knjige života, valja ukloniti sve žene većih stražnjica, sve krivonoge,

ikserice, okserice, te one niže rastom, skoro patuljice itd, itsl. Također i sve muškarce, bez obzira na dob, čija opremljenost između nogu nije barem standardna jer i ti cijeli život nešto mjere i jako se pate, naročito u svlačionicama. Zavist spram bolje opremljenih mužjaka može dovesti čak i do ratova. Ne trebam posebno spominjati da bi se istim zakonom uklanjali i svi muškoljubi i sve ljubavnice žena, tako isto sve nerotkinje, pa onda skitnice, bezdomni, neradnici svih vrsta, kao i svi oni koje po ovom ili onom znaku imamo držati pošemerenima. Oni bi se uklanjali smjesta, bez obzira na dob koju su dosad dosegli, jer u tim stvarima ne valja oklijevati. To valja učiniti odmah ili nikada, kako dokazuju neki pokušaji novijih datuma u inače tako naprednoj zemlji, prijemčivoj za nove ideje kao što je Njemačka, a koji su ostali nedovršeni jer se odveć petljalo.

Dakle, s burze rada uklanjali bi se tako i tako svih iznad četrdeset, što je samo po sebi razumno jer tko će u današnjem svijetu trijumfirajuće mladosti takve zaposliti? No valja uklanjati i mlađe a nezaposlene jer ti ionako samo Bogu kradu dane. Bog doduše ima beskrajno mnogo dana ali ne vidim u tome razlog da se oni kradu. Nezaposleni kivni su na zaposlene, a onda i na cijeli svijet. Njihova zavist može se katkad osjetiti u sredstvima javnog prijevoza koja se onda, kad ih se skupi određeni broj na primjer u tramvaju, počinju ljuljati. Zavist je jedno od najnezdravijih sila koje djeluju među stanovništvom.

Ja u ovom podnesku projektiram državu sretnih ljudi, u punoj slobodi za svačiji duhovni i fizički razvoj do ispunjenja, zasad u četrdesetoj godini života... Plediram za život bez trauma i kompleksa, život mentalno zdravih koji ljube mentalno zdrave, lijepe i mlade...

Kad netko napuni četrdesetu, administracija će ga podsjetiti na tu posljednju ali svetu obavezu prema narodu i državi, da se naime, u radosti, i slobodnim pristankom dade ukloniti iz života. Oproštaj ima biti radostan, a umjesto crne boje koju mi današnji, neprosvijećeni, povezujemo sa smrću, glavna boja neka bude bijela i neka se sviraju i pjevaju veseli napjevi, na primjer, "Dobro nam otišel, prijatelj!", ili "Umri brzo, umro sretno", ili "Vužgi ga, vužgi ga, pilko!"

Posebno tijelo u koji će ući naši najbolji pjesnici neka preradi stare pjesme prema novim potrebama.

Potpuno sam uvjeren da bi provođenje ovog skromnog prijedloga silno unaprijedilo našu državu i život u njoj razvilo do neslućenih granica koje eventualno postavlja jedino Nebo.

Kad smo kod Neba, ne očekujem da bi se ovom razumnom prijedlogu mogla usprotiviti Crkva. Vrijednost izgleda na život vječni utoliko će više porasti ukoliko će život na ovom svijetu biti kraći. Iščekivanja bržih poravnanja na Sudnji dan definitivno će oslabiti takva iščekivanja na ovom svijetu što jamči društvenu slogu među staležima na dulji rok. Što Sudnji dan bude bliži, to će ta sloga biti veća! Kud ćeš ljepše?

Riječju, s koje god strane da pogledaš na ovaj moj prijedlog, on je naprosto pametan.

Još samo poneki detalj:

Uklanjanje četrdesetogodišnjaka iz života obavlja sama država o svom trošku, uklonjenik jedino plaća iz svoje ostavštine gozbu onih koji ostaju. Pjevačko društvo pada na trošak države. Tantijeme vezane uz otpjevano idu ZAMP-u. Troškovi drva za spaljivanje idu iz kase uzajamne pomoći u koju svak uplaćuje danom rođenja. Groblja se ukidaju, bit će preorana za važnije kulture. Pepeo mrtvih ide kao gnoj na polja jer današnji su stanovi ionako odveć skučeni za čuvanje urni. A pokapanje? Niti govora! Vrijeme je da naša civilizacija u XXI. vijeku shvati da nema nekog naročitog smisla zasaditi leš.

Daljnjim detaljima ne kanim vas, u ovom podnesku, više zamarati.

Pretpostavljam da ćete, poštovani, oformiti komisiju koja će pažljivo razmotriti ovaj prijedlog sa svih strana. Očitujem se spreman surađivati na njegovu donošenju. Imam u pripremi mnoštvo detalja za njegovu razradu.

Poštovani izabrani predstavnici naroda!

Pretpostavljam da ćete me pitati: A što je s korupcijom? Što s onima koji će biti spremni platiti golem novac, ili založiti nekretnine vrtoglave vrijednosti, samo da produlje svoje živote iznad četrdesete? Ili ako već jesu stari, da stare još malo?

Rješenje je vrlo jednostavno: Uzeti im sve što daju, a onda ih brže-bolje umlatiti iza ugla.

Predstavnici naroda!

Znajte da vam podnosim pročišćenu i umjerenu verziju prijedloga koji je u prvom nacrtu bio mnogo radikalniji jer je predviđao potiskivanje gornje granice dopuštene dobi prema sve mlađim godinama, čak ispod tridesete, računajući s ubrzanim sazrijevanjem žitelja. Zovem se Pavao Mraz. Pretpostavljam da vas zanima moja dob. Imam šezdeset i jednu godinu, rastavljen sam i bezdjetan. Toliko da vidite kako u mojemu prijedlogu nema sebičnosti.

Pretpostavljam da bi svi žitelji naše države iznad četrdesete godine starosti, dakle i ja, bili uklonjeni iz Knjige života u prvom sveobuhvatnom zahvatu progresivnih društvenih snaga.

Za sebe ne tražim ništa. Kako bi se pepeo mrtvih iz zraka disperzirao po poljima, nema dakako nikakvog smisla podizati spomenike, pa otud ni spomenik meni kao reformatoru, na kukuruzištima.

Ako pak procijenite da moje zasluge za stvar napretka nisu zanemarive, molim da se moj pepeo prospe iznad vrhova Matchu Pitchu i da pilot tom prigodom pjeva vesele napjeve.


snajder bio

Slobodan Šnajder je rođen u Zagrebu 1948.godine . Diplomirao je filozofiju i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je suosnivač je i dugogodišnji urednik kazališnog časopisa "Prolog". Dulji boravci u Njemačkoj, Austriji i Francuskoj.

Aktivan u različitim žanrovima. Prozu objavljuje od 1966. Od 1969. godine do danas djeluje kao dramatičar, pišući dramske tekstove kontinuirano, što se ne može reći i za izvođenja. 

Prevođen i igran u inozemstvu. Neke izvedbe: Minigolf, 1968, Kamov, smrtopis, 1978, Hrvatski Faust, 1982, Confiteor, 1984, Bauhaus, 1990, Zmijin svlak, 1994, Utjeha sjevernih mora, 1997, Kod Bijelog labuda, 1999, Peto evanđelje, 2004, Kosti u kamenu /Tito/, 2007, Moja draga Tilla (lutke), 2010, Enciklopedija izgubljenog vremena, 2011, Kako je Dunda spasila domovinu, 2012.

Od 1994. do 2014. bio je aktivan kao kolumnist riječkog "Novog lista" (Opasne veze). Izbor iz kolumni objavljen je u dvjema knjigama: Kardinalna greška, Novi list-Adamić, Rijeka 1999, Umrijeti pod zvijezdom, Novi list-Adamić, Rijeka 2005.

Izabrana djela u devet svezaka izašla su kod Prometeja, Zagreb 2005-2007.
Posljednji dramski tekst: Svjetlucanje kome, časopis Forum, sv. 1-3 , Zagreb 2015, neigran.

Proza: Knjiga o sitnom (19969), 505 sa crtom (zbirka propovijedaka, 2007), romani Morendo (2011) i Doba mjedi (2015) koji je dobio četiri regionalne nagrade i jednu "domovinsku".

 

 

 

odakle zovem markica

plantaze markica