selidbe olja knezevic

odlomak

Majstori ga zovu ladičar, i taj mu hrvatski naziv najbolje stoji. Visok, stegnut, nesmajan. Takvoga muškarca isto treba zvati ladičar. Unose ga u sobu, glasno uzdišu i često zastajkuju dok zaobilaze oštre kutove mnogo manjeg stana u koji sam se preselila. Čekaj, polako, spusti ladičara. E, baš je mogla ove ladice, čujem ih. Znam šta sam mogla a nisam. Loše sam selotejpom zalijepila fioke pa one klize na sve strane, iz njih ispadaju iritantni papirići. Što li je zapisano na ovim papirićima, pita se jedan od njih, i znam da gleda u mom pravcu, ali pravim se da ne čujem jer, kao, prevodim neka dokumenta, tako sam im rekla, dok zapravo prepravljam jednu svoju priču, možda baš ovu. Znam da će mi lakše oprostiti prevođenje nego nekakvo pisanje iz svoje glave. U poslednjem okretu majstora, prije konačnog postavljanja ladičara na njegovo novo mjesto, njemu kao da pukne film, došlo mu do grla, čitavog života svi mu nešto trpaju ili ga kritikuju. On istovremeno isplazi sve svoje fioke, kao u samoodbrani, a iz one s vrha poispadaše uramljene, zaboravljene fotografije, zaključno s jednom crno-bijelom, napravljenom kada sam imala sedamnaest godina.

            Moje je mlado lice na podu, oko njega polomljeno staklo. Samo Vi i dalje prevodite, kažu majstori, mi ćemo počistiti, i brzo se snalaze oko metlice, đubraonika, dok ja ne 'prevodim', nego gledam u tu sliku na podu, sliku kojoj se trebalo vratiti još 2007-e, kako je rekla ona vidovita žena s Hamsteada. Vidim jednu sliku na kojoj si mlada i koju mnogo voliš, rekla je. Zagledaj se u tu sliku. Vrati se toj osobi, rekla je vidovnjakinja. Budi opet takva.

            Opet takva? Odavno više ni vegansku kobasicu ne mogu da pojedem a da je ne slijedi kašičica sode bikarbone; od kolača - samo bezglutenske. Osoba sa slike išla je ujutru, prije prvog časa, na burek s mesom i viršle sa senfom, kečapom i majonezom, jer nije mogla da odluči šta joj se tačno jede (ništa, ali svi drugi jedu pa može i ona, može sve što treba). Ali, tješim se, moja majka sve to opet može. Najgore su ove godine između prestanka prve mladosti i početka druge, kad nam je najveća životna istina horoskop koji kaže da ćemo konačno vidjeti svijetlo na kraju dugog, mračnog tunela, a mi sklapamo dlanove, na njih naslonimo glavu, zatvorimo oči i šapućemo "Kada? Kada? Molim te, neko tamo negdje, daj da više vidim to svijetlo."

            Fotografiji se, dakle, vraćam tek sada, a ne 2007. Dvanaest godina kasnije. Ne mogu opet biti ista ona, i dalekobilo to sada da me snađe, pa nije sedamnaest godina savršeni kvasac života, ali nešto od te djevojke treba uzeti. Ona nije zamišljala svoju buduću svadbu, niti djecu. Bila je mekana, ipak sa snovima dimenzija Tihog okeana na čiju se obalu planirala odseliti. To lijepo lice, obasjano mekanom svjetlošću iznutra, koja je ono mladalačko iščekivanje sreće.

            Tu je svjetlost i toplinu, to iščekivanje, nedostatak mudrosti i iskustva, kao i neminovnost propuštanja trenutka, mogao razumjeti samo moj deda, koji je bio komandant prve crnogorske brigade za oslobođenje zemlje od okupatora i domaćih izdajnika. Sve do polovine rata, živio je po pećinama oko Mareze, pokušavajući sam da okupi partizane iz tog kraja, jer su mu, nakon početnog poleta, u gadnu zimu 1942-ge, kada je izgledalo da fašisti i četnici pobjeđuju, većina dotadašnjih saboraca došli na oproštaj pobacavši mu puške pred noge. "Viđite ga na ovoj slici", rekao je Vlado, moj brat a dedin imenjak dok smo on, Nikola i ja zajedno gledali crno bijele fotografije iz starih fioka, "Izlgeda kao vuk. Lice vučje, ispijeno." Svačega se deda nagledao, pa je, od završetka rata, i po noći nosio tamne naočari, s njima se slikao za pasoš i za ličnu kartu - dokumente koje je, tako zaklonjen tamnim naočarima, pružao na uvid gdje se to od njega tražilo. Sjećam se da je s tim putovao, u Italiju, pa čak i u Sovjetski Savez! Ispod brkova, možda i namjerno ofarbanih u tamno ljubičasto, nagovještaj osmijeha. Prešišao je Cher, govorile smo moje prijateljice i ja. Cher u pasošu piše samo Cher, no ipak joj se moraju vidjeti oči. Deda je određenim bljeskovima radosti dopuštao da probiju kroz tamna stakla. Zato je imao hrabrosti pustiti me da idem na žurke koje su trajale do zore. Jednom je obukao tamnosivo odijelo, ispod grla začvorio bordo kravatu s detaljem u boji zlata, detaljem koji je ličio na munju iz oblaka, uzeo svoj ručno rađeni drveni štap obavijen ispupčenim simbolima moći i junaštva, došao kod mog oca, njegovog sina, i rekao: "Ova mala ima da ide na tu igranku večeras. Čast je što je pozvana na to. Bilo bi nepristojno da ne ode." 

            Tako će uskoro opet doći i reći ocu za Ameriku; da sam časno odabrana i da moram ići. Pred moj odlazak u Ameriku, pozdraviće se sa mnom u sred avgustovskog dana koji je bio kotlinski vruć, ali je djed i dalje nosio košulju, sako, kravatu i naočari za sunce iza kojih sam mu vidjela suze u očima.

            "Deda je plakao kad se pozdravljao sa mnom," rekla sam majci sa zadnjeg sjedišta njenog Mini Morrisa. Pridržavala sam veliku lubenicu koja je pri svakoj promjeni brzine iznutra pucketala, obećavajući živi šećer i sočno srce drečeće ciklama boje kad je 'zakoljemo.' Bila sam dodatno srećna i zbog toga što natrag sa sela nismo nosili pipun od čijeg bi mi se užeglog mirisa povraćalo.

            "Da," rekla je. "Pa deda zna da te više nikada neće vidjeti."

            "Kako to misliš?" pitala sam.

            "Zar ne znaš?" uzvratila je majka, znajući da ne znam i da mi tek sada otkriva tužnu istinu. "Deda boluje od najteže bolesti. Ostao mu je još koji mjesec života."

            Premjestila sam lubenicu u krilo. Njene su mi zelene šare plesale pred očima. Dedu nisam više nikada vidjela.

            Ali, natrag na ovaj sjaj iz slike kada sam imala sedamnaest. Natrag na časnu igranku koja će trajati do zore, a na kojoj je napravljena ta slika.

Deda je rekao svoje. Otac je bio zatečen. Taman se bio probudio iz popodnevnog drijemeža na kauču u dnevnoj sobi; pripaljivao je cigaretu. Ja sam bila u svojoj sobi, s drugaricama, i dalje preplašena od oca, iako je bio prestao da pije i viče svojim ogromnim glasom. Čule smo šta mu je deda rekao i tiho smo se kikotale, zaranjajući glavu u jastuk. Kakva čast, ma čuješ ti dedu 'čast', a bio je to običan muzički maraton na ekonomskom fakultetu koji je organizovao budući političar, tada još malo stariji student, iz generacije onih što ih je, nekoliko godina kasnije, Milošević doveo na vlast. Samo su htjeli primamiti mlade djevojke na svoju teritoriju. Znao je to deda; znao je i tog mladog, ambicioznog pred-političara. Sve je znao, pa i to da treba toboš pogriješiti u procjeni, ponekad se drugima učiniti prevaziđenim, starački naivnim, ishlapjelim. Pustili su me da idem, dedi niko nije mogao protivrječiti.

            Ubacila sam se u masu na prostoru za igranje. Oduvijek volim samo slobodni ples, samo moja pravila. Tu se izduvam, koliko mi je potrebno, smijem se i pratim ritam, pijem vodu, ponekad alkohol, brzo me hvata i još brže pusti, nastavljam s vodom, igranjem i smijehom, sve dok ne osjetim da mi se približio mamac spušten u masu, poput one hvataljke kojom se na vašarima proba zagrabiti i prisvojiti plišana igračka. Tako je bilo od kad se sjećam mlade sebe i izlazaka. Nisam nikada imala konstituciju za bančenje do zore, nelagoda bi me rano svladala. Pomjerena, blokirana emocija, pa - migrena. I na tom maratonu osjetila sam kako se spušta mamac a nije još bila ni ponoć. Šteta, dobila sam dozvolu da ostanem do zore, do vječnosti. Ali, evo mamca: kao da su mi u piće uvalili nešto što nije tjeralo na seks nego na paniku da se moram vratiti sebi, na svoje mjesto, tamo gdje žive oni koji me čekaju, koji me štite. Pogledala sam u ljude oko sebe kao da se izvinjavam što ću ih ostaviti; do mene je, kao da sam htjela reći, nije do vas. Ja imam tu nelagodu, vi ste mladost ukapirali bolje od mene. U tom me trenutku neko slikao. Znam i ko, poslije mi je dao tu sliku, prije nego što sam otputovala, rekao mi da se sigurno neću vratiti iz Amerike, i pjevao mi "Kalifornija, to je bio njen san..."

            Otišla sam s muzičkog maratona, ušunjala se u stan, još uvijek prije ponoći. Otac me čekao, i dalje je pušio u dnevnoj sobi, dok je s TV-a, u pravilnim razmacima, pucao snimljeni smijeh publike za engleske Mućke. Zadovoljno se nakašljao, bacio brzi, razdragani pogled na svjetleće crvene brojke koje su titrale na video rekorderu ispod TV-a: 23:53. Dva plus tri plus pet plus tri, sabrala sam. Trinaest. Bolje da odmah idem u krevet. Tata nas nikada nije htio ostaviti, premda je žudio za bijegom u Australiju, ili u Novi Zeland, da tamo po cijeli dan sjedi na travi i na fruli svira melodiju iz filma 'Bilo jednom u Americi.' Niko ništa ne odlučuje. Umro je naglo, tako nas je ostavio. Imao je 53 godine. Pet plus tri, osam. Razočarao me taj magični broj; donio je smrt. Otac nije dočekao da i on postane deda; da postane deda svojoj djeci, unucima, bilo kome.

            Crno-bijela fotografija s poda pogledom mi govori da ni ovaj stan, nakon razvoda, neće biti dovoljan, da idem dalje, kao onda, toliko godina ranije. Sto godina ranije. Ostala je ta slika umjesto nekoga u mom životu, nekoga kakav je za mene bio moj djed. Pa i otac, premda sam ga se dugo plašila, a bilo bi mi bolje da nisam. Oprostila sam mu svoju plahost.

            "Ja ću to pospremiti," govorim majstorima. "U redu je to."