prica o mileni

1.

O kako se ja dobro sjećam! O kako ja o svemu mogu da pričam kao da se desilo juče, a ne prije toliko godina!

Tako lako mogu da pričam o tome kako je nijesam vidio šest mjeseci, toliko dugo, nijesam znao šta se sa njom dešava, pa kako su mi rekli da se opet sa ocem posvađala, kako me je Ernst molio da im pomognem, rekao je u ime ljubavi, u ime ljubavi, kako sam se samo nasmijao, ja mogu sve da učinim ali u njeno ime i zbog nje, ljubav njihova me nije ni malo interesovala i to sam mu rekao, tom prevarantu i podlacu, lažnom umjetniku koji nije nikada zasluživao takvu ženu, nikada! O kako se svega sjećam! I kako sam došao u tu šumu da je spasim, kao neki vitez, anđeo ili đavo! Veleslavin! Kada se samo sjetim! Potplatio sam jednu od bolničarki da joj doturi kopiju ključa. Izašla je u dogovoreno vrijeme, noć je bila oblačna i bez mjeseca, kao stvorena za bjekstvo. Na konjima, kao zavjerenici neki, kao moj prijatelj Voland, kao mnogi koji ljube istinu i pravdu!

Ničija ona nije bila, nemojte pogrešno da protumačite! Ničija.

I to sam joj govorio uvijek kada bih je vidio.

- Kakav Ernst, kakav Franc! Ti si toliko svoja da ne možeš biti ničija, ni sa kim do kraja! To nije ljubav što misliš da osjećaš prema tim, tako nebitnim, muškarcima, to su tvoje opsesije u želji da obuhvatiš svijet čitavim duhom i cijelim tijelom i da ga zdrobiš jednim potezom, da se utopiš u njemu, da doživiš ekstazu!

Smijali smo se te noći dok smo jahali po brdima oko Praga. Bili smo srećni.

- Ukrala sam neke stvari iz sanatorijuma – rekla mi je.

Ukrala je svoje medicinske izvještaje. Primljena u sanatorijum zbog „patološkog nedostatka moralnih pojmova i osjećaja!“ Ona!

- Ovo ću da uokvirim i stavim na zid. Da pokazujem gostima, kod kakvog čudovišta, nemoralnog i bezosjećajnog, dolaze – rekla je.

Ukrala je i nakit jednog od dobrostojećih pacijenata.

- Devet mjeseci boravka u ludnici - morala sam nekako da im naplatim – rekla mi je.

Milena je imala 20 godina.

 

2.

Postoje ljudi i žene koji nijesu sa ovog svijeta. Ovaj svijet je za njih previše, čaša koja je puna, na stolu, i na samo mali dodir, nekog u prolazu, pokrene se, čak ptica ako preleti iznad, voz daleko prođe, učini da se tečnost zatalasa i prospe, isprva malo, pa više, a onda se moguće i cijela čaša prevrne i sve se izlije po tek opranom stoljnjaku koji se čuva za svečane ručkove.

Nijesu sa ovoga svijeta. I onda brzo sagore, pokušaju da svoju posebnost nekako izraze – ludilom, pisanjem ili seksom, milion načina ima, i jednostavno, tako lako, sagore. Ili prežive, ko zna, prežive vatru svijeta i postanu, šta bi mogli postati, ako već prežive? Jedino proroci ili sveci - ali o čemu ja pričam kada uvijek sumnjam, šta sumnjam, duboko ne vjerujem, da iko može da preživi, jer ko je preživio vatru kletu? Ko?

Takva je i ona bila.

 

3.

Prvi put sam je vidio u restoranu “Crni vuk”, ručala je sa ocem i jednom ženom, i prvo je glasnije pričala, pa počela da viče, na kraju ustala, razbila bokal sa vodom i izašla napolje dok je zapanjenoj praškoj odvratnoj svetini zalogaj u grlu stao.

Potrčao sam odmah za njom i stigao je kod mosta, zaustavio i rekao da sam je odmah prepoznao.

Da je ona jedna od rijetkih.

Njene velike oči prvi put su me tako začuđeno, a u isto vrijeme drsko, posmatrale.

 

4.

To je bilo ludo vrijeme. Nakon velikog rata odjednom se pojavilo tušta i tma mladih koji su se proglasili umjetnicima, a pojma nijesu imali ni o čemu, pa su pokušavali raznim budalaštinama da opravdaju svoje postojanje nakon miliona mrtvih u blatu i rovovima. Moj prijatelj je bio nešto drugo i nikada te književne krugove nije volio. Ko ide u krugove može da se oprosti od svoje književnosti – rekao mi je Franc jednom, a ja sam znao da kada kaže književnost misli na sebe lično, baš na sebe sa imenom, prezimenom, šeširom i tankim zglobovima.

Milena je bila svojeglava i kada nešto naumi nema te sile koja je može spriječiti - tako da se udala na kraju za Ernsta, za tog propalicu, umjetnika. Možda je čudno ali sam u tome bio na strani njenog oca koji je, kao i ja, smatrao da je ta veza nešto katastrofalno. Ali, šta da se radi, ti slobodni duhovi su takvi - ponekad odu pogrešnom i nesrećnom stranom ulice samo da pokažu svijetu i tom ocu, ili Ocu, da su na sve spremni i da život koji žive je samo i samo njihov izbor. I sve sam mogao da progutam, ali kada sam čuo i vidio šta njen vajni muž radi po bečkim bordelima i u tim takozvanim književnim krugovima, kako lažni umjetnici upadaju u promiskuitet koji nema ni zrnce duhovnosti, ozbiljno sam se naljutio.

Rekao sam joj sve što sam saznao i što su mi moji doušnici rekli.

- Odmah napusti Ernsta. Nikada nije bio za tebe.

Saslušala me je pažljivo. I onda rekla, slagala, a da nije okom trepnula:

- Sve ja to već odavno znam. I nije me briga za njegove tjelesne prohtjeve. On je duhom moj i to jeste ljubav.

(oh možda sam morao drugačije da joj priđem, lukavije, pretvornije, ali ne umijem, bog mi nije podario taktičnost, domišljatost, spletkarenje i slično. Ja sve što mislim izbacim odmah, a onda slušam oluju, gromove, plač i ostale emocije, ostale laži).

Strašno.

- Ti si kao neka aristokratkinja zaglavljena, zarobljena u drugom vremenu. Aristokratkinja koja se sa slugama bori za socijalnu pravdu i gine na kraju u revoluciji ili nekoj seljačkoj pobuni! Nijesi ti stvorena za laž i prevaru i mimikriju! Poslušaj me!

Jednom je kasnila na sastanak. Ugledao sam je na vratima restorana, potpuno mokru.

- Kasnila sam, pa sam preplivala Vltavu - rekla mi je.

- Šta ima novo?

- Šta je rekao Franc?

To je bila ona.

Nepopravljiva ali.

Ali.

 

5.

I kada me je pitala poznajem li Franca i ja joj rekao da mi je drag prijatelj, ona se obradovala i to mi nije bilo milo. Pročitala je neku njegovu priču, prevela je na češki i sada hoće da ga upozna.

- Ne znaš kakav je.

- Pa želim da ga upoznam.

- Ne znam je li to dobro i za tebe i za njega.

- Vidjećemo – rekla je - znaš da se ne plašim ničega. Nije život da se ne rizikuje. Ako se bojiš svega, šta će ti onda život?

Ništa ja ne mogu da promijenim, samo se zanosim, eto, priznajem.

Toliko malen, toliko ništavan.

 

6.

Znao sam šta će biti ako počnu da se dopisuju. Znao sam jer Franc nikada nije upoznao takvu ženu, njegova dotadašnja pisma ljubavna i sve te djevojke i žene nijesu imale ni promil Milene, njene posebnosti, o, njena pisma su ga opčinila jer su bila tako otvorena, iskrena, puna. Jer je znao da ona zna da on zna.

(Naravno da imam ta njena pisma, i naravno da ih nikada i nikome neću pokazati. Nijesam ih uništio ni sam ne znam zbog čega. A vi ste svjesni da sam mnoge, baš mnoge stvari uništio).

Ali neka.

Franc, moj drug, je bio pomalo lud, kao i svi njegovog kalibra. Milena moja drugarica, bila je luda, eto da kažem, kao i sve žene takve ćudi i takve duše. Nije to bilo za normalan život. Da zamislim njih dvoje, kućica na selu, bašta, djeca se igraju, koke kljucaju! Kako!?

I sad se sjetim Franca u njegovoj kancelariji kako nervozno šeta, očekuje pismo, gleda kroz prozor! O on!

- Gdje je više! – nervirao se.

- Nemoj da si nestrpljiv. Što si više nestrpljiv to će kasnije pismo stići. Čim zaboraviš na njega, poštar će zazvoniti.

- Kako da zaboravim, kako? – bio je očajan. - Pomozi mi, šta samo gledaš! Samo posmatraš, nikada ne učestvuješ! Šta je sa tobom! - vikao je na mene.

Smiješni drugari.

Smiješne ljubavi.

 

7.

- Razumije me bolje nego bilo koja druga žena, više nego iko, više nego ti i Maks zajedno, kako ne shvataš da baš zbog toga ne smijem biti sa njom!

Mogu ja da razumijem, mogu da ne razumijem. Mogu da budem prijatelj u radosti, mogu i u teškim danima. Pokušavao sam tako da balansiram između Francovog da i Francovog ne, što je bilo, priznajem, vrlo teško. Krajnjim naporom sam uspijevao da hvatam sve konce te čudne veze, od jutarnje oduševljenosti i želje da njih dvoje kao umjetnici putuju po cijelom svijetu do večernje tuge, kašljucanja i mračnih misli da nemaju njih dvoje nikakvu budućnost, jer jednostavno pred njim ne leži nikakav put u daljinu već jedna prašnjava cesta ili zatravljena pruga sa koje se već nazire sanatorijum i nad njim sijenka smrti.

Mogu ja da razumijem, ali šta da kažem?

Da posavjetujem, da predložim?

Kako?

Mjesto se zvalo Gmund, na austrijsko-češkoj granici.

Stigli smo prije podne.

On je bio blijed, kao mrtvac.

- Volio bih da se sa njom nađem nasamo – rekao je.

- Naravno, to se podrazumijeva – odgovorio sam.

Kada smo se nakon 21-og sata opet vidjeli nije izgledao ni malo bolje, vedrije.

Nijesam ga ništa pitao.

Nije mi ništa rekao.

To je bio njihov drugi i poslednji ljubavni susret.

 

8.

- Nikada se on neće oporaviti. On je stranac na ovom svijetu više nego bilo ko drugi. Nema za njega izlaza. Bolje da ti ne pričam šta se sve desilo između nas. Svaku finesu, nijansu, pokret, položaj - zapamtila sam, a vjerujem i on. On je bačen u ovaj svijet greškom. On je greška koja strašno želi da bude greška.

- Ne znam – rekao sam – ništa izgleda ja o njemu ne znam.

(Nijesam joj rekao nešto što mi je Franc rekao: Milena misli da sam ja protivan životu, u suprotnosti sa životom, ali griješi, ja nemam ništa protiv života, ali imam protiv ovakvog života – pokazao je rukom na ulicu. O tome se tu radi. To ona treba da shvati. To joj reci. A ako budeš o meni pričao pričaj kao o nekome ko je mrtav. Spremam se da umrem. I to se mora.)

- Ne mogu i ne želim – rekao mi je.

- Ne mogu.

- Ne želim.

- Bolestan sam i svi znamo šta znači to.

- Nema lijeka za mene.

- A znaš kakva je ona. Zar to da uradim takvoj ženi? Ona treba da živi. Da se raduje. Da voli.

Nijesam mogao da slušam tu patetiku od čovjeka koji je svijet prikazivao i zamišljao kao životinjsko carstvo, tako grozno i odvratno carstvo! Izašao sam iz sobe, ostavio širom otvorena vrata, neka malo promaja dotakne njegove očajne misli.

I sama činjenica da joj je toliko vjerovao!

Kako to?

A ja?

 

9.

Kada smo se sreli, nije bila ljubazna. Imala je zabrinut izraz lica, upitni pogled. Rekao sam da je to njegova želja.

- On mi je rekao da te pronađem i pozovem. Hoće da ti da nešto na čuvanje.

- Zašto tebi ne da to nešto na čuvanje?

- Ne znam. Možda mi ne vjeruje. Možda hoće još jednom da te vidi.

- Samo mi stvara bol.

- Ne znam.

- Ne znaš? Znaš ti dobro. Sve znaš. Obigravaš tuda kao neki manijak. Sve te ovo veseli.

Ugrizla se za jezik.

Ja sam ćutao.

- Izvini, nijesam htjela, ne mislim tako. Samo hoću da kažem da si uvijek tu, a kao da te ništa ne zanima.

- Zanima me sve, o tome se radi. I to je pogrešno. Kako me zanima sve ne mogu ništa da učinim. Razumiješ li? Sve je jednako sa Ništa. A ja ne mogu da odlučim. Tako sam izabrao to sve, koje je u stvari ništa.

- Ne mogu da te pratim, ali nema veze. Hajdemo. Što prije stignemo prije ćemo i završiti.

Susret se odigrao u njegovoj roditeljskoj kući. On je bio hladan. Ona djelovala nezainteresovano. Ćutanje koje je postajalo neprijatno. Njegova majka. Sijenka oca.

Dao joj je sveske dnevnika.

Ona ih je uzela.

Pomislio sam gledajući ih: kao dvije lutke koje se prave da su žive.

Pomislio: je li moguće da su se voljeli.

Pomislio: je li moguće da se još vole.

O, ništa mi ne znamo o emocijama između dvoje ljudi, čak ni oni vjerovatno ne bi mogli da izraze, ni da napišu, ni da naslikaju ništa od toga, tako da ostaje tajna, a zašto ne bi i bila - bilo koja ljubavna romansa, dodir i pogled između i grofova i princeza i mesarskog pomoćnika i švalje koja je pobjegla od kiše u tu štalu...

Ništa, ništa ne ostaje.

Kada smo izašli Milena je bila utučena. Poslije je plakala. Rekla mi je da se nadala, da se nadala. Ali da nada ne postoji, da je tako pogrešno nadati se na ovom svijetu.

- Ne treba razmišljati ni o čemu, ni žaliti za nečim, ni željeti nešto. Jedino tako se može proći kroz ovaj pakao koji jeste život na zemlji. Ovo je pakao, a negdje drugo je raj. Mi smo grešnici i osuđeni smo na ovo.

Pokazala je rukom na ulicu.

Poslije njegove smrti tražio sam dnevnike i rukopise da mi ih preda da ih uništim.

Nije htjela.

Dala ih je Maksu, ne znam zbog čega. On ih je, prokletnik, objavio.

Ne znam šta sam joj ja bio kriv.

Zašto me nije podnosila.

 

9.

Oh, šta da kažem, kako da se ponizim pred svijetom, pred svemirom, u svojoj ništavnosti, u svom neuspjehu? Uspio sam Doru da spasim, uspio i Feliciju ali ne i Milenu, ali ne i nju, pomislim, možda tako sudbina, svemir, nebo udesi da stvarno najbolji najbrže izgore, a mi ostali tinjamo po uglovima nekih zaboravljenih kuća, čekajući i uzdišući, nikada vatru pravu ne upoznavši.

Kada sam došao u Prag, Hitlerove trupe su već bile tu. Stigao sam samo sa jednim zadatkom - da je povedem na sigurno.

Rekla mi je, grubo, ne birajući riječi, da to ne dolazi u obzir.

- Ostaću da se borim protiv fašista. Ne odlazim nigdje. Vidiš li šta se dešava, kakvo je to zlo? I manje sam ja u opasnosti nego Jevreji. A znaš dobro koliko prijatelja, Jevreja imamo. Ili si zaboravio?

Onda je pitala, namjerno:

- Šta bi naš prijatelj učinio? Šta misliš? Da je doživio ovo?

- Ne znam. O tome ne mogu da razmišljam. Kada sve ovo vidim pomislim – kao da su se neke njegove priče ostvarile, kao da živim u nekom njegovom izvrnutom, nenormalnom svijetu. Ne bi imao o čemu više da piše. Sve je postalo stvarnost.

- Ne laži. Ne izmišljaj – rekla mi je gorko.

Tada, u tom trenutku, pomislio sam jednu sasvim bezumnu stvar, tako mi se nekada dešava da pomislim čisto i nepatvoreno ludilo, koje Mileni nijesam rekao, ko zna kako bi razumjela, a i bila je nešto nervozna, nekada je ćutanje pravo zlato. Pomislio sam – možda, ali možda, da moj prijatelj nije napisao sve što je napisao, možda ništa od svega ovoga ne bi ni bilo. Zamislio sam tako jako da postoji strašna veza između ljudske svijesti, izmišljanja, stvarnosti i budućnosti, da ljudi koji maštaju i stvaraju ni iz čega nešto, da su u stvari oni ti koji oblikuju budućnost i čine je tako strašnom i užasnom! Kada bi ljudi maštali, pisali, slikali samo o ljepoti samo bi se lijepe stvari na svijetu dešavale!

O kakva ideja! Bio sam oduševljen i fasicniran i zgrožen! Kome da je kažem? Da je prvo nastala ideja o progonima, logorima i mučenju pa tek onda se Hitler i društvo pobrinuli da se ostvari!

Sve umjetnike na lomaču!

Svijet pripada ratarima i čuvarima stada!

 

10.

Bila je zima 1943. kada sam stigao u logor Ravensbirk. Ne pitajte kako sam uspio da ih sve prevarim, moje veze su u svim vremenima bile tako dobre da se nekada i sam zapanjim.

Kako se nasmijala prezrivo kada me je vidjela.

Nije mi vjerovala da nijesam sa njima u nekom dogovoru, da ne radim zajedno sa ubicama.

- Kako te nije sramota? – rekla je.

- Nikada ne bih ostavila moje drugarice i drugove. Nikada!

- Idi, ne želim da te gledam. Uzalud si dolazio.

- Ostavi me na miru.

Nijesam ništa rekao. Bila je kost i koža, samo u očima je bila ona Milena koju sam poznavao. Nijesam navaljivao. Svi imamo moć izbora.

I umrla je naredne godine.

Umrla je.

I otkud to prezime?

Toliko sam tragao i nijesam bio zadovoljan bilo kojim odgovorom.

Jesenska?

Kako?

Ni slutio nijesam da ću je opet vidjeti, opet upoznati toliko godina poslije svega.

Ali o tome, drugom prilikom.

Imajte milosti.

I ja imam dušu.

 

Objašnjenja

Kao izdavači dužni smo da damo određena objašnjenja u cilju boljeg razumijevanja ovog rukopisa koji je pred vama. Pisac nije želio da objašnjava, rekao nam je: ko zna prepoznaće, ko ne zna neka nauči.

Priča o Mileni i jeseni

Milena – Milena Jesenska (Prag 1896. – logor Ravensbrik 1944.) – češka novinarka i spisateljica, po biografima, najveća Kafkina ljubav.

U psihijatrijsku bolnicu Veslevin Milenu Jesensku je poslao njen otac u pokušaju da spriječi njenu udaju. U bolnici je boravila od juna 1917. godine do marta 1918. kada je uspjela da ukrade ključeve od spavaonice i da pobjegne. Nakon toga, njen otac Jan Jesenski popušta, i Milena se udaje za Ernsta Polaka, 16. marta 1918. godine.

Sa drugaricama Jarmilom i Stašom pravi skandale po Pragu. Pisac Jaroslav Kodiček se sjeća koliko je Milena bila drugačija, ekstravagantna: Priča se da Milena baca novac kroz prozor, kao kakva luda; priča se da je, kako bi na vreme stigla na sastanak, preplivala Vltavu obučena; priča se da su je u pet sati ujutro uhapsili u gradskom parku jer je brala “gradske” magnolije da bi ih poklonila svom prijatelju koji ih obožava.

Dopisivanje sa Milenom počinje 1920. godine dok je Franc Kafka boravio u Italiji, u Meranu. Milena Jesenska piše da želi da prevede jednu njegovu priču (Ložač) na češki. Kasnije se sastaju u Beču.

U Gmundu, gradu na granici Češke i Austrije, su se sastali 14. avgusta 1920. godine. Nema potvrde da je bio sa Francom još neko.

Dnevnike je u oktobru 1921. godine Franc Kafka predao Mileni Jesenskoj koja ih je čuvala sve do njegove smrti, nakon čega ih je predala Maxu Brodu.

Milena Jesenska se, nakon što je nacistička Njemačka okupirala Čehoslovačku, uključila u pokret otpora u Pragu, organizovala je bjekstva Jevreja. Da li je mogla i ona da pobjegne? Vjerovatno.

Jevrejski komunistički novinar Eugen Klinger je bio jedan od onih kojima je pomogla Milena Jesenska. Klinger je pokušavao da nagovori Milenu da pobjegne na Zapad, ali je ona to odbila. Vjerovala je, kaže Klinger, da je opasnost sa kojom se ona suočava mnogo manja od opasnosti sa kojom su suočeni njeni jevrejski prijatelji.

Gestapo je hapsi i deportuje u logor Benešov, zatim u zatvor u Drezdenu, pa u logor Ravensbrik. Milena Jesenska umire u Ravensbriku, 17. maja 1944. godine.

Margareta Buber-Nojman upoznala je Milenu u logoru Ravensbrik i postala njen povjerenik i jedina prijateljica. Ona će kasnije napisati knjigu Milena: Tragična priča o velikoj ljubavi Franca Kafke.

Milena Jesenska je 14. decembra 1994. godine, dobila odlikovanje Pravednik među narodima. Izrael je ustanovio ovo odlikovanje kako bi odlikovao pripadnike drugih naroda koji su spašavali Jevreje od istrebljenja tokom holokausta rizikujući pri tome sopstvene živote. Na medalji koju dodjeljuje izraelska vlada i Memorijalni muzej Yad Vashem iz Jerusalima napisano je: Onaj ko spasi jednog čovjeka, spasio je čitav svijet.

Maks – Maks Brod (Prag 1884. – Tel Aviv 1968), češko-jevrejski pisac, Kafkin dugogodišnji prijatelj I biograf. Više o Maksu Brodu u svesci broj 15.

Milena Jesenska se razvodi od Ernsta Polaka 1925. godine i vraća se iz Beča u Prag. Udaje se za arhitektu Jaromira Krejcara. U Pragu Milena radi kao novinar, pišući za novine i časopise, objavljuje dvije zasebne zbirke zapisa. Razvodi se i od Krejcara 1934. godine. Njihova ćerka, Jana Krejcerova, Jana Černa, rođena 1928. godine piše majčinu biografiju pod naslovom: Kafkina Milena. Za vrijeme komunističke vladavine sa prijateljima objavljuje ilegalne novine. Gine u saobraćajnoj nesreći 1981. godine.

Evo nekoliko izvoda iz Kafkinih pisama Mileni kao i sjećanje jednog njegovog poznanika. Njena pisma su izgubljena. U to što narator kaže da ih on posjeduje apsolutno ne vjerujemo. U nastavku slijedi još podataka.

I tako smo, Milena, posve odlutali jedno od drugoga, a jedino što još, izgleda, imamo zajedničko jeste silna želja da budeš ovdje i da tvoje lice bude negdje sasvim blizu moga. Naravno, i želja za smrću takođe nam je zajednička, ta želja za ugodnom smrću.

Nečist sam, Milena, beskrajno nečist i upravo sam stoga toliko sitničav u pogledu čistoće. Niko ne pjeva tako čistim glasom kao oni koji žive u najdubljem paklu.

Nemojmo se više dopisivati i nemojmo se više viđati. Mirno te molim da ispuniš taj moj zahtjev. Samo pod tim uslovima mogu preživjeti, sve ostalo nastavlja proces uništenja.

Kafka je ekspresionističkom pjesniku Albertu Ehrensteinu, koji ga je posjetio u sanatorijumu u Matliarima, rekao da je Milena zapravo bila život koji mi je pružio svoju ruku, a ja sam mogao birati između života i smrti. Bilo je to donekle pretjerano visokoparno... ali u osnovi je bilo istinito.

Otkud prezime Jesenska?

Otkud mi to da znamo?


sabeljic bio

Slobodan Šabeljić rođen je u Nikšiću. U vrijeme istorije, žestokih tuča i demonstracija u Beogradu završio Filološki fakultet, te godine nijesu pojeli skakavci. Nikada nije pisao za djecu i odrasle. Piše za one koji čitaju. Knjigu pripovijedne proze „Heroji“ objavio je 2009. godine. Knjiga „Priče o Silviji“ objavljena 2010. godine bila je predložena za regionalnu nagradu Meša Selimović. Knjigu priča "52 kratke priče o evropskom fudbalu" objavio je 2012. godine. Roman pod nazivom "Ovo nije roman" objavljen je 2013. godine. Izdavačka kuća Rende iz Beograda 2014. godine je objavila novo izdanje knjige "Priče o Silviji". Knjigu "Barselona jedna priča" objavio je 2015. godine a zbirku priča "Berač pamuka" 2016. godine.

U međuvremenu, piše i diše. Punim plućima.

 

 

 

odakle zovem markica

plantaze markica