nista sljezove boje

ZELENI DVORAC

 

Jedan

    

1.    

Dolazila je dva ili tri puta tjedno, uvijek uoči svitanja. Udarci njezinih cokula po hodniku budili su, unatoč godinama, njegovu erekciju. Odavno je to bio više refleks nego strast. Zatim odzvanjajuće otključavanje teških metalnih vrata i njezin, uvijek isti, škrti osmijeh što titra u uglovima usana, blago otkrivajući mrežu bora, mrežu koja govori da je prešla četrdesetu, «dobro jutro, dragi», pa užurbano skidanje svijetloplave uniforme, najprije sako, onda kravata, zatim otkopčavanje dugmadi na košulji i bljesak bijelog grudnjaka kojim su sapete njezine još uvijek savršene dojke, skidanje teških cipela, potom hlače koje padaju na pod, «lijepa si, Timula», onda joj je pokazivao svoju polovičnu ukrućenost, a ona bi razvukla usne u osmijeh, uspela se na njega i priljubila mu svoje dlanove uz prsa. Trajalo bi taman onoliko koliko je bilo dovoljno da im niz kičmu propužu lijeni curci znoja.

- Još samo tri dana. Još danas, sutra, prekosutra i onda ćemo zauvijek otići. Otići ćemo zajedno, zar ne?

To ga je pitala mjesecima, dva ili tri puta tjedno. On bi tada neuspješno nastojao naslutiti kako izgleda svijet izvan Zelenog dvorca i što je preživjelo iz njegova prošlog života: trideset godina dovoljno je da se promijene i boje, i mirisi, i lica, i nebo, i oblici, dovoljno je da se bojazan od slobode izjednači sa strahom od nestanka, dovoljno je da odsustvo izvjesnosti napuni mozak panikom i nesigurnošću. - Otići ćemo zajedno, zar ne? Povest ćeš me sa sobom? Nećeš pobjeći nekud daleko bez mene, je li tako? Nećeš me izdati, zar ne?

Batrom je bio strpljiv, pa je poslije kratkotrajnog vođenja ljubavi strpljivo smirivao njezin manjak vjere i, što je uvjerljivije mogao, suzbijao joj strah da će za tri dana ostati sama i ostavljena. Da, povest ću te sa sobom; da, nikud bez tebe; da, otići ćemo odavde i bit ćemo sretni negdje na Jugu; da, zaboravit ćemo ovu studen i ovu maglu i ove niske oblake... Što su njegove riječi bile teže i što se više trudio da zvuči sigurno, to mu je snažnije rasla zebnja od slobode, od ponedjeljka ujutro kad će morati da uzme dvije torbe i da se vrati u život iz kojega je bio odsutan više od trideset godina. Četiri godine suđenja, pa onda dvadeset i šest-sedam godine robije u nekoć najokrutnijem zatvoru Sjevera, Zelenom dvorcu, što će postojati još samo koji dan.

    

2.

Timula drhti i kako se približava zora novog početka njezino tijelo sve lakše popušta pred naletima iznenadna straha. Sjedi u svojoj kancelariji na drugom katu zatvorske zgrade i odjednom joj ponestaje kisika: halapljivo otvara usta, kao da želi nešto važno kazati, grudi joj se nadimaju, oči su joj velike, ali njezina pluća nikako ne uspijevaju zahvatiti gutljaj zraka, pa ustaje i otvara prozor, hoda po prostoriji u kojoj nema ničega osim starog drvenog stola i ogromnog ormara sa spisima što su stari i po stotinu i trideset osam godina, koliko postoji Zeleni dvorac, njezin mozak ispunjava strah od smrti, gotovo je, Timula, gotovo je, nikad nećeš vidjeti život izvan ovog dvorca, umrijet ćeš zajedno s mjestom gdje si rođena i gdje si sve doživjela, nema za tebe novog života, osjećaš li kako ti trne lijeva ruka, to je ona od srca, ćutiš li kako ti trnu usne, izlazi život iz tebe, Timula, izlazi kroz otvoreni prozor zatvora i rasplinjuje se po poljima iz kojih će za koji dan biti iskorijenjen svaki život, nikad nećeš vidjeti sunce Juga o kojem ti je pričao Batrom u onim prekratkim jutrima kad si se iskradala iz bračne postelje i bježala u njegovu ćeliju, kaos je u tvojoj glavi, milijuni misli putuju vijugama, grudi ti se i dalje nadimaju, pluća čeznu za okrepom, hladni znoj skuplja ti se na sljepoočnicama i među teškim dojkama, tvoji koraci, Timula, sve su brži i nervozniji, umrijet ćeš sama u ovoj kancelariji otvorenih prozora dok vjetar raznosi vonj truleži, bit ćeš pokopana na groblju koje više nikad nitko neće posjetiti, bubnja ti u ušima, to su ritmovi kraja, to su timpani nadolazeće smrti, tako to dakle izgleda, ah, zraka, zraka, zraka...

I u jednom času, poslije deset minuta ili deset sati: spas. Tko zna koji put u posljednjih pola godine. Stanice se nesmetano pune kisikom, mir naseljava sljepoočnice, nestaju tam-tamovi iz mozga, nema žmaraca u rukama i usnama, tek kapi znoja – podsjetnik na proživljenu borbu. Timula sjeda na stolicu i svako malo zijeva, i pritom opet izgleda kao da hoće kazati nešto za sva vremena, nešto što treba biti izgovoreno samo jedanput. Nakon svakog naleta straha osjeća ljepljiv umor u očima i prijatnu klonulost mišića. Dostojna nagrada za maloprijašnju tešku borbu. «Još samo tri dana, još samo tri dana...», prolazi glavom koja se spušta na stol i od koje ostaje samo busen guste plave kose.

    

3.

Batrom ujutro ne jede ništa. Popije samo crni čaj koji mu – uvijek s osmijehom – servira voditeljica kantine Larnina O., dobrodržeća gospođa u kasnim pedesetima, čiji je suprug, gospodin Firmin, upravitelj Zelenog dvorca iz kojeg već godinama ne dopiru oštri povici čuvara i molbe utamničenika, i čija malobrojna posada treba još samo Batroma ispratiti na slobodu, pa će i sami morati napustiti ovo mjesto gdje su rođeni i gdje su potrošili život. Larninin otac, pokojni gospodin Zutar, nekoć je – u godinama prije nego što je dvorac okljaštren na samo jednu zgradu i prije nego što se sveo na jednog osuđenog pukovnika s Juga – bio nedodirljivi upravitelj svih čuvara, a njezina je majka Mitura, koja se gotovo pet godina prije smrti nije pomjerila iz kreveta, ovdje bila glavna kuharica. Dok Batrom srče čaj i škiljeći gleda za debelim mlazom dima koji snažno izbacuje iz pluća, Larnina O. nezaustavljivo ponavlja priču koju je jedini zatvorenik, s nebitnim varijacijama, čuo toliko puta, i koji zna da priča nije namijenjena njemu, već njoj koja ponavlja tu molitvu.

- Eto, još tri dana... Ah, i vrijeme je! Firmin i ja, i naš Avom, znate, odlazimo u Ameriku. Amerika, Amerika... Upravo jutros stiglo je pismo našeg sina Serta iz Amerike i u pismu tri avionske karte, nešto novaca i garancije da nesmetano možemo ući u Ameriku. Evo, pogledajte, na kartama piše datum kad ćemo poletjeti. Ostat ćemo, znate, koji dan u Velikom Gradu, pa onda letimo za Ameriku. Firmin mora pozavršavati još neke poslove u Ministarstvu. Jeste li vi nekad bili u Americi? Mogli biste nas posjetiti nekad, mislim, kad se zasitite tog svog Juga. Eto, ja vas pozivam, možete biti naš gost...  

- Hvala vam – kao i uvijek kaže Batrom – ozbiljno ću razmisliti o tome.

Ispija posljednji gutljaj čaja, gasi cigaretu i vraća se u ćeliju. U glavi mu odzvanjaju obećanja što ih daje Timuli: da, povest ću te sa sobom; da, nikud bez tebe; ne, neću te iznevjeriti, Timula; da, sunce Juga čeka da dođemo...

    

4.

Ostavit će ga. U to, zapravo, nema sumnje: ostavit će ga i otići s Batromom tko zna gdje. Na Jug. U Ameriku. Bilo gdje daleko odavde i daleko od njega. Izgubit će se s njim u Velikom Gradu. Ostavit će te i pobjeći s tim zlim starcem. Da, Nimete, ostat ćeš sam na milost i nemilost Velikom Gradu, gdje nikoga ne poznaješ i gdje te nitko ne želi upoznati. Završit ćeš u odlagalištu napuštenih ljudi, a Timula će s Batromom uživati u vjetrovima što dolaze s mora i planina, pa usta ispunjavaju osvježavajućim okusom soli i divljih trava. Tebe i života unutar zidina Zelenog dvorca sjećat će se s gađenjem i sa željom da se toga što rjeđe sjeća. Da ti je Timula barem rodila dijete! Tada bi vas nešto vezivalo, tada bi postojao život kojim bi ju mogao ucijeniti, tada bi se teže odlučila da te ostavi i zaboravi, jer njezino srce nije studeno poput metalnih vrata zatvorske ćelije. Ali ovako... Nemaš, Nimete, ništa čime bi ju mogao zadržati.

Nimetovo tijelo zaraženo je smrtonosnom bolešću koja ga čini nesposobnim za život, ali ga u ovom trenutku čini i nespremnim za umiranje. Godinama je prikovan za postelju kao Isus za križ i sve što ima jesu nevesele misli o Timulinoj prevari koja traje, ali nema hrabrosti da je upita za Batroma i za planove nakon što zatvorska zgrada bude srušena i pošto ljudsko postojanje ovdje bude zauvijek zapečaćeno. Ta prokleta bolest! Da nije nje, još uvijek bi Timula i on mogli započeti život iznova u Velikom Gradu ili bilo gdje. Četrdeset i osam godina nije dob u kojoj se treba oprostiti s ambicijama, strašću i ljudima. Tebi, Nimete, ne preostaje drugo: svi ćete u ponedjeljak prevaliti tristotinjak kilometara do Velikoga Grada, a onda ćeš ostati sam sa sobom, prepušten čekanju smrti za koju ne znaš kad će naići i kad će te uzeti u svoje plemenito i milostivo okrilje.

«Ona će tada biti daleko, daleko...», misli Nimet i sklapa oči pred naletom razdiruće boli.

    

1.

Batrom je nekoć bio visok i vitak muškarac. Sad se smanjio i zaokružio i liči na bojler što visi u prostranoj kupaonici Zelenog dvorca. Nekad, kad je bio visok i vitak, bio je šef Službe stabilnosti u zemlji na Jugu, u jednoj od onih beznačajnih država koje su postale državama zahvaljujući stjecaju okolnosti, ali njezine stanovnike to nije spriječilo da prolijevaju krv za svoju slučajnu i umišljenu slobodu. U toj zemlji, i ne samo u njoj, postoji vjerovanje po kojemu sretna povijesna slučajnost nije dovoljno čvrst temelj republike.

Bio je tako mlad i tako moćan. U ogledalu sad vidi prazne očne duplje, dva presahla gorska jezerca, a nekad se o njegovu pogledu sa strahom šaptalo po cijeloj Republici. Ramena su se uvukla u grudi, a nekoć su s tih ramena nebu prkosile pukovničke zvjezdice čijeg se bljeska nisu bojali samo državni neprijatelji, nego i oni koji su Republici i Poglavaru ponizno služili ne štedeći vlastitu dušu: Batrom je sve čuo, sve vidio i sve osjećao, i znao je kazniti svaku riječ, pokret ili misao što su bili prožeti sumnjom u nepogrešivost Vođe ili u vječno postojanje Republike. Nekad je taj trbuh bio ravan i čvrst poput litice. Sad je zaobljen i lelujav poput oblaka koji donose kratke ljetne kiše. Ud koji se s mukom budi dva ili tri puta u sedmici nije ni sjena onom bodežu što je nemilosrdno i grubo, više radi samog čina nego zbog užitka, parao utrobe žena, uključujući i Poglavarovu kćer i Poglavarovu gospođu suprugu koje su se noću iskradale iz Palače na brijegu i dolazile u pukovnikov brlog zadovoljiti požudu koja je – to je običaj s požudom – ubrzo rađala pogubnu želju za posjedovanjem. Noge su omlohavile i postale teške, a nekoć su odlučno gazile na čelu vojnih parada, stupajući u ritmu smrti koja je dolazila kad bi se zastave smotale i kad bi se utišale pjesme u slavu Republike, Poglavara i Naroda.

Prošla je, Batrome, trideset i koja godina od onog sunčanog dana kad je nastala posljednja fotografija na kojoj te vidimo u svečanoj uniformi s dvanaest blještavih odlikovanja: tvoja je ruka u Poglavarovoj desnici, u tvojim je očima zatomljena zebnja, a u Njegovim se vidi nagovještaj tvog kraja. Bio ti je trideset i osmi rođendan.      

2.

Koliko je spavala? Koliko je prošlo vremena? Sat pokazuje da je glava bila na stolu četrdeset minuta. Hladno joj je. Znoj se sledio na njezinim sljepoočnicama, na vratu i po trbuhu, pa pri svakom pokretu osjeća skalpel koji joj klizi po koži. Prozor je i dalje otvoren i čuje se kako se rijetke kapi kiše razbijaju o metalne kante u dvorištu. Na stolu su tri teške fascikle u kojima se nalaze svi podaci o jedinom preostalom zatvoreniku: danas će i ovaj dosje biti zapečaćen, danas će službeno prestati postojati i posljednji razlog za održavanje na životu kuće koja je odavno ostala bez smisla. U omotima su svjedočenja slučajno preživjelih, optužbe, originalne naredbe, prijepisi razgovora, prigovori, iskazi, fotografije, žalbe, presude: Timula, zamjenica upravitelja Firmina, još ih jednom prelistava, premda ni sama ne zna zašto... Ustvari, možda i zna zašto, ali sad nije vrijeme da bude iskrena prema sebi. U ponedjeljak ujutro otputovat će u Veliki Grad zajedno sa svim ovim ljudima: sa svojim bolesnim mužem Nimetom i posljednjim zatvorenikom Batromom, s gospođom Larninom O. i njezinim suprugom gospodinom Firminom, te njihovim sinom Avomom, jedinim preostalim čuvarom koji je prestao govoriti onog dana kad su vlasti obznanile sudbinu Zelenog dvorca. Zatim će Nimeta smjestiti u bolnicu, donijet će mu jednu knjigu i dva kilograma voća, poljubit će ga u trulo čelo, on će ju tužno pogledati jer će dobro znati da je vidi posljednji put, a onda će s Batromom pobjeći na Jug i zaboravit će cijeli svoj život.     

Oči joj se po tko zna koji put zadržavaju na blijedim slovima što su posijana po požutjelim listovima. Opsežna biografija zločinca s kojim će u ponedjeljak otići na Jug, tamo gdje je njegov dom, uz Veliku Rijeku, tamo gdje je njegova zemlja, plodna polja, surove planine i jedno malo toplo more, tamo gdje su grobovi koje je punio svojom rukom i svojom zapoviješću, gdje su ljeta vrela a zime bijesne poput pasa što otkidaju vlastito meso, gdje su ljudi bogobojazni sve dok ne povjeruju da je Bog na njihovoj strani.

... Ujutro, čim smo se probudili, u našu kuću na osami banula su trojica mladića. Sva su trojica bila u uniformama i imali su puške u rukama. Bilo je proljeće, travanj. Rekli su da pođemo s njima. Mama je pitala kamo nas vode, a oni su odgovorili da to ne smiju reći. Plakala sam, a majka me je držala za ruku i govorila mi: «Ne plači, Dolena, bit će dobro». Kazivali su nam da požurimo. Ocu su kazali da ne mora žuriti, jer on ne ide s nama. Rekli su mu da s njim moraju nasamo razgovarati. Onda je i mama plakala. Govorila je: «Nemojte ga ubiti! On ništa nije kriv, on je samo pjesnik»! Onda je došao jedan visoki i mršavi čovjek tamnih očiju. Prošao je pored nas i svezao je tati ruke na leđima. Zatim su nas odveli. Tata je ostao i nikad ga više nismo vidjeli. Čula sam samo kako iz kuće doziva: «Dolena, Dolenaaa...»!

Časni sude, nisam kriv!

... Majora Batroma, tada je još bio major, bojali su se svi ljudi u selima uz Rijeku. Svi su ga se bojali. Kasnije, kad je postao pukovnik, nismo ga se bojali samo mi koji smo živjeli uz Rijeku, nego i svi naši koji su živjeli u bilo kojem kraju Republike. Ali kod nas je stekao glas koji ga je poslije posvuda pratio. Samo kod nas je svojom rukom ubijao, samo mi smo mogli gledati bljesak njegova pištolja prije nego što će se pozvati na Poglavara, Republiku i Boga, pa potom prosvirati čelo nekom uljezu, nekom od nas suvišnih, nekom od nas prljavih što smo im remetili željenu čistoću... Samo kod nas je ubijao ljude na mostu i nogom ih gurao u Rijeku, samo kod nas išao je od kuće do kuće i mjesecima neumorno smicao, kao da je to jedino što zna raditi i što ga zanima...

Časni sude, nisam kriv!

... Bježali smo u šumu, a vojnici su pucali za nama. Gledao sam kako mi stariji brat pada i ostaje ležati. Nisam smio stati i kleknuti pored njega, uhvatiti ga za ruku... Sustigli bi me i ubili, bez obzira što sam bio dijete. Ubijali su djecu, pogotovo mušku. Trčao sam i više nisam mislio na brata koji je ostao na zemlji. Trčao sam da se spasim, a otkad sam se spasio, nisam prestao misliti na njega koji je ostao. Ne znam tko je pucao, ali znam da su ga ubili Poglavar i ovaj ovdje – pukovnik Batrom... Časni sude, želim da me pogleda u oči...

Časni sude, nisam kriv! 

... Naredba je u usmenom obliku stigla od pukovnika Batroma. On je naredio da pobijemo sve koje nađemo u selu i da zapalimo sve kuće... Da im zatremo sjeme... Rekao je da na raspolaganju imamo četiri bagera i pet kamiona, da imamo koliko nam treba autobusa, da odvedemo ljude na neku livadu omeđenu gustim i visokim borovima i da ih tamo zakopamo, da ih duboko zakopamo, da ih psi i zvijeri ne nanjuše. To je bila naredba, mi smo morali, za spas naše Republike i zbog straha od pukovnika, morali smo. Njegove se naredbe nisu odbijale, to se zna...

Časni sude, nisam kriv!

... Pukovnik nam je jasno rekao da ne bi volio da mu dovodimo zarobljenike i ranjene, zapravo, točno je rekao da bi bio nesretan ako mu ih budemo dovodili... 

Časni sude, nisam kriv!

... Gospodine Batrome H., vi oduvijek znate da ste krivi, a ako vam se to saznanje negdje zaturilo, tokom ovoga procesa ono vam se moglo i moralo vratiti. Stoga vas osuđujem... 

 

3.

- Sert će nas, dakle, čekati... Sigurna si u to?

- Naravno, Firmine, čekat će nas. To je naš sin. Zar si zaboravio da je to naš sin i da nas voli?

- Nisam zaboravio, naravno. Ali dugo ga nismo vidjeli, a ni on nas. Možda se promijenio?

- Promijenio se, naravno da se promijenio... Ali to ne znači da nas je zaboravio. Slali smo mu pisma i fotografije... Kako bi nas uopće mogao zaboraviti?

- Misliš li da je možda zaboravio Avoma? Avom se promijenio tokom svih ovih godina, zar ne?

- Misliš li da je moguće zaboraviti svoga brata? Zar doista vjeruješ da je to moguće? Zaboravljaju se lica, ali brat nije lice. Brat je krv, a krv teče i nema ni oči, ni uši, ni prste... Krv samo teče i ne zaboravlja.

- A Amerika? Možda se u Americi sve lakše zaboravlja? Zar to nije zemlja zaborava i zar zato tamo nije sve lakše i lagodnije?

- Zaborav nema veze sa zemljama i mjestima. Sert nas nije zaboravio, nije nas mogao zaboraviti, nije nas htio zaboraviti... Sert nas čeka.

- Čeka nas?

- Pa, pisao je da nas čeka...

- Ja se bojim Amerike. Bojim se rata. Bojim se zaborava. I bojim se za Avoma.

- Ne, ne... Zašto to govoriš? Zašto to govoriš sad? Odlazimo i gotovo je. To je naš jedini put. Ej, znamo to! I to je jedini put za Avoma. Više ne trebamo razmišljati. Trebamo se pretvoriti u predmete koji će biti preneseni na drugo mjesto, ili se pretvoriti u one egzotične životinje što ih presađuju u zoološke vrtove velikih i lijepih gradova.

- Bojim se, Larnina... Misliš da se možemo pretvoriti u predmete ili egzotične životinje?

- Moramo, Firmine, i možemo...   

Posvuda uokolo bila su djeca. Dječje glave prostirale su se do krajnih granica njegova pogleda. Žamor, smijeh, povici, dozivanje, pružanje ruku, poskakivanje... To ga je okruživalo. On je bio u sredini i stajao je poput kipa, ne dajući znakove života. Bio je klaun: lice od kreča s dvije točke što su predstavljale suze, usne razvučene u groteskan osmijeh, rumeni nos, široke crvene hlače... Bio je mrtvi klaun: nije mogao pomaknuti nijedan mišić, bio je ukočen, tijelo mu je bilo od voska, ali su oči vidjele i uši su čule. Hiljade dječjih ruku koje mu se približavaju, hiljade nevinih i istovremeno okrutnih lica koja mu se guraju u pogled, hiljade noktiju što grebu, hiljade zubi što grizu... Hiljadu čistih srca koja misle da mogu sve: ljubiti, lj-ubiti, ubiti, ubiti... Nimet ne osjeća tijelo, no osjeća udarce i bol od koje mu pogled postaje maglovit, podsjeća na slike iz djetinjstva, i od koje mu se sluh muti kao da je pod vodom. Osjeća kako nestaje, kako pada, a u ušima mu bubnja smijeh i zaglušujući žamor koji se ujednačeno pojačava i neizbježno budi misao o trenutku kad će sve najednom prestati, kad će prestati i bol, i smijeh, i buka, kad će sve biti tiho, kad će sve biti hladno, osjeća kako nestaje, odlazi, umire, sve se gasi... A onda otvara oči.

Da još malo sačeka do smrti.  

  

1.

Odlučio je, ipak, da će sa sobom ponijeti samo jednu torbu s najnužnijom odjećom. Sve druge nepotrebnosti koje su se nataložile u trideset godina – čak i mnoge za koje je dugo mislio da ih se nikad neće odreći – ostavit će na nemilost gusjenicama buldožera, da budu sahranjene zajedno sa životom kojeg ovdje više neće biti. Ostavit će i diplomu Ratne akademije, zaboravit će Poglavarov lični ukaz kojim mu se zbog izvanrednih zasluga dodjeljuje čin pukovnika, Poglavarovu odluku kojom ga je postavio za pročelnika Službe stabilnosti i tako mu povjerio najsvetiju od svih dužnosti: da bdije nad mislima i koracima onih koje je krv predodredila da budu neprijatelji Republike i onih koji su izabrali da budu izrodi. Pa dvanaest ratnih ordena što mu ih je On, General Nad Generalima, vješao na isturenu lijevu stranu prsa u povodu Dana Domovine, Dana stabilnosti ili Dana oružanih snaga, ostavit će i novinski isječak s jedinim svojim intervjuom u životu, i fotografije iz trijumfalnih ratnih pohoda, i one s privatnih druženja s Poglavarom, gdje su lišeni hladnoće kravata i besprijekorno čistih bijelih košulja, te im se iza leđa pruža pučina što se spaja s nebom, sahranit će i onu fotografiju na kojoj je posljednji put u svečanoj uniformi s blještavim odlikovanjima, onu na kojoj je njegova ruka u Poglavarovoj desnici, i na kojoj je tako jasno prisutan nagovještaj kraja...

- Znate, pukovniče – nikad nisu prešli na intimizirajući oblik oslovljavanja – znate što vam sada moram kazati, zar ne?

- ...

- Vi ste inteligentni, pukovniče, i uvijek ste znali puno više nego što ste pokazivali da znate. To je osobina koju sam kod vas možda i najviše cijenio. Sad se možete opustiti... – Poglavar je u tom času srknuo malo čaja od mente – prestali su razlozi da budete oprezni. Sve vam je jasno, zar ne?

- ...

- Ne moram vam objašnjavati koliko mi je ovo teško, a bilo bi suvišno i da vam obrazlažem koliko je neizbježno. Nadam se da se nećete ljutiti ako preskočim i to koliko cijenim vaše zasluge za Republiku... Nećete?

- Neću, gospodine.

- Puno vam dugujem, pukovniče, i Republika vam puno duguje, ali i vi i ja znamo da se ova naša zemlja nije baš istaknula u oduživanju svojim najboljim vojnicima. Htio sam vas, zapravo, upitati jeste li razmišljali da se predate sudu ili...

- Razmišljam i dalje...

- Napominjem da bismo vam u tom slučaju bili na raspolaganju za svaku vrstu pomoći: od angažiranja najboljih odvjetnika do potpunog zbrinjavanja vaše obitelji, ako se naravno sami ranije niste pobrinuli da budu zbrinuti – Poglavar se zavjerenički osmjehnuo.

- Što ste predvidjeli u slučaju da se ne predam?

- Pa, onda neće biti potrebe za odvjetnicima, zar ne? – sad je to već bilo široko rastezanje usana, koje je otkrilo zidić pravilnih zubi što su bili u savršenom skladu s Poglavarovom snježnom košuljom.

- Gospodine Poglavaru, mogu li vas nešto pitati?

- Izvolite.

Najprije ga je podsjetio da su upravo njih dvojica najbolje upućeni u razmjere njegove, Poglavarove, strašljivosti, o kojoj se nije smjelo ni misliti a kamoli govoriti, pa je potom zaiskao iskren odgovor: bojite li se, pitao je, da bih u ovom času mogao skočiti na vas i ostaviti bez zraka to vaše slabo i mlohavo tijelo ili vam zariti u srce onaj srebrni nožić za razrezivanje kuverti. Zar je moguće, pitao je, da ste najednom postali hrabri. Poglavarov osmijeh bio je jedva vidljiv: zauzdao je usne i lice, jer ipak nije htio uvrijediti pukovnika. Zatim mu je opušteno rekao kako možda i nije junak, ali da nepogrešivo, poput Boga, zna vidjeti ljudsku dušu. I što vidi? Vidi da sve ove godine nisu u njemu porazile racionalnost i hladnoću, da se nije zametnula klica strasti iz koje, rekao je, ne može izrasti ništa nego pomračenje uma, a samo takav um može natjerati na beskorisno ubijanje kojemu pukovnik Batrom nikad nije bio sklon: on je ubijao zato što su mu Sudbina i Povijest povjerile takav posao, a nema sumnje da bi se jednako hladno i odgovorno ponašao da ga je zapalo organizirati lanac lunaparkova širom Republike.       

- Znate, strast i bijes u eliminiranju neprijatelja nikad ne mogu trajati dovoljno dugo, nego se u jednom trenutku nužno pretvaraju u razočaranje i destrukciju koja je, naravno, zanemariva sve dok se zbiva na niskim razinama. Štoviše, bijes na nižim razinama valja poticati: uostalom, zašto vama pričam o tome? No, na vrhu, ili pri vrhu, to može biti pogubno. Kad se strast pretvori u destrukciju u onoga tko ima moć i tko iza sebe ima bilo kakvu organizaciju, tada je Republika suočena s opasnošću. Oduvijek sam to znao. Zato ste vi bili nedodirljivi šef Službe stabilnosti i zato vas se u ovom času ne bojim, kao što vas se nisam bojao ni u jednom času. To je, naravno, bila vaša sreća, jer vi i ja najbolje znamo kako su završavali svi oni kojih bih se u jednom trenutku prepao...

- Da, da...

- Usto, opasni su samo oni koji su uplašeni, a vi se ne bojite, zar ne?

- ...

- Želim vam svu sreću, pukovniče – rekao je još Poglavar i zatim ustao. Podigao se onda i Batrom: trenutak-dva stajao je opušten, možda mu je neka teška misao posljednji put ovladala mozgom, a potom je udario petom o petu, ukočio tijelo, oštro salutirao i uputio se prema vratima. Na izlazu iz rezidencije prišao mu je uniformirani mladić i bez riječi mu pružio bijelu kuvertu: u njoj je bila fotografija zadnjeg susreta.

 

2.

Veći dio noći provela je uz prozor, gledajući u mrak i osluškujući kako šum kiše ispunjava prekide u Nimetovu bolnom stenjanju. Razmišljala je kako joj se, zapravo, u životu ništa bitno nije dogodilo. Ni važna smrt, ni ljubav, ni dijete, ni neočekivana odluka, ni putovanje, ni bolan rastanak, ni prekinuto prijateljstvo... Ništa. Ta misao prvi joj se put javila prije dvije godine, a ne bi joj se javila ni tada da se Nimet nije razbolio i da odjednom nije počela drukčije razmišljati o životu poslije rušenja Zelenog dvorca. Od tog časa, čvrsta i godinama utvrđivana slika budućnosti stala se urušavati kao Nimetovo tijelo, bez nade da će ikad – što god se dogodilo – biti vraćena u prvobitni oblik: njegovo je tijelo klizilo prema smrti, a ona nije imala snage, ili nije htjela, uz njega čekati da taj put završi.

Sebična si, Timula, važna ti je jedino vlastita sreća, pobjeći ćeš od tog tijela iz kojeg već godinama bazdi smrt, on je za tebe samo tijelo koje nestaje i kojemu nema povratka, on više nema svojstava izuzev ovih raspadajućih, priželjkuješ da taj predmet što prije nestane i da te onda prestane pritiskati kamen u prsima, u tebi više nema ni sažaljenja ni suosjećanja, ostalo je samo priželjkivanje kraja koji bi ti trebao darovati mirne snove, od cijele tebe ostala je samo sebičnost, Timula, sve drugo je iščezlo i možda se nikad neće vratiti, sebičnost je poput pijavice iz tebe isisala svu krv, sve sokove...

Batrom je isto predmet. Lišen je svojstava. On je samo jedina prilika za bijeg, samo povod da se život skrene u novi odvojak, da se čvrsto sklope oči i da se skoči u tamu, da se zaboravi, da bude drukčije, da bude sunčano i toplo... On je jedini.

Pretposljednje je jutro. Timula gleda kroz prozor i vidi kako se oblaci odmaraju na stablima, magla prožima šumu, polja se spremaju za smrt, sitne kapi kiše zabijaju se u zemlju... Iz pozadine i dalje dopire teško disanje isprekidano kratkim jecajima. Jedna sekunda odsustva ikakve misli, pa onda potmulo bubnjanje u sljepoočnicama, žmarci što kreću iz jagodica, drhtaji u usnama... Zašto se boji? Zašto kroz nju teče strah da će upravo sada umrijeti? Zašto, uostalom, upravo sad ne bi umrla? Zar nije svejedno? Liježe na krevet, sklapa oči i misli: evo, neka sad umrem! Hajde smrti, dođi i digni me! Uzmi me u svoje snažne ruke i odnesi me odavde, spasi me, izbavi me, hoću da me preneseš tamo gdje nema neizvjesnosti, gdje je sve sivo i prozirno, gdje ništa ne odvlači pažnju, gdje nema nikakvog vjerovanja, tamo gdje je nada besmislena, gdje je emocija apsurdna i gdje je hladnoća beskrajna. Evo, svejedno mi je, dođi...

I strah ubrzo iščezava otjeran ravnodušnošću. Nema ničeg do ravnodušnosti što ga može otjerati.  

Avom je sjedio u kuhinji Zelenog dvorca i pažljivo pratio majku koja je rutinski pripremala večeru. Pratio je kako se nadnosi nad duboke i široke lonce, te povremeno kruži po njima drvenom kuhačom. Šutio je, jer Avom godinama ne govori. Iz njegovih usta ne izlaze glasovi, ali nitko ne zna je li mu umro jezik ili mu je umrla želja da se riječima miješa u stvarnost. Mokrim dlanom u džepu stišće bočicu s prozirnom tekućinom koja brzo usmrćuje, stišće pa ju onda miluje vrhovima prstiju, samo ju ovlaš dodiruje, tako je jednom dodirnuo Timulin bijeli grudnjak kroz koji se probijao ugašeni crveni krug, osjetio je tada kako mu toplina obuzima prste i potom se razlijeva po čitavom tijelu, upire u bočicu dlanom i prstima iskušava granicu njezina rasprskavanja, kao da priželjkuje da ga izda u presudnom času, a potom njezinu tvrdu vjernost nagrađuje nježnim dodirima po vratu i tako naizmjenično čitavu vječnost.

Larnina je kazivala: - Ah, Avome moj, još samo malo... I onda ćeš svući tu tešku uniformu i tvoj život bit će lak. Amerika! Sert će nas smjestiti u stan s velikim prozorima i s puno svjetlosti, jest ćemo voće i mekano riblje meso, kaplja limunova soka klizit će niz bradu... Bit ćemo sretni, Avome, naš život bit će lak. Sert nas čeka, tvoj brat, tvoj dobri brat koji nas nije zaboravio...

On ustaje i, s rukom čvrsto zabijenom u džep, nervozno i zabrinuto šeće po prostoriji koja smrdi, a majka ga netremice prati pogledom. Onda opet govori: - Što ti je, Avome? Molim te da se jednom nasmiješ, samo jednom. Zašto su ti usne tako prokleto nepomične? Ti možeš govoriti, samo nećeš, zar ne?! Kaži mi nešto tim licem, kad nećeš jezikom, ali nešto lijepo i milo, nešto drukčije od onog što slušam – da barem slušam – tolike godine! I ja se bojim! Bojim se, naravno: sutra će nestati sve što smo Firmin, ti i ja imali u životu, sve će nestati. I kuća u kojoj sam se rodila, i kuća u kojoj sam porodila tebe, i grob mojih roditelja i sestre, i ova kuhinja, i Firminova kancelarija, sve... Nestat će i ovi ljudi. Bojim se, Avome, a tako bih se htjela ne bojati. Tako bih htjela da mi je svejedno, da sam lišena nade i očekivanja, da nemam ni srca ni krvi. Ali svi se boje: čak je i gospodina Batroma strah, premda se on vraća tamo gdje ga dugo nije bilo i gdje je sve njegovo. Ne, nije mi rekao da se plaši, ali ja to znam i vidim. Svi se plaše, pa i oni koji dosad nisu osjetili strah.

Prišao joj je i na komadiću papira napisao: «Čini mi se da te je otac zvao u kancelariju».

- Zašto? – kazala je ona, a Avom je slegnuo ramenima. Rekla je: - Uzmi ovu kuhaču i malo promiješaj dok se ne vratim.

Gledao je za njom dok je odlazila i držao ruku na bočici u džepu. Kad je za sobom zatvorila vrata, izvadio je flašicu i njezin prozirni sadržaj sasuo u lonac. I miješao je, miješao i miješao... Sve dok mu ruka nije utrnula i sve dok mu se nije počelo mutiti pred očima. Spustio se na hladne bijele pločice i duboko je disao. Nije primjećivao da mu se majka vratila, da mu govori da je Firmin nije tražio, da ga pita što mu je, zašto sjedi na ledenom podu, «što ti je, Avome, zašto si tako blijed i zašto su ti usta tako plava?», ništa nije čuo, samo je sjedio na podu i postajao miran: pejzaž pod snijegom, more poslije oluje. U džepu mu je spokojno ležala prazna bočica, a njezina praznina bila je zalogom izvjesne budućnosti. Bezbrižnosti. 

Na Zeleni dvorac tada je legao zadnji mrak koji će potrajati do kraja svijeta.            

- Jesi li sve isplanirala, Timula?

- Da, znaš da smo sve odavno isplanirali... Još ova noć, a onda će nas odvesti u Veliki Grad. Počet će novi život.

- Ne vjerujem u novi život. Ne vjerujem u život. Ne vjerujem u tebe. Jesi li sve isplanirala, Timula?

- ...

- Ne, ništa ti ne zamjeram, nemoj da te je sram... Samo želim znati što si mi namijenila. Što god da jesi, nemoj da te je sram. To je tvoj život. Otići ćeš s Batromom negdje na Jug, zar ne?

- Nemoj, Nimete...

- Ne, ne... Otići ćeš s njim, znam. Ostavit ćeš me da umirem negdje gdje me nitko ne zna i gdje nitko neće primijetiti kad se ugasim. I neka! Prepusti me smrti tamo gdje nitko neće znati tko sam, gdje ću biti leš bez povijesti, bez tužne priče, bez sažaljenja... Ti zaslužuješ život, Timula! A ja ti nisam dao ništa, ni sreću, ni dijete, ni ljubav: dao sam ti samo patnju, bolest i strah. Otići ćeš s njim, zar ne? Otići ćeš.

- Nikud neću otići. Ujutro zajedno idemo u Veliki Grad, tamo će te izliječiti...

- ...i živjet ćemo sretno dok nas smrt ne rastavi... – Nimet se pokušao nasmijati, ali nije uspio. - ...dok nas smrt ne rastavi...

- Ah, Nimete, molim te...

- ... dok nas smrt ne ra-sta-vi... – riječi su se gubile u kašlju.

- Larnina je skuhala večeru. Hoćeš da ti donesem jedan tanjur?

- Ne, nisam gladan... Ovom tijelu više ništa ne treba. Pobjeći ćeš na Jug s Batromom. Odmah i zauvijek, zar ne? Smislila si to čim me je obuzela bolest? Ne optužujem te, samo mi reci: želim malo istine iz tvojih usta.

- Neću, Nimete, neću... Nikud neću pobjeći. Pokušaj se sad odmoriti, sutra nas čeka težak put.

Spustila je usne na njegovo mokro i ulegnuto čelo, a on je sklopio oči i držeći ruke na prsima pokušavao umiriti pluća koja su drhtala i povremeno nastojala iskočiti kroz usta.       

 

0.

Sjedili su za stolom u kantini i jeli ono što je Larnina skuhala. Svi: Firmin i Larnina O., i Avom, i Timula i Batrom. Čak je i Larnina šutjela.

A onda je Avom kucnuo žlicom o tanjur, ustao, svakog od prisutnih pogledao u oči, i zaustio, ali ništa nije izlazilo: lice se naprezalo, usne su poprimale najnepravilnije oblike, no od svega ništa osim šištanja zraka između zubi i kroz nosnice.

 

Dva

Kad sam otvorio oči, vidio sam stotine nemirnih zvijezda što su žmirkale kroz prozor na krovu. Volim ovo potkrovlje zbog prozora u nebo, koji je katkad zaslužan za efekt produženog sna: otvoriš oči usred noći, vidiš uokvirene zvijezde i nekoliko trenutaka misliš da si nastavio sanjati. 

Trak svjetlosti koji je ulazio kroz pravokutnik na kosom stropu obasjavao je desnu polovicu njezina lica. Oko joj je bilo sklopljeno, usne su se ovlaš dodirivale, a blago svijetlo što je – poput savršeno preciznog noža – presijecalo mrak sobe i njezino lice, ocrtavalo joj je mali nos. Kad bih se malo bolje koncentrirao, sasvim bih jasno mogao vidjeti skice snova što putuju ispod njezinih spuštenih kapaka. Kad bih malo spustio pogled, vidio bih njezinu sićušnu i smežuranu bradavicu, nalik na malu smokvu, koja nezainteresirano viri ispod plahte i vidio bih dvije ispružene ruke s dlanovima okrenutim prema gore. Na koncu, vidio bih joj desno stopalo s pravilnim i lijepim prstima.

Zatim lagani zaokret i pogled prema prastarom brojaču vremena koji, trepćući crvene izlomljene brojeve, pokazuje da su četiri sata i sedamnaest minuta. Avion polijeće u šest. Stavio sam umazane naočale na krmeljive oči i pokušao se neopaženo – da krevet ne pisne – domoći čvrstog tla i na prstima napustiti sobu po kojoj vrludaju njezini snovi. Kad bih se malo bolje koncentrirao, možda bih kroz njezine kapke vidio zemlju u koju ću sad otputovati, možda bih vidio rijeku, kuću na osami i bijeg bez osvrtanja. To je skoro sve što mi je rekla o svojoj zemlji.

Pogledom sam zatim uhvatio jedan mali četveronožni stol koji je bio nečisto bijel i na kojemu se nalazila zelena pepeljara do vrha ispunjena opušcima, dvije prazne kutije cigareta, do pola pojedena čokolada, notes i olovka, dvije visoke šalice za kavu i disk s nekom muzikom koju nisam ni razumio, ni osjetio. Pored stola i njegova sadržaja, slika je uključivala i ogromni prozor svijen u luk kroz koji je dopirala škrta ulična rasvjeta pomiješana s nagovještajima dana, obuhvaćala je i nekoliko razbacanih knjiga, jedan tanjur, srebrni ručni sat, te dvoje ljubavnika bez sutra i uzaludnost njihove nježnosti.

Potom opet ona. Jedna noga gola je do prepone. Lijevu ruku stavila je na trbuh, a desna je i dalje jednako ispružena s dlanom koji moli. Usne su se malo razdvojile, pa su se nazirali zubi. Gornja usna bila joj je malo podignuta uvis, a to je njenom licu davalo izraz prezira prema svemu što postoji i što će ikad postojati. Volim njezine zube. I čelo.

Ne volim putovanja. Ne volim vrijeme što je nužno da bi se tijelo iz jedne točke premjestilo u drugu. Slabo podnosim neizvjesnost, a putovanja su uvijek povezana s neizvjesnošću i to je jedino o čemu mogu razmišljati dok traje prevaljivanje puta između dvije udaljene točke. Zavidim ljudima koji ne primjećuju vrijeme, onima koji spokojno hrču na sjedištu do moga, onima čije su oči sklopljene i uši začepljene, onima koji ne dopuštaju razmišljanju da im ometa dolazak do cilja.

Mjesecima nisam radio gotovo ništa. Živio sam u vjerovanju da su u redakciji sasvim zaboravili na moje postojanje. Nisu me zvali, nisu me tražili, nisu se raspitivali, nisu primjećivali da me nema ili su primjećivali ali im je bilo svejedno. Posljednji tekst koji sam napisao nije objavljen, no taj neobjavljeni članak sad je bio povod moga putovanja. Pisao sam o knjizi Biografija moga brata Rumota H. i u avionu sam ponovno čitao taj članak čije mi bacanje u kantu za smeće nitko nije objasnio. Doduše, nisam ni tražio objašnjenje, jer sam odavno – drugi kažu: prerano – postao ravnodušan prema sudbini svojih tekstova. Zar nije svejedno hoće li umrijeti odmah po rođenju ili dan pošto ožive? Uostalom, tekst je vjerojatno bio loš...

Rumot H. spada u najvažnije pisce Juga. Nije objavio puno knjiga, svega pet u pedesetak godina pisanja: četiri romana i jednu zbirku koja je sačinjena od tridesetak kratkih priča i, čini mi se, sedam podužih pjesama. Zaboravimo sad opseg. Opus Rumota H. zapravo je ogroman i nezaobilazan. I zato se više od tri desetljeća s nestrpljenjem, te čestim žurnalističkim nagađanjem, čekalo na njegovu novu knjigu. U ovom tekstu još nije došao čas – ako će ikad i doći – da se kaže je li se čekanje isplatilo, no može se reći da je pisac iznenadio one koji su iskreno čekali. Imamo pred sobom nešto što bi se, uz oveću količinu dobre volje, moglo nazvati dokumentarnim romanom. Zašto nam je za ovu kvalifikaciju potrebna volja koji smo spomenuli? Zato što se u silnoj dokumentarnosti teško probiti do romanesknoga, pod uvjetom da smo u pravu kad ovu golemu knjigu dovodimo u ikakvu vezu s formom ili idejom romana. Zato što je potraga za tekstom temeljni napor što ga izaziva ova knjiga, a potraga je opterećena ogorčenjem koje prožima svaki trenutak nadnesenosti na ove stranice. Zato što je količina fotografija znatno veća od broja rečenica Rumota H. Zato što različitih dokumenata ima više nego fotografija i rečenica zajedno. Moglo bi se navesti još puno toga, ali to je besmisleno jer ovdje nije bitna književnost: važno je jedino ime «glavnog junaka».

Ime mu je Batrom, pukovnik Batrom. Osuđen je na četrdeset godina robije pred Internacionalnim sudom za ratne zločine. Bio je načelnik Službe stabilnosti koja je osnivala logore za krvne neprijatelje Republike i za one koji su izabrali da se suprotstave Poglavarovu režimu. Deseci tisuća ljudi nisu dočekali da napuste logore, a deseci tisuća pobijeni su na pragovima svojih kuća i na improviziranim stratištima pored drumova i po gustim šumama. Pukovnik Batrom bio je mozak tog masovnog ubijanja: on je noći provodio udubljen u velike i male karte u centralnom kabinetu ogromne zgrade koju su ispunjavale zamišljene i mrke fizionomije agenata Službe stabilnosti, on je slao šture naredbe koje su, međutim, bile savršeno jasne, on je pokretao kampanje i nerijetko u njima i lično sudjelovao, on je angažirao stotine bagerista koji su kopali rake i zatrpavali leševe, on je bio prisutan u mislima soldata dok su čistili Republiku od suvišnih stanovnika. Rumot H. za to je vrijeme bio Poglavarov savjetnik za kulturu – točnije, za prepoznavanje literarnih subverzija – i uglavnom je apstinirao od pisanja. Čak ni izvještaje o podrivačkim aktivnostima nije podnosio u pisanoj formi, nego je, kažu mračne dvorske storije, imena nepodobnih saopćavao Poglavaru u nepravilnim vremenskim razmacima i, najčešće, tokom njihovih sporih i beskrajnih partija biljara u Palači na brijegu. Glave su se kotrljale poput biljarskih kugli. Po Poglavarovoj smrti i nakon promjene režima, Rumot H. nije osuđen, jer navodno nije bilo konkretnih dokaza o njegovoj krivnji: dokaze je mogao imati samo Poglavar, a on je bio blaženo mrtav. Pisac se vratio u rodni Gradić da čeka bratov povratak i da se samokažnjava zato što nije imao hrabrosti da bude na njegovu mjestu. Tako je u Gradiću pored Velike Rijeke najprije nastao Muzej pukovnika Batroma, a sad imamo knjigu kao nastavak muzeja «literarnim» sredstvima. Imamo skladište svega i svačega u kojemu su, jedno preko drugoga, nabacani otpaci jednog života i rijetke lucidne misli, važni dokumenti o nastanku i zločinačkoj naravi Republike i bezvrijedne bilješke jednog ubojice, naivne laži i duboko zatomljene istine...  

Kad se uskoro pukovnik Batrom vrati iz Zelenog dvorca na Sjeveru, jer je odležao dvije trećine dosuđene robije, brat će mu dati dokaz tuge zbog vlastitog kukavičluka. Ali nije sasvim jasno zašto bi se nas sve to skupa trebalo ticati.      

Gradić je položen uz Veliku Rijeku koja teče desetinama kilometara, pa je i široka, i uska, i smrtno moćna, i malena kao život. Stigao sam zavojitim planinskim putevima. Autobus se dvaput morao zaustavljati da bih povraćao po snijegu i udisao zrak što je bio oštar poput laveža brdskih pasa. Mrak se taman spuštao na mjesto i Rijeka mi se činila zlokobnijom nego što uistinu jest. Valjda zato što sam znao da su po njoj nekad plutali leševi i da je znala biti prljava i masna od ljudske krvi. Bio sam gladan, no htio sam što prije zaspati da ne mislim na bolno zavijanje želuca.

Probudio sam se oko podneva idućeg dana i nisam osjećao glad.

Rekli su da Rumot H. živi izvan mjesta, na uzvisini ispod koje teče sad tanka i providna rijeka, u kući opasanoj zidinama. Rekli su da ne razgovara s ljudima, čak ni s onima koji dođu u muzej: samo otključa vrata i zatim nestane. Rekli su da je možda i umro, jer ga nitko nije vidio mjesecima, a odavno nitko nije ni pitao za put do Muzeja pukovnika Batroma. Možda mu je tijelo istrunulo iza zidina, možda su mu kosti – mimo njegove volje, ali po nahođenju nekog svevidećeg jeftinog Scenarista – postale muzejskim eksponatom, jednako kao što je vonj njegove duše i njegova propadajućeg tijela možda nastanio svaki milimetar drvenog zdanja u kojemu su mjesto našli i najnevažniji komadići mozaika što čine život pukovnika Batroma. Rekli su: ako je i živ, on je odavno umro, ta knjiga nije knjiga nego oporuka, a oporuka je uvijek autobiografija, iako na knjizi velikim slovima piše Biografija moga brata. Rekli su: on odavno nije čovjek nego utvara, zaboravio je izgovarati riječi, ljubi ga samo kiša pa se debeli oblak zaustavi iznad njegove kuće i satima prolijeva svoj teret, dok posvuda uokolo sunce spaljuje svaku travku. Rumot H. bio je lik iz uličnih glasina, a u ovakvim mjestima glasine su uvijek istinitije od stvarnosti. One stalno struje, rastu, debljaju se i naposljetku umiru samo zato da bi jednom uskrsnule, dokazujući da su veće od života: da nije njih, Gradić bi odavno izgubio smisao i zgasnuo bi pod preteškim teretom svakodnevice.

Stajao sam ispred zidova i bilo mi je neugodno. Zašto ovo radim? Zašto sam proputovao tolike kilometre da bih stajao pred kućom na brdašcu, koja je sva obrasla u nešto što je nekad bilo zeleno a sad je crno, s nakanom da smetam nekome tko se dobrovoljno isključio i kome je od svega na svijetu najmanje stalo da vidi lice koje nikad nije vidio i da pred tim licem otvara dušu? Zašto ovo radim? Zašto se izlažem opravdanom preziru, pa makar prezir dolazio i od Rumota H.? Zašto bih baš ja trebao naći leš velikog pisca ili velikog zločinca i onda to obznaniti nezainteresiranom svijetu? Zašto? Zašto stojim pred ovim vratima i čekam da me možda pljune ili mi samo okrene leđa i odšeta bez riječi?

Ovo se pitam od prvoga dana: «Zašto smetam ljudima? S kojim pravom? Zašto ih uznemiravam? Zbog čega»? Ona kaže: «Pa, ti si novinar... Valjda zato».

Ja sam, naravno, loš novinar. To, uostalom, svi znaju. Tekstovi mi najčešće izlaze nedjeljom i u prazničnim izdanjima ili uopće ne izlaze, i to bez obrazloženja. Loš sam. Mrzim nazivati ljude koji me ne poznaju, pa čak i one koji me poznaju. Mrzim predstavljati se: ja sam taj i taj, iz tih i tih novina, molim vas, ako biste mogli da mi kažete... Fuj! Mrzim kucati na vrata nepoznatih. Neugodno mi je. Sramim se. Manjkavo sam drzak. Gdje mi je odsustvo razmišljanja na putu do cilja? Gdje mi je cilj? Htio bih šutjeti. Oduvijek i zauvijek. Zašto ovo radim?

- Želite li ući?

Bio je smiren. Bio je živ. Nisam se mogao odlučiti je li to dobro ili loše. Da, i neodlučan sam.

- Želite li ući?

Išao sam i gledao mu u leđa. Šutjeli smo i hodali sporo, a snijeg je svejedno pucketao pod našim obzirnim koracima. – Vjerojatno ste gladni? Nudim vam riblji paprikaš i čašu crnog vina.

Jeo sam pohlepno.

– Zaboravio sam pisati, ali sam pomalo naučio kuhati. Ovo je najbolji riblji paprikaš na čitavom Jugu.

Jeo sam nezaustavljivo. On je jeo polako i otmjeno. Nakon svakog prinošenja žlice tankim usnama, rupcem je brisao raskošnu žutu bradu.

- Pretpostavljam da vas zanima muzej?

Klimnuo sam glavom. – Zanima li vas još nešto?

Rekoh da sam novinar i da bih, pošto razgledam muzej, htio razgovarati. Predložio je da razgovaramo prije obilaska prostorije koja je posvećena Batromu. – To će vam olakšati razgledavanje.

- Zašto ste mi otvorili? – to sam prvo pitao.

- Zato što sam htio da netko jede moj paprikaš. Premda bi možda bolje bilo da budem patetičan i da vam kažem da sam, zapravo, očekivao brata. Što možda i nije sasvim netočno. Vi ste i došli zato što znate da očekujem brata, zar ne?

Opet sam samo klimnuo glavom, pa dodao nešto što je zvučalo ispričavajuće: - Poslali su me.

Potrudio se da ne primijeti kako mi je neprijatno.

- Uskoro će doći sa Sjevera, očekujem ga svakog dana. Zato i kuham svakog dana. On će doći, sjest ćemo za stol, jest ćemo paprikaš i piti crno vino. Šutjet ćemo i osjećati kako se uspostavlja ravnoteža. Kao rođenje. Ili smrt. Imate li brata?

- Ne, ni brata, ni sestru.

- Imao sam pet i pol godina kad se rodio Batrom. Naši roditelji bili su učitelji u ovom gradu. Kad se on rodio, već sam znao čitati i pisati. Kad se on rodio, mene nije zanimalo ništa osim čitanja i pisanja. Bio sam čudno dijete. To se nije promijenilo ni kasnije. Ništa me nije doticalo. Ništa. Bio sam kamen. O Batromu ništa nisam znao i ništa nisam htio znati, pogotovo otkad sam otišao na školovanje u Glavni Grad. Nisam znao kakav je čovjek, u što se razvija, o čemu razmišlja, čime se bavi... Nije mi dolazio u misli, nikad.

Onda smo šutjeli. Jedini zvukovi bili su moje uvlačenje i ispuštanje dima i njegovo golublje otpijanje vina. Prije bi se moglo reći da je oblizivao gustu crvenu tekućinu, nego da ju je pio. Vani je počeo padati snijeg. Pahulje su bile velike kao pilići što su tek izišli iz jaja, i padale su sporo. Kao da nisu htjele pokriti zemlju, već zauvijek lebdjeti u zraku, što duže poživjeti. Više uopće nisam bio novinar. Možda nisam bio ni čovjek. Nisam imao namjeru išta ga pitati. Ako nastavi govoriti, slušat ću ga, ako nastavi šutjeti, zaspat ću. Bilo mi je svejedno, bio sam savršeno smiren i primjećivao sam jedino tišinu.

Nastavio je pričati, a ritam mu je bio sasvim usklađen s lelujanjem pahulja. Rat ga je zatekao u Glavnom Gradu i tek je tada prestao biti kamen. Počeo je primjećivati i osluškivati, upijati stotine različitih prognoza i glasina (dođu vremena kad se veliki i lijepi gradovi smanje, pa počnu živjeti od glasina koje su onda višestruko brojnije, opasnije i brže nego u provincijama, svojim prirodnim staništima), osjećati kaos u glavi i zebnju u trbuhu. Počeo se plašiti: čim čovjek počne osjećati, strah je neizbježan. Strah koji, poput Velike Rijeke, neprestano mijenja oblik i dimenzije, pa je u jednom času samo crv što lijeno puzi uz kičmu, a u drugom je već zasebno tijelo koje do posljednjeg milimetra ispunjava prostor između tjemena i stopala: tako se i Rumot H. često znao osjećati samo kao kalup u koji je rat ulio gusti nadjev od straha. Smjesa se skrutnjavala i oduzimala tijelo ili njegove dijelove. Najprije su stradavale uši, pa oči, onda nos i, na kraju, mozak.

- Nisam strahovao od bombardiranja, krvi, rušenja. Bilo me je strah realnosti, masovnosti, ljudi, pitanja, pozdrava, solidarnosti, suosjećanja, povezanosti, kolektivnosti, zajedništva u nevolji... Tih pojava kojih sam oduvijek bio blaženo pošteđen.

Popio je još gutljaj vina i kratkim pogledom provjerio je li ritam pahulja nepromijenjen. – Znate, rat inkomodira. Traži konkretan angažman: da ugradite svoj kamenčić u čardak kolektivnog spasa i žudnje, da starici pomognete ponijeti cekere, da kuhate kavu okupljenima u skloništu, da napišete patetični lament, da potegnete okidač snajpera ili uže haubice. Bilo me je strah tog izbora. Prezirao sam svaku od tih mogućnosti da budem, hm, konstruktivan, jer sam uvijek smatrao da je konstruktivnost osobina netalentiranih, manje vrijednih, sklonih kompromisu.

- Zašto ste mislili da morate izabrati neku od tih mogućnosti? – pitanje je izletjelo mimo moje volje. 

- Zato što odbijanjem da sudjelujete privlačite pažnju i nevolje, za razliku od konstruktivnosti koja obavija svetom neprimjetnošću. Tko u oceanu konstruktivnih zamjećuje svakog pojedinog radnika za opće dobro?! No, u suprotnome, pogotovo u ratnim vremenima, vidi vas se i postajete sumnjivi. Rovarite. Tko zna koji su vaši razlozi. Tko zna za koga radite ne radeći ništa. Tko plaća vaše nesudjelovanje? Tko ste vi da se izdvajate? I, eto, već ste postali izdajnikom, a pozicija izdajnika inkomodira puno ozbiljnije od one u kojoj se od vas traži uklopljenost i doprinos. Nisam rođen ni za jednu od tih uloga. U mojim knjigama, uostalom, takozvani režim uglavnom je glup, dok su takozvani izdajnici i takozvani disidenti, uglavnom, ekshibicionisti. Naravno, ekshibicionisti s manje ili više šarma, s manje ili više pameti i strasti, ali još uvijek ekshibicionisti. Ukratko: ja nisam dobar materijal za revolucije i za presudne momente.

Razmišljao sam bi li se uvrijedio da mu kažem da je ovaj njegov Muzej pukovnika Batroma, također, ekshibicionizam, i to s vrlo malo šarma, te da izaziva mješavinu sažaljenja i gađenja. Zanima li ga moje mišljenje o bilo čemu i mogu li ga uopće uvrijediti? Pomislio sam da je besmisleno da mu se suprotstavljam i da mu proturječim: on je, neznano zašto, odlučio ispričati fragmente svoje priče, a ja sam ih odlučio poslušati i zatim jednostavno otići, pa onima koji su me ovamo poslali slagati da me nije pustio k sebi i da s njime nisam izmijenio nijednu riječ.

Mrak je već bio sasvim gust. Snijeg je prestao padati i Rumot H. ostao je bez oslonca za ritam pričanja. To ga je učinilo nešto nervoznijim nego što je dotad bio.

Lijevao nam je vino u čaše kad je opet došao na Batroma. Glas o njemu proširio se Republikom ubrzo pošto je započeo rat. Major Batrom krstari selima i gradovima uz Veliku Rijeku i čisti Republiku, nema milosti i obzira, sad nam trebaju takvi, eh kad bismo svi bili major Batrom, kad bi nam ruka bila tako hladna i misao jasna, major Batrom će nas osloboditi, kad obavi posao uz Veliku Rijeku onda će doći k nama, doći će svugdje, spasit će i nas od uljeza što nam piju krv, uništit će gamad koja nam se uvukla u žile, on i Poglavar naša su jedina nada, oni se ne boje, major Batrom, major Batrom, major Batrom... Rumot H. od njega je imao samo dva-tri kratka telefonska razgovora, jedno šturo pismo i jednu fotografiju: onu s uručivanja diplome Vojne akademije. I tisuće glasova što nisu prestajali.

Poslao je pismo Batromu. Želio bi ga vidjeti nakon tolikih godina. Htio bi se s njim konzultirati o događajima, o budućnosti, o životu. Istinski se potrudio da pismo bude lišeno sentimentalnosti i da moćni brat ne stekne odmah dojam da mu je potreban, ali nije bilo sumnje da mu piše zato što se boji, zato što mu treba zaštita i zato što ga je neizvjesnost svakog novog jutra natjerala da potraži osigurač, a Batrom je bio jedini kojeg je mogao potražiti.

- Zanimljivo je kako onaj najobičniji ljudski sram, koji postoji u svakome, ustukne pred strahom, i to ne pred strahom od smrti, premda je u svakom našem strahu negdje u daljini ili u neposrednoj blizini prisutan i strah od smrti, nego pred bojazni od promjene životnih navika. Interesantna je lakoća kojom sram nestaje, brzina kojom se odričemo dostojanstva i ogromna volja koju ulažemo da bismo umanjili značenje tog čina. Nalazimo tisuće opravdanja. Kad ta barijera jednom padne, onda sve druge padaju lako, same od sebe. Na kraju od toga sazidate životnu istinu i s vremenom počnete vjerovati u ono što je izniklo na ruševinama vašeg srama, jer vam ništa drugo i ne preostaje. Dobro, da, preostaje skok u Veliku Rijeku, ali... Znate već...

Batrom se brzo javio. Poručio je da će uskoro doći u Glavni Grad i da će ga posjetiti. Neka se ne boji. Ništa mu se neće dogoditi, jer on razmišlja o njemu i bdije nad njegovim mirom. Neka se opusti i bude bezbrižan, neka piše. Javio se opet za desetak dana: kazao je da ga čeka ispred njegova stana, pa da se spusti za pet minuta.

- Zar moram tako brzo? – bojažljivo je prosvjedovao Rumot H.

– Moraš, vidjet ćeš i zašto.

Dočekao ga je pred automobilom, stisnuo mu ruku i poljubio ga dva ili tri puta, Rumot H. sad se nije mogao sjetiti. Rekao je da idu u Palaču na brijegu i da ih Poglavar očekuje. Stalno je govorio, ali Rumot H. ništa nije čuo: samo je gledao u svoje sklopljene ruke i plašio se susreta s Poglavarom. Tijelo mu je drhtalo od straha, i dlanovi su mu se znojili, i srce mu je tuklo u divljem ritmu, i boljelo ga je u koljenima, i kroz mozak su mu, strelovito poput metaka, letjele stotine misli što se nigdje nisu doticale jedna s drugom, ali svaka je bila bolna i svaka je proizvodila još zlosutniju groznicu. Brata nije primjećivao, ponašao se kao da nisu prošle tolike godine, a Batrom je bez prestanka pričao, često pokušavajući vidjeti bratove oči.

- Pišete li nešto novo? – to ga je Poglavarevo pitanje dozvalo u ovaj svijet, među ovu dvojicu u zategnutim uniformama, u ovu mramornu Palaču na brijegu, njega neobrijanog i nepočešljanog i nikakvog, njega sasvim malog.

- Pa, zapravo ne. Kome je do književnosti dok se stvara država!?

Fizički je osjećao kako se nastavljaju urušavati one barijere srama, kroz koje je voda samoponižavanja počela nadirati kad je poslao ono kratko pismo bratu. Gubio je oblik i kompaktnost, preobražavao se u želatinoznu masu što se razlijevala po skupocjenom platnu stilske fotelje, curio je po parketu, klizio između Poglavarovih i Batromovih nogu, nestajao u ćoškovima prostranog kabineta...

- Dobro, ali možda nije na svakome da stvara državu. Shvaćate? Nije na svakome da je baš neposredno stvara. Netko treba i opisati svu tu povijest koja nam se događa, a to ne može svatko. Mislim da biste morali pisati.

On se i dalje razlijevao, curio i klizio. – Štoviše, siguran sam da biste morali pisati. Jeste li spremni za jednu ponudu?

Batrom je za to vrijeme šutio. Imao je opušten izraz na licu. – Dakle, želim da pišete o ovoj našoj povijesti koja teče i kojoj je potrebno ponegdje postaviti branu da nam sve ne iscuri i razlije se u prljave bare i močvare u kojima se od žabljeg kreketa ne čuje muzika slobode i trijumfa. Razumijete li me? To biste vi trebali učiniti. Dat ću vam neku funkciju... Recimo, da čitate sve što se piše i da me upozoravate na one koji zastranjuju, koji krekeću. Da ponekad samo podvučete neko ime. Savjetnik za kulturu. Imali biste pristojnu plaću i automobil s vozačem.

- ...

- Želio bih da pišete. I čitate. To je, koliko znam, sve što vas u životu zanima. Ponekad ću vas, usto, pozvati da vam pričam o stvaranju Republike, da vam povjerim neka svoja razmišljanja o historiji i ljudima. Htio bih to reći nekome tko će znati slušati. Nekome tko će znati nešto učiniti s time. Volio bih, dakle, kad biste pisali, čitali i slušali. Nadam se da ne zahtijevam previše?

- Ne, naravno da ne. To je najmanje što mogu...

Potom je opet počeo osjećati tijelo. Trnula mu je lijeva ruka, bubnjalo mu je u sljepoočnicama, hladan znoj klizio je od vrata pa niz kičmu, boljelo ga je u prsima, osjećao je mučninu, munje su mu sijevale kroz trbuh. Na izlasku im je prišao uniformirani mladić i dvojici braće predao po jednu bijelu omotnicu. Rumot H. začudio se kad je na fotografiji što se nalazila u kuverti vidio svoje nerazliveno i kruto tijelo posađeno zdesna Poglavaru, dok se Batrom kočio s lijeve strane.

Tako je bio spašen njegov konformizam. Tako je bio sahranjen njegov sram. Kad je godinama kasnije zamišljao sahranu vlastitog srama, vidio je svoje lice uokvireno ravnodušnošću, čuo je taktove nacionalne himne, i počasne plotune, i nečije metalne riječi: Pao za domovinu! Slava pokojnom sramu Rumota H.!   

Prvi Poglavarov poziv dogodio se poslije dvadesetak dana. Poželio je pričati s njim. I pričao je: o svojim mrtvim roditeljima, o djetinjstvu u planini, o ljetovanjima, o strasti koja mu je tada ispunjavala srce, o manijakalnom čitanju historijskih i političkih knjiga, o jasnoj ideji nezavisne i očišćene Republike, o ranom shvaćanju nebitnosti količine krvi koja se ima proliti zarad velike misli, o precjenjivanju značaja zanata u realiziranju revolucionarnih poriva...

- Jeste li možda čitali 'Tehniku državnog udara'? – upitao je Poglavar.

- Ne, nisam – rekao je i prešutio nastavak odgovora koji bi glasio ovako: - Ne volim priručnike, pa makar govorili i o državnom udaru.

- Malaparte kaže da za uspješan državni udar nisu potrebne narodne mase i njihova vatrena podrška, niti je potrebno čekati takozvane povoljne povijesne okolnosti: on kaže da treba imati samo tisuću odlučnih vojnika, radnika, mornara i seljaka, tisuću njih koji su spremni na sve.

Potom se nadnio nad biljarski stol i polukoncentrirano odigrao jedan rutinski potez. – Možda je Malaparte u pravu, odnosno dokazano je da je u pravu, ali mene to ne zanima. Nije li banalno povijest i sudbinu čitavog jednog naroda svoditi na tehniku, na tisuću njih koji su sposobni ubiti bilo koga tko im stane na put!? Ja oduvijek želim narod! Narod koji se giba, valja, koji žudi, koji ruši sve pred sobom, narod što je pomislio da je važan i da sve može promijeniti. Narod treba biti uvjeren da kreira svoju povijest i sudbinu, jer je to jedina garancija dugovječnosti slobode. Uostalom, neusporedivo je teže pronaći tisuću ljudi koji su spremni ubiti zbog neke ideje ili zbog neke karizmatične ličnosti, nego uvjeriti milijune u nužnost revolucije. Kukavicama pružiti iluziju da su hrabri, da bar mišlju sudjeluju u odsijecanju glava neprijateljima. Onih koji su odvažni, poput vašeg brata, uvijek je malo i to je razumljivo. Važne su kukavice, milijuni strašljivih malih ljudi mijenjaju i prekrajaju povijest, samo im treba lukavo servirati iluziju o njihovoj nezamjenjivosti. Hrabri su, zapravo, više opasnost za revoluciju, nego njezin nužni element. Vjerujte mi! Možete to slobodno i zapisati.

Dok su se lijeno vukli dugačkim hodnikom koji je vodio prema izlazu iz Palače na brijegu, Rumot H. izgovorio je jedno ime. Bio je uvjeren da se to od njega očekuje, da se upravo sad traži dokaz lojalnosti i odgovornog razumijevanja vlastite uloge u oslobađanju: oni što su imali malo manje sreće u domovinskoj podjeli rola, odanost su trebali dokazivati tako što bi stali u streljački stroj ili tako što bi ispalili metak u potiljak nekom slučajnom primjerku suvišnih. I ime koje je Rumot H. izgovorio na hodniku Poglavarove rezidencije pripadalo je jednom od suvišnih, ostarjelom piscu koji je slavu stekao vješto uobličavajući tajnopolicijske dosjee u pitke romane u kojima su negativci i krvoloci redovito pripadali većinskom narodu: narodu Poglavara, Batroma i Rumota H.

- On je bio savršen profil moje prve žrtve. Nečista krv, loše pisanje, starost. Sve se poklopilo. Izručio sam ga. Prethodno sam se potrudio da o njemu saznam sve one odvratnosti koje sam do tada propuštao znati, a u to sam se upustio da bih ga lakše ubio: veselio sam se svakoj njegovoj lošoj rečenici, svakoj frazi i banalnosti, svakom izljevu mržnje i neprijateljske strasti... Mržnja je nezaustavljivo bujala, ili sam vjerovao da buja, i postajao je sasvim lijep mrtvac. Savršen leš.

Zaustavljao se na detaljima. Kao da dugo nije govorio, pa sad uživa da sluša svoje riječi i da prati efekte koje one izazivaju na mome licu. Vino me je polako obuzimalo: bio sam u onom divnom međuprostoru između trezvenosti i pijanstva, između stajanja na tlu i lebdenja, između prisutnosti i odsutnosti... No, lice mi je očito odavalo interes, jer nije koristio smicalice za privlačenje moje pažnje i nije pribjegavao trikovima da provjeri da li ga slušam. Zapravo, ne znam: možda uopće nije pratio moje lice, možda mu je bilo svejedno, možda je samo htio pričati...

Tako je, dakle, počelo: imenom suvišnog ostarjelog pisca. Potom se nastavilo s drugima. Izgovarao je imena u nepravilnim vremenskim razmacima i scena je uvijek bila ista: Poglavar i on završili bi sporu partiju biljara, lijeno bi se vukli hodnikom i kad bi stigli blizu kraja – Rumot H. izgovorio bi ime.

– Nestajali su. Nalaženi su njihovi leševi. Slučajno bi bili pregaženi na ulici. A ja sam o svojim žrtvama saznavao danima kasnije iz šturih novinskih vijesti. Nije bilo nekrologa i portreta: samo sitna vijest u dnu lijeve stranice. Svaki put bih se malo prepao, ali svaki put sve slabije. Slao sam u smrt ljude koji me uopće nisu zanimali, koji me nikad nisu zanimali i o kojima nikad nisam razmišljao. Ali, zapravo je bilo lako. Lakše nego što itko može zamisliti. Bio sam važan, davao sam svoj prinos pobjedi. Kreirao sam novu nacionalnu književnost i kulturu. Uostalom, svi bi oni, ako ne i puno više njih, bili smaknuti i bez mog doprinosa. Tko zna, možda sam nekome i spasio život. Možda... Ha, eto, sad sam vam sve priznao. Čak nije ni bilo teško, valjda zato što vas nikad nisam vidio i zato što me ne zanimate. Kao ni oni kojima sam izgovarao presude.

- Vjerovali ste u to što radite?

- Mislim da sam u jednom trenutku počeo vjerovati. Silno sam želio vjerovati i onda mi je u jednom času uspjelo. Osim toga, tih mjeseci i godina nisam radio doslovno ništa osim što sam se trudio da vjerujem u svetost ciljeva i opravdanost metoda. Nisam pisao, nisam komunicirao, nisam gledao, nisam slušao, nisam jeo, disao... Ništa! Čitao sam knjige o stoljetnoj potlačenosti svoga naroda, o krvi mučenika, o šutnji i služenju, o patnjama milijuna... Čitao sam tajne dokumente koje su mi slali Batrom i Poglavar, s profilima neprijatelja i izdajnika, njihovim neizgovorenim mislima i skrivenim žudnjama, njihovim krvnim karakteristikama i spolnim navikama, prljavim motivima i subverzivnim sastancima, čitao sam tajne naredbe Poglavara i svoga brata, koje su bile kratke i koje su spašavale Republiku... Bilo mi je dostupno sve što je moglo pomoći mome naporu da vjerujem. Osjećao sam kako se razum i moral povlače pred stotinama, tisućama podataka što nisu ostavljali prostor za sumnju. Počeo sam vjerovati i vjerovao sam. Ova knjiga o Batromu, i njegov muzej, zapravo su kronika rađanja moje priručne vjere.

- Govorite kao da više ne vjerujete?

- Hm... Za tu vrstu proizvedenog vjerovanja potrebna je snaga i stalna koncentracija, a ja sam ostao bez snage. Nešto od vjerovanja ostalo je po inerciji i zato što je tako lakše. Zato u posljednjih trideset ili koliko već godina i nisam mogao napisati ništa osim biografije moga Batroma, i to upravo onakve kakva je izišla. Bez emocija, ali opet s puno ljubavi i zahvalnosti. Sva od dokumenata, no opet sasvim osobna. Nijednog retka nisam napisao svih ovih godina. Nisam ni pokušavao. Kad ste ljude slali u smrt, lakše je ostati dosljedan i nastaviti vjerovati u svetost ciljeva i opravdanost metoda, nego se pokajati i spašavati dušu. Valjda i to ima veze s neuništivom sujetom. Ja sad ovdje pred vama rušim uvjerenje da je dosljednost proizvod unutrašnje čvrstine: kod mene je dosljednost proizišla iz slabosti i taštine. Iz slabosti, ponajprije... Možda je kod drugih drukčije.

To je, dakle, bio smisao ispovijedi. Slab sam! Bojao sam se i bojim se! Nisam imao snage i hrabrosti, nemam ih ni danas! Evo, sudite mi zato što sam kukavica! Ne kaže: evo, sudite mi zato što sam ubojica, nego – sudite mi zato što sam kukavica! Evo, sudite mi ako je grijeh bojati se i biti slab! Sudite mi ako vam je srce dovoljno tupo da može osuditi kukavičluk, najobičniji ljudski izostanak herojstva! Evo, sudite mi zato što nisam junak, nego sam krhko ljudsko stvorenje koje je umjelo samo čitati i pisati, koje je izgovaralo imena budućih mrtvaca, koje je glave kotrljalo po biljarskome stolu, ali sve iz slabosti, iz straha, i uz pomoć proizvedenog vjerovanja. Evo, sudite jadnom stvorenju koje nije imalo snage da se suprotstavi i koje je moralo – moralo! – kazivati imena, slati u smrt, izazivati nesreću i upropaštavati živote. Morao sam!

Ne znam otkud je i kako provalio bijes, ali u trenu mi je obuzeo sve udove, sve stanice, svu krv, napunio mi je i oči, i usta, i trbuh, trnuli su mi zubi kao da su usta satima bila puna najtvrđe rakije, bubnjalo je u ušima, htio sam povraćati, dugo povraćati po snijegu i po svojim rukama, više nisam bio omamljen i u prostoru između sna i jave, bijes me učinio sasvim stvarnim, bio sam u ovoj nesretnoj zemlji o kojoj sam znao malo, ali valjda dovoljno za bijes, u ovoj obzidanoj kući, na ovoj tvrdoj stolici, preko puta Rumota H., ubojice što je čekao brata ubojicu, sve je najednom bilo nepodnošljivo realno, kao kad si gladan a nemaš novca za kruh, kad se duboko zarežeš nožem po jagodici, kad si sam i zaboravljen...

- Jeste li dobro? – pitao je gledajući mi lice. – Sad čekam Batroma, jer ja imam samo njega, a on samo mene. Ja nikad nisam imao ni ženu, ni djecu. Samo Batroma, ali i njega prekratko, i iz potrebe. Jeste li dobro?

- Prestanite! – tiho sam rekao.

- Jeste li dobro?

- Prestanite! – još tiše.

- ...

- Prestanite, molim vas! – još tiše.

Rijetko je govorila o odrastanju u zemlji na Jugu. Pamtim da je spominjala Rijeku, kuću na osami i tugu, i još pamtim nekoliko rečenica o ocu koji je bio pjesnik i kojeg su jednog davnog jutra, kad je ona bila sasvim mala, odveli ljudi u uniformama i nikad ga nisu vratili. I nekoliko rečenica o bijegu iz Republike, bijegu od Poglavara i smrti, o hladnoći tuđe zemlje, majčinim depresijama i pokušajima samoubojstva, očevoj fotografiji što je uklanjana kad su dolazili drugi muškarci, o tri knjige pjesama koje će njih dvije zauvijek skrivati od sebe...

- Prestanite! – još tiše.

Htio sam ga pitati zna li za moju Dolenu (koja nije propuštala priliku da se ljuti kad bih ju nazvao svojom). Naravno da ne zna i da ga ne zanima. Zna li za njezina oca čije je ime izgovorio jednog proljeća na kraju onog dugačkog hodnika? Zna li za njezinu majku i sve njezine ugušene jecaje? To sam htio pitati, ali nisam. Bijes je bezglasno divljao i napinjao mi kožu. Rumot H. mislio je da je inteligentan zato što je posegnuo za argumentom vlastite slabosti i straha. Toliko puta ponovljeno: dojavljivao sam tajnoj policiji da bih spasio najboljeg prijatelja i brata; slomili su me ucjenama, pa sam otkucavao sumnjive riječi i misli koje sam možda i izmislio; služio sam im, jer sam slab, i jer sam strašljiv, i jer nisam heroj, svaka čast herojima, ali nisam heroj...

- Vi ste podli – govorio sam, ali glas nije izlazio i usne nisu slušale – no ni u tome niste originalni. Hiljade hulja prije vas opravdavale su se slabošću i strahom, znajući da to prije izaziva divljenje zbog iskrenosti ili, u najmanju ruku, sažaljenje, nego prezir. Kako da mrziš čovjeka koji je slab? Kako da prezireš onog koji kaže da je sve radio iz straha? Kako da napadaš nekog tko je tako prokleto kriv? Kako da zarivaš bodeže u želatinu? Jeftini ste, a ne iskreni.

Šutio je i zurio kroz prozor. Nije imao snage da me uvjerava u iskrenost. Nije htio otupljivati moj komični neizgovoreni bijes. Lice mu je bilo mirno, nijedan živac nije treperio: sve mu je bilo jasno.

- Hoćete li sad razgledati muzej? – pitao je glasom koji je sadržavao saznanje o tome kakav će biti moj odgovor. – Hoćete li...

Ustao sam i polagano krenuo prema vratima. On se nije pomicao sa stolice. I dalje je gledao kroz prozor, ali nije vidio ništa osim svog završenog života: čekao je još samo da mu oči ugledaju Batroma, pa da zatim legne u postelju, preklopi ruke na prsima, zatvori oči i umre. Dok sam otvarao vrata i odlazio, on je sjedio na onoj stolici i gledao ni u što.

Legao sam u krevet, preklopio ruke na prsima, zatvorio oči i čekao da umrem ili zaspem, svejedno. Snijeg je opet počeo padati. Motelska soba zaudarala je po mokraći, usmrđenoj ribi i vojničkom seksu. Da nazovem Dolenu prije nego što smrad moga tijela prekrije vonj mokraće i ribe? Uskoro će svitanje. Da ju probudim? Možda je budna. Možda, kao i obično noću, razvija fotografije i lice joj obasjava topla i prozračna crvena svjetlost: tanke usne i brada s rupicom. Možda, ipak, spava i usta su joj otvorena, svaki čas će nešto reći, san ju je prekinuo u pola rečenice. Kako bi, ipak, zvučao razgovor?

- Bio sam kod njega?

- ...

- Pričali smo, satima smo pričali... Zapravo je on pričao. I jeo sam njegov paprikaš. Sad mi mozak ispunjava smrad ribe.

- ...

- Rekao je da je slab, da je uvijek bio slab i da se zato sve dogodilo. Zbog slabosti, straha i malo neuništive taštine. On je gad.

- Gad?

- Da, gad i hulja!

- Zašto se opravdavaš?

- Opravdavam se?

- Da, opravdavaš se, jer misliš da ti zamjeram što si bio u njegovoj kući i razgovarao s njim. Misliš da ti zamjeram što ga nisi zadavio čim se ukazao pred tobom. Zato koristiš teške riječi i prizivaš bijes: misliš da će me uvrijediti tvoje stvarno odsustvo bijesa i tvoja suštinska nezainteresiranost za Rumota H., i za njegova brata, i za sve. Misliš da je tvoja obaveza prema meni da o njemu govoriš kao o nitkovu i da ti pritom po usnama izbije pjena.

- ...

- Bijes ti se, zar ne, javio tek negdje na kraju. Da, u jednom si se času prenuo i shvatio da bi ga, zapravo, trebao mrziti, jer se to od tebe očekuje i jer se to od svakoga očekuje. Slušao si i slušao, razmišljao si o njegovim knjigama, o njegovoj veličini, bio si pred čovjekom čijem si se djelu divio, bio si sam s njim i slušao si njegove riječi, zapravo si uživao i u svojoj važnosti – taština je neuništiva, zar ne? – a onda si se sjetio da bi ga trebao mrziti. Je li tako? U sebi si proizveo bijes, tako je i on proizveo vjerovanje u ideju i u opravdanost svojih postupaka. Sad bih trebala reći: vas ste dvojica, uostalom, isti!

- ...

- Da, radili ste ono što ste mislili da treba raditi kako bi vam bilo lakše. Proizvodnja osjećaja da bi se opravdalo nešto što nije moguće opravdati. Prizvao si bijes, ali nisi rekao ništa što bi mu stvorilo nelagodu. Ništa. Htio si misliti da je tvoja šutnja provokacija. Ništa. Na kraju si proizveo tu ljutnju, premda te ništa nije dotaklo i premda si, uglavnom, bio nezainteresiran.

- Slab sam... Znam da sam slab, i da sam loš novinar, loš čovjek, da se ne volim suprotstavljati, ne volim gledati uzdrmane ljude kojima jezik odebljava pred navalom eventualnog stida pa im onda riječi zvuče iskidano i histerično, kao kretnje ovisnika, ne želim postavljati pitanja, svađati se, razmišljati kako da ga porazim... Slab sam i kukavica sam. Daj mi da šutim, da ne postojim, da ne smetam, samo da šutim zauvijek i da gledam u naše malešno uokvireno nebo. Daj mi da ne činim ništa, da me ništa ne dotiče i ne uzbuđuje, samo da gledam i slušam kako dišeš...

- Ti si isti on. Zbogom!

Nisam podigao slušalicu. Sklopio sam oči i prekrižio ruke na prsima. Nisam vidio svitanje.              

 

Tri

 

Nimet zavija iz postelje, zavija Timulino ime i ne zna da ga ona ne može čuti. Slabe vratne žile napinju mu kožu svaki put kad za centimetar-dva podigne glavu s jastuka i zatuli: - Timulaaaaaa! Timulaaaaaa! Gdje si!?

Svako podizanje glave i svako ispuštanje glasa potiskuje život iz Nimetova tijela, pa glava postaje nepomična, a vapaj iskidan, sve nemoćniji, sve besmisleniji. Ali ne odustaje: - Tiiii... muuuu...laaaaaa!

Još slabije.

- Timuuuuuuu...!

Tiše.

- Tiiiiii...!

Skoro nečujno.

- Tiii...!

Sve dok brundanje strojeva koji ruše i kopaju ne pokrije Nimetovo uzaludno i nerazumljivo šištanje.    

Rumot H. sjedi za stolom, dok se vani miješaju kiša, i snijeg, i vjetrovi. S vremena na vrijeme pomislio bi da čuje korake koji se sporo primiču i sav bi protrnuo, ali uskoro bi se koraci ugasili i on bi se opet uvukao u stolicu. Stavljao je dlan na srce i gotovo neprimjetno tapšao kožu tamo gdje je pulsiralo, pokušavao je smiriti i usporiti udarce, pokušavao je zauzdati srce što se htjelo rasprsnuti. Ne, nije to ljubav ili bilo što slično što ima dodira s osjećajima: to je potreba da se neizbježno napokon dogodi i da se onda život nastavi ili, svejedno je, zaustavi. Samo da mine taj prvi trenutak, da se pogledi spoje i da sve bude jasno, da se krug zatvori.

Evo opet koraci. Rumot H. sad ustaje i hita prema vratima. Otvara ih i vidi samo zidove koji opasuju kuću i čuje samo kišu. Hipnotiziran je šumom kiše, tom svojom himnom napuštenosti, naslanja glavu na dovratak, a srce je sve tiše, sve umornije, sve sporije. Tone u sladak i svijetao san u kojemu nema lica. Samo polaganost i kiša i dolje ispod Gradić u kojemu je sve mrtvo, osim glasina koje lete gotovo nečujno, poput oblaka. Nitko tu ne zna od koga je što čuo, ali svi šapću, prenose i dodaju: ništa, eno, ne ostade od Batroma, otrovalo ga i odmah rastavilo na dijelove da mu se ni grob ne zna, kako je radio – tako i prošao, otrovala ga velika sila da budu sigurni da opet neće biti neke bune i krvi, i to zadnji dan, bio se već poveselio slobodi i bratu, i onaj odavno mrtvi brat bio se poveselio njemu, ali vidiš što ti je sudbina, ih, sumnjivo je što mu nema ni groba ni leša, vražija su to posla, otrovalo, kažeš, ma kakvi, izronit će on jedan dan iz Rijeke, pa ćeš opet vidjeti nevolje... Takav je, eto, Gradić: i za najsretnijih vremena sluti nesreću, a slutnje nikad ne budu iznevjerene.        

Položio je dlan na Dolenin trbuh i uperio pogled u uokvireno zvjezdano nebo. Drugi dlan ispružio je po svojim prsima. Trak svjetlosti koji je ulazio kroz pravokutnik na kosom stropu obasjavao je desnu polovicu njezina lica. Oko joj je bilo sklopljeno, usne su se ovlaš dodirivale, a blago svjetlo što je – poput savršeno preciznog noža – presijecalo mrak sobe i njezino lice, ocrtavalo joj je mali nos. Kad bi se malo bolje koncentrirao, sasvim bi jasno mogao vidjeti skice snova što putuju ispod njezinih spuštenih kapaka. Kad bi malo spustio pogled, vidio bi njezinu sićušnu i smežuranu bradavicu, nalik na malu smokvu, koja nezainteresirano viri ispod plahte i vidio bi dvije ispružene ruke s dlanovima okrenutim prema gore. Na koncu, vidio bi joj desno stopalo s pravilnim i lijepim prstima.

Nije vidio svitanje. 

 

 

PROBAJ ZASPATI, MOLIM TE

 

Izabrani

Prije nego što će kazati «Mir Gospodnji bio vazda s vama», pa još zapovjediti «Idite u miru!» i napraviti znak križa u zraku malo ponad svog čela, vikar duvanjskog samostana fra Martin Bekavac rekao je da se mladići koji imaju između dvadeset i trideset godina ne razilaze. – Molim momke da ostanu još malo na svojim mjestima. Moram nešto važno kazat – bio je tajnovit fra Martin, a svijet što je izlazio iz Crkve svetog Mihovila gledao je one koji su ostali onako kako se gledaju posvećeni i izabrani: pogled satkan od divljenja, zavisti i sažaljenja. Svatko je mislio svoje: jedni da će fratar onima koji su ostali povjeriti neku važnu i unosnu misiju, drugi da će im održati bukvicu zbog pijančevanja i nereda što su u posljednje doba zavladali gradom, treći su, opet, bili uvjereni da će ih potaknuti da se žene i prave potomstvo, jer u crkvi dugo nije zakmečalo dijete koje prima Kristovu vjeru...

Dok je svjetina žamoreći napuštala crkvu, fratar je u sakristiji skidao zeleno misno ruho išarano zlatnim pleterima u znaku križa i progutao je dva poveća grumena ovčjega sira. To sa sirom bio je njegov ritual poslije svake mise i nije imalo veze s potrebama želuca. Prošao je zatim mimo mramornog oltara i spustio se među tridesetak momaka koji su se došaptavali i kojima su se ruke znojile. – Momci moji, vi, ko i ja, vidite šta se događa i vidite da bi mogo rat. Tribalo bi pomoć Hrvatskoj, a ko će pomoć ako mi nećemo. Ovaka je stvar – uzeo je fratar malo zraka i počeo se igrati s čvorovima na bijelom pasiću – sutra pridvečer ima autobus za Zagreb, pa ko hoće u našu novu policiju neka dođe prid crkvu. Drugo je sve moja briga. U Zagrebu će bit obuka, a onda će vas slat di bude tribalo. Ja nikog neću nagovarat. Svak ima svoje i neka svak sam odluči. Samo ću vam reć da bi u Zagrebu mogli dobit poso i dobru plaću i da sad tribate našoj Hrvatskoj. Već za koji dan može bit kasno. Eto vam, pa vi vidite. Imate veliku priliku i triba brzo odlučit. Sad je sve do vas...   

Velečasni je zašutio i pogledom je prelazio po zbunjenim, ozarenim i uplašenim licima. Oni što su bili ozareni bili su takvi zbog spominjanja Hrvatske i Zagreba, a ne zbog spominjanja policije: ovdje su ljudi od malena odgajani da mrze žandare kakvu god uniformu nosili, da se čitav život nadmudruju s njima i da im se dovijeka smiju iza leđa.

– I nemojte puno pričat kud idete i zašto idete. Možete reć ćaći i materi i nekom kolegi kojeg danas nije bilo na misi a koji bi isto mogo poć u Zagreb. Nikom drugom!

Do večeri je čitav grad znao sve: i što je fra Martin rekao i što nije rekao ali je mislio, i da nitko ništa nije pitao, i da samo kukavice neće sjesti u autobus, i da se nitko ništa ne treba premišljati kad zove Hrvatska i kad šalju fratri... Do večeri se znalo i tko će ići, i čija će kuća odsad pa u vijeke vjekova nositi izdajnički biljeg koji nigdje neće biti ucrtan, no koji će svi vidjeti i čije će se postojanje prenositi poput priča o vilama i vilenjacima.

 

Fotografija

Netko će nekad možda pronaći blijedu i mutnu fotografiju: četrdesetak mladića natiskanih tako da svi stanu u objektiv punašnog i rumenog fra Martina, svećenika kojeg ni tri godine provedene u komunističkim zatvorima nisu uspjele osušiti, nego se iz hapsa vratio još puniji i još neprirodnijeg hoda. Noge sad zabacuje u stranu, kao da ruši zamišljene čunjeve što se nalaze lijevo i desno od njega. Elem, fotografija. Mladi muškarci poredani u dva reda, a nad njima prljavobijela kamena crkva i blaga svjetlost ljetnog predvečerja što se spušta na Duvno, zaokruženi svijet koji stoji tamo gdje se dodiruju Bosna, Hercegovina i Dalmacija, tamo gdje su se pomiješali govori, vjere, psovke, vjetrovi, mirisi, kletve i identiteti, pa porodili čardak sastavljen od raspetosti između pospane blagosti i strasne okrutnosti što se smjenjuju pravilno i neizbježno, kao godišnja doba.

Onaj tko ne bude znao neće moći odgonetnuti zašto su se ta lica poslagala jedno pored drugog: mogli bi biti mladi katolici što će za koji čas krenuti Gospi u Međugorje ili Svetom Ivi u Podmilačje, mogli bi biti sjemeništarci koji će uskoro reći mladu misu i zauvijek se predati Svetoj Materi Rimskoj Crkvi, a mogao bi to biti i novi naraštaj ovdašnjih muškaraca koji kreću na dalek i neizvjestan put pa su došli po Božji blagoslov. Moglo bi biti da su im stričevi, ujaci ili krsni kumovi obećali posao na dobroj minhenskoj baušteli, gdje će raditi dvanaest sati dnevno, pa onda spremati pare u jastuke i donositi ih kući o Božiću i Uskrsu ili ih ostavljati po zemljačkim kafanama, jeftinim bordelima i ilegalnim kockarnicama, i nakon svega se buditi u barakama na kraju grada, koje smrde po alkoholu i teškim tjelesnim parama.

Onaj tko ne bude znao, na toj fotografiji nikad neće moći da vidi buduće leševe što su se kući vraćali u vojnim metalnim kovčezima, pa su zatim spuštani u zemlju praćeni svetom vodom što je štrapala iz ruke poslovnog fra Martina Bekavca i ženskim kricima koji dugo putuju poljima, te se zauvijek odbijaju o Vran, Ljubušu i Čvrsnicu. Tako nad gradom i ljudima stalno kruži isto: jadna ti sam, moj Ilija, mladosti moja, što me samu ostavi i kratka kiša svetih kapi koje se rasprskavaju u dodiru s površinom jeftinog sanduka. 

 

Pismo

Dragi brajo,

ima dugo da se nismo vidjeli. Nakon što je ono jednom bila kod tebe u Zagrebu, mater mi je rekla da si skroz isti kakav si bio one večeri ispred crkve kad smo te ispratili u hrvatsku policiju, samo da si se malo udebljao i da imaš dosta sijedih. «Kakve, bona, sijede!? Mlad je on za to, tebi se nešto pričinilo», govori joj stari, ali ona tvrdoglavo nastavlja vjerovati u ono što su joj oči vidjele kad je bila kod tebe.

Tko zna da li bih te mogao prepoznati kad bismo se negdje nekad slučajno sreli. Prošle su, eto, tri godine da te nisam vidio. Zašto ne dolaziš kući? Znam da si bio ranjen u ratu, da te bole noge i da si sad u penziji. Zašto ne možeš doći barem na dva-tri dana? Ćaća rijetko govori o tebi, ali vidim da te se i on poželio. Čuo sam ga jednom kako govori materi: «Svi se momci vraćaju kući, jal na nogama, jal u sanducima, samo nema mog Markana. A jebem ja i taj Zagreb, kad stanovi nemaju telefone. Duvno – selo, pa svak u kući namistio telefon, a Markan u Zagrebu, pa ga nema». Mogao bi mu se nekad javiti, ili mu poslati kakvu sliku ako imaš. Čini mi se da on polako počinje misliti da ti i nisi živ ili da ti se pamet preokrenula, ali da mu nitko ne želi reći istinu.

Ovdje se malo što promijenilo otkad si otišao. Čaršija je isto onako potmulo zla, iako ju je rat učinio još malo gorom: kad se čulo da si nastradao, svi su nas pitali za tebe i svi su prema nama bili dobri i pažljivi, dolazio nam je čak i fra Martin u kuću, ali već dugo nitko ništa ne pita i nitko ne dolazi. Isto da se zaboravilo. Ne pišem ti ovo da bih te nasekirao, nego zato da vidiš da se ništa nije promijenilo. I da se nikad neće promijeniti. Jedino što više hodža ne uči, jer nema kome. Nema, ustvari, više ni hodže Ibrahima, ni puno naših komšija. Priča se da su otišli u Norvešku i Švedsku.

Zapravo ti pišem zato što nikako ne bih u vojsku, nego u Zagreb na fakultet. Nisam siguran što bih upisivao, još se mislim između sociologije i matematike. Da, znam da nije blisko ovo između čega se dvoumim, ali eto... Nemam gdje spavati kad dođem na prijemni ispit, pa sam mislio kod tebe. Ne boj se, ako se upišem na fakultet predat ću molbu za studentski dom, pa ti neću biti na vratu. Iako, ćaća neće da čuje za to da živim u domu. Kaže da bi to bila sramota i da nas dvojica moramo živjeti zajedno. Ali nemoj se obazirati na to što on govori.

Samo te molim da mi što prije odgovoriš na pismo, jer će prijemni brzo.

Slaven

    

Filmovi

Jedina su svjetlost tri ili četiri tanke zlaćane šipke što su se probile kroz pukotine u teškim drvenim roletama i što otkrivaju titranje prašine. Na krevetu, preko kojeg su prostrte smradom i nikotinom natopljene vojničke deke, leže čovjek i pas: Marko je na leđima i oči su mu zatvorene dok povlači dimove džointa, Ala je na boku i ugljenom njuškom dodiruje mu bradu po kojoj se stvaraju skoro nevidljive kapljice od pare što dolazi iz psećih nosnica. Čovjek svako malo otvara oči, okreće se i ispušta tanak mlaz dima prema bridećim psećim nozdrvama. Prva dva-tri traka bila su popraćena lavežom i prebacivanjem glave na drugu stranu: sad je pas sasvim miran, zaspao otvorenih očiju, i bez otpora prima plavičaste linije koje se raspršuju u dodiru s njuškom.

- Sad ćemo gledat naše partizanske filmove – kaže Marko omamljenoj Ali, a onda na malenom ekranu u ćošku sobe zaigra mutna i nemirna slika s koje se razabire gusta šuma kroz koju su ponegdje prodrle sunčeve zrake, te četvorica muškaraca u zelenkastim uniformama i sa zelenim beretkama na glavi. Zasjeli pored jednog stabla, a uz svakog položena puška. Otkako ju je jednoga jutra našao pred vratima, Marko Mioč hiljadu je puta gledao ovu kazetu i poznat mu je svaki šum, svaki kadar i svaki drhtaj ruke onoga koji drži kameru. Film se u njegovoj glavi vrti puno brže nego na malenom ekranu u ćošku ove tamne komore, pa povremeno mora pritiskati nevidljivi stop u mozgu kako bi vrpca sustigla misli. Marko Mioč, dok zuri u ekran, podsjeća na ljude koji u časovima teškog pijanstva ili dubokog razočaranja po sebi gase cigarete i svako toliko izvode obred čije ponavljanje donosi sve manje boli.

Gleda kako jedan od njih, zvali su ga Kum, ide dva koraka iza drugog njihova suborca, njemu je bilo ime Saša, i otvor cijevi pištolja prislonio mu je uz potiljak. Sašine su ruke visoko podignute u zrak, pokušava se uhvatiti za nešto čvrsto, a njegov vapijući pogled miluje lica četvorice što sjede oko stabla i koji ili ne vide pištolj na potiljku, ili ga vide ali se ne obaziru.

- Šta je, Kume, opet predstava, a? – prvi progovara Tolić i smije se. Želi valjda pokazati da ga više ne mogu uzbuditi Kumove igre u kojima upereno ili nabijeno oružje uvijek zauzima glavnu ulogu.

- Nije nikakva predstava, Toliću, nego sam ufatio ovog četnika kako javlja svojima šta mislimo radit. Ufatio sam ga na motoroli, mater mu jebem...

- Nemoj zajebavat, Sale četnik, a? Ko bi reko!? – Tolić je nastojao zvučati ozbiljno, a ostali uglavnom nisu obraćali pažnju.

- Četnik, majku mu jebem – potvrđivao je Kum – čuo sam ga da javlja koliko nas ima, šta planiramo, kako smo naoružani...

- Nisam, Kume, ništa javljao, nisam, svega mi – bojažljivo je protestirao Saša, i dalje tražeći spas u očima ljudi koji su sjedili i u nezainteresiranom oku kamere – šta ti je, Kume, jebote, šta si mene našao, ej, Toliću, reci da me pusti na miru...

- A otkud ti ove pare?! – zagalamio je Kum i slobodnom rukom skinuo ranac s ramena, pa sadržaj prosuo pred one koji su sjedili. Svi su sad, kao hipnotizirani, piljili u brdašce maraka, dinara, dolara i švicarskih franaka što je ležalo na travi: da je snimatelj Fićo bio malo pribraniji i da se malo duže zadržao na licu svakog od četvorice, mogao je uhvatiti onaj moment kad je u njihovim očima bilo vidljivo porađanje sumnje. Kum je bio zadovoljan efektom koji je izazvao, a Saša je osjećao kako mu stopala nezaustavljivo propadaju u zemlju mekanu poput tijesta.

- Jebi ga, Sale, odakle ti ovolike pare? – opet je prvi izustio Tolić.

- Bio sam tamo, na njihovom teritoriju – kazivao je znajući da mu neće povjerovati, pa su riječi zvučale još neuvjerljivije – opljačko sam neke starce, ne znam ni koliko para ima...

- Šta, pobio si starce?

- Jesam... Jesam, jebi ga...

- Što nikom nisi reko? Što nikom nisi reko za pare?

- Trebaju mi za nešto, nisam htio da se zna...

- Ma, moj kurac – Kum se nepogrešivo uključivao na onim mjestima gdje se javljala i najstidljivija mogućnost vjerovanja Saši – moj kurac! Nisi dao da se zna zato što su to četničke pare i zato što su ti dali da nas špijuniraš, mater ti jebem! Ubiću te, pičko!

- Nije, Kume, nije, svega mi...

- Sale – četnik, a? Ja budala pomislio da ima i dobrih Srba, jebo mi pas mater glupu! – progovorio je Lija, najstariji i najkrupniji među vojnicima, a zatim ustao i mašio se za pušku. Za Lijom su ustali Tolić i Leto, također, uzimajući puške sa zemlje.

- Ej, Lija, reci mu ti, u pičku materinu... – pokušao je Saša još jednom, ali kad je Lija ostao nijem, sasvim je klonuo i činilo se da je u jednom dubokom uzdahu ispustio život iz sebe. Na licu mu nije bilo tragova prosvjeda ili iznenađenja ni kad ga je maleni i tamnoputi Leto žestoko ošamario.

- Snimaš li, Fićo? – pitao je Kum. – Samo snimaj, sad će ono najbolje...

- Snimam, al mogla bi mi crknut baterija, žmirka mi...

- Samo snimaj!

Onda se ubrzalo. Čulo se repetiranje pušaka, lica su bila ozbiljna, sveži mu ruke i noge, kamera se trza i bježi, Saša šuti i ima spuštenu glavu dok ga Leto vodi prema stablu, Kum daje upute, okreni ga prema nama, nećemo mu pucat u leđa, neka gleda, četvorica s puškama u rukama sad gledaju Marka koji i dalje sjedi, očima ga pozivaju da ustane, da se pridruži kažnjavanju izdajice, ali on se ne miče i ne miče, ajde, Mioč, nećemo te do sutra čekat, govore mu, Marko zatim konačno ustaje, puška ostaje na zemlji, hoda u smjeru suprotnom od očekivanog, hoda prema stablu pred kojim stoji Saša s pognutom glavom i zaustavlja se ispred tijela koje se pomirilo sa smrću, stoji pred njim kao štit, Fićina kamera leti lijevo-desno, evo još jednog četnika, pička mu materina, Kum je izrekao presudu, snimaj, mali!, pa psovke, dozivanje, neodlučnost, panika, onda još psovki i psovki, kamera umire, dva pucnja, slika nestaje, ekran je crn, sve je tiho, sve se najednom ugasilo.     

    

Buđenje  

- Nemam više rizle. Ajde mi negdi nađi...

- ...

- Ej, oš mi otić po rizlu?

- Koliko je sati? Vidiš li da spavam, šta ti je?

- Nemam rizle više...

- Di ću ti sad nać rizlu, jebote!? Znaš li koliko je sati!? Što ne spavaš?

- Ne mogu spavat, znaš da ne mogu spavat... Treba mi rizla, molim te... Molim te!

- Di ću nać rizlu u tri ujutro!? Ajde, bolan, lezi, i probaj zaspat, molim te...

- Ne mogu, Bog ga jebo, ne mogu! Trebam zapalit, treba mi rizla, ajde, molim te... Sve sam spremio, a onda vidim da nemam papiriće.

- Što ti ne odeš tražit? Što mene budiš?

- Ma, šta sereš!? Tu si više od godinu dana, i sve znaš, i sve vidiš, i opet me jebeš s tim pitanjima. Znaš da ne mogu nigdi izlazit, dobro to znaš... Bole me noge, jedva Alu izvedem, ne smim vani... Šta ja tebi imam objašnjavat!? Hoćeš otić ili nećeš?

- Dobro je, otiću...

Sjedila je na pultu zatvorene kvartovske trafike i vidio ju je ubrzo pošto je udahnuo prvi gutljaj oktobarskog zraka: u godinu i nešto zagrebačkih dana, oktobar je – sa svojim blagim bojama i umirujućim sumracima – bio jedino što je uspio zavoljeti. Sve drugo ga je plašilo, kao i njegova brata: lica, pokreti i pitanja ljudi koji su se trulim gradom kretali sigurnije od njega, mračne fasade koje su prijetile da će mu se sručiti na glavu, ljetna gradska pustoš, proljetna ustreptalost svega što ga okružuje i tama zime, pločnici prepuni zamki i željni krivog koraka... Strah je valjda izvirao iz nepoznavanja, nepoznavanje iz nezainteresiranosti koja je prisutna oduvijek.

Nikad joj ne bi prišao da nisu bila tri sata ujutro i da nije imao brata koji se neće smiriti dok mu ne donese papiriće.

- Dobra večer... Ili jutro... Tražim rizle, ako možda imaš?

- Imam. Hoćeš nam smotat?

- Ja? Ovdje vani?

- Da, zašto ne?

Nikad nije ni zamotao, ni popušio džoint, ali je – nekako mimo vlastite volje – nastojao ostaviti dojam da to radi svaki dan, ili još bolje, da po čitave dane ne radi ništa osim toga. Rekonstruirao je prizore koje je gledao više puta dnevno, prisjećao se što bratovi prsti rade s papirom, duhanom i hašišom, ali ruke su mu, kao Pinokiju, bile teške i beskrvne, i nisu uspijevale ponoviti radnje koje su mu tekle u glavi. Gledala ga je, a mrak joj je pomagao da sakrije izdajničke naznake smijeha: trzaje u uglovima usana i blago širenje zjenica. Vrhom jezika kasnije je pokušavala zacijeliti rane smotuljka koji se lomio i rastvarao. Zatim se dugo i grleno smijala: manje zbog učinka ljepljivog dima koji joj je u samo tri-četiri navrata oplahnuo pluća, više zbog njegove posramljenosti koju noć nije mogla sasvim kamuflirati.

- Eh, je smiješno... – otpuhnuo je.

- Šta?

- To čemu se smiješ.

- A čemu se smijem?

- Ti, eto, ko ne znaš!?

- Nemam pojma!?

- Moram ići, brat čeka da mu donesem rizle. On me u ovo i uvalio...

- U što?

- Ajde, idem. Hvala na rizlama.

- Dođi sutra, ovdje, u isto vrijeme...

- ...

- Da nam smotaš...

Došao je, i došao je opet, i opet, i opet...

 

Nina

Nina šeće ulicama s fotoaparatom oko vrata, u kafiću pije čaj s jednookim čudovištem pored sebe, putuje u njegovu društvu i drži ga na noćnom ormariću dok spava, kao da ima namjeru fotografirati vlastite snove. Poslije novinama nudi fotografije, a novine ih ponekad otkupljuju isplaćujući joj mizerne svote. Nina sanja o reportažama iz egzotičnih krajeva, o dugim avionskim letovima, o raskošnim hotelskim sobama, rent-a-car vozilima, torbi punoj filmova i o slatkom umoru poslije obavljenog posla. Dok tako sanja, lijeno se vuče po predgrađima i fotografira musavu romsku djecu čije su oči crne i krupne poput dna fildžana, lunja po gradskim pijacama i snima bezube starce i starice, fotografira pijance koji bezbrižno hrču u tramvajima i narkomane što odsutno bauljaju po ulicama sačinjenim od ilegalno sagrađenih kuća kroz čije prozore dopire titranje televizije i slutnja neke tupe tuge.

Nina živi u četvrti koju čine sedmerokatnice što su izgrađene ranih osamdesetih godina kako bi u jednakim stanovima svoje familije smjestila brojna populacija oficira Narodne armije. Samo nekoliko godina kasnije u većini tih stanova ostale su jedino duhanskim dimom natopljene zidne tapete, te sabrana djela i vojne enciklopedije na policama. Nina je sa starijom sestrom ostala u stanu na prvom katu: tada kad se odlazilo – ili, rjeđe, ostajalo – bilo joj je osamnaest godina, a Nataša je imala dvadeset i tri. Neke noći provodile su osluškujući plač i jauke onih koji nisu, poput Natašinih i Nininih roditelja, preduhitrili mlade i svemoćne osloboditelje, pa otišli u rodne krajeve ili na nove izbavljujuće prekomande: jebo vam Isus mater četničku, kupi prnje i mrš u Srbiju, a onda televizori i gramofoni što pucaju u dodiru s asfaltom, repetiranje pušaka i užurbano bubnjanje đonova po stepenicama, najautentičnija glazba Zagreba te 1991. godine.

Njih dvije ostale su zahvaljujući Natašinim poznanstvima s ljudima čija su imena odjednom počela zvučati prijeteće. Nataša je godinu i pol kasnije, ipak, kupila dvije karte za London, no onog jutra kad su zajedno trebale krenuti da čuvaju nečiju djecu i peru tanjure u bučnim balkanskim restoranima, Nine nije bilo nigdje. Kad ju je sestra, nekoliko mjeseci poslije, nazvala i pitala «zašto?», rekla je da ne zna.

 

San

Stipe Mioč umro je u snu, Bog je uslišao mantru kojom je završavao svaki spomen umiranja u njegovoj prisutnosti: «Lipa je smrt, al ne daj Bože duga loga i teška bola». Slaven i trojica njegovih stričeva nosili su sanduk držeći ga za željezne ručke, dok je fra Martin Bekavac iza njih mrmljao molitve i povremeno škropio svetom vodom: svaki put kad bi kapljice završile na njihovim vratovima, oni bi se stresli, izvili se unazad i sanduk bi malo spuznuo prema zemlji. Grad se ne može suzdržati ni u tuđoj žalosti, pa po koloni što se gega iza sanduka lete glasovi: šta će, jadni Stipe, i bolje mu da je umro, onaj mu jedan sin četiri godine nije došo kući, kažu da nikud ne miče iz četiri zida, pobudalio mimo sve momke, zaboravio i ko je i odakle je, nije ga došo ni pokopat, nije došo završit poso što ga je davno započeo kad je ono osto bez srca pa nije mogo ubit, a i onaj mu drugi našo curu Srpkinju, eno je: ona visoka, crna, ravne kose; eto tako se Stipi potrefilo ko da je na Boga puco, jedan mu kukavica a drugi izrod, kažem ti, bolje da je umro, da ne vidi i ne čuje, a i žena mu se propila, kaže svit da ujutro ode u polje s bocunom rakije i ne vraća se dok je ne iskapi, došo ti je tu đavo po svoje, došo i neće se smirit dok sve ne odnese, ali nek sad bude što god triba bit, samo nek Stipe ne gleda, neka se on smirio i spasio, neka ga Bog nije dugo mučio ovim ruglom, ima Boga i dobar je...    

Svijet se u grupicama razilazi s groblja, muškarci s rukama na leđima, žene držeći se jedna uz drugu kao da su zavezane nevidljivim užetom. Prije nego što prođu kroz grobljansku kapiju, još se jednom kratko osvrnu prema mjestu gdje je ukopan Stipe Mioč, vide da su sami ostali Slaven, Nina i skrhana Matija, pa kratko zavrte glavama i produže svojim kućama po kojima će pokojnik još večeras biti sažalijevan, a ujutro će sve biti zaboravljeno. Ujutro nitko više neće vidjeti njih dvoje kad se budu opraštali od Matije zamotane u crninu i nitko neće čuti kad budu lagali da će joj dolaziti, grad se neće obazirati na njih dok budu brzo gazili glavnom ulicom, o njima se više nema što kazati. Ljudi će se Slavena Mioča i njegova brata Marka sjetiti samo kad im budu gledali mater kako posrće po ulici i kako se, kao neka teška lopta, odbija o zidove, a onda će i nju prestati primjećivati.       

 

Ruke

Za petnaestak zimskih dana Slaven o otoku nije saznao ništa, niti je imao želju da išta sazna. Zapamtio je samo hladan vjetar što popunjava uske i strme prolaze između kamenih kuća, šištanje mora i udaranje barki o betonsku obalu, zapamtio je samo one stereotipne slike i zvuke otočkih februara što su mu ionako bili u glavi. Da bi vidio, nije dovoljna prisutnost i nisu dovoljne oči. Da bi vidio, treba želja da se vidi, a toga je Slavenu kronično manjkalo. Bio je svjestan tog manjka i često ga je – preuveličavajući mu razmjere – priznavao, lažno tugujući što ga je, eto, zadesila takva sudbina i što se tu ništa više ne da promijeniti. Ninina potreba, ili sposobnost, da vidi bila mu je sasvim strana. Zašto je tako važno svako bolesno ispupčenje na stablu divlje masline? Zašto primjećivati ljudske poglede i grimase ili slavna pročelja? Zašto toliko divljenja u očima koje su uprte u neku kamenu kulu s koje se nekoć sijala smrt, a sad se siju pogledi i uzdasi, i izgovaraju fraze o neopisivosti? Zašto toliko pažnje i emocija posvećivati dekoru neizbježne i neprolazne nesreće?

- Ti si kod Savine male? – pitao ga je prodavač iz jedinog otočkog kioska, na kojem je svakog jutra kupovao cigarete. Pitanje je ujedno bilo i konstatacija. Potvrdio je klimanjem. Trafikant je bio čovjek u srednjim godinama, a Slaven je od cijelog njega – to jest, od onoliko njega koliko je bilo vidljivo kroz otvor kioska – najbolje zapamtio malene prste.

- A di je Savo? Ni ga nešto, a? – zvučalo je kao da će se nasmijati. Umjesto smijeha, nastavio je pričati, ali kao da govori sebi. – Ki je moga znat da će poć u četnike!? Ali, eto, pođe... On u četnike, a mala s momkom u vikendicu. Daleko će ova naša država dogurat... Ni tu reda, ni zakona, niki ne gleda ča se radi, niki ni vodi brigu da četnička dica čuvaju kuće da se četnici vrate...     

Išao je uzbrdo i nije primjećivao kako mu vjetar s vrha cigarete otkida iskrice i gasi mu ih po vrelim obrazima: brane su popustile i krv je tada prvi put upomoć prizvala ono što joj je bilo najbliže. Znaš li ti, majku ti jebem, za mog Marka, znaš li kad je obukao uniformu, znaš li da je otišao ne tražeći ništa, samo tako sjeo je u onaj autobus, nije ni znao za tu tvoju državu ali je otišao da sebi sjebe život, noge mu izbušene, po cijele dane ne radi ništa nego leži u krevetu i sjeća se, ne spava, oči mu bunari, otkud ti pravo, što si ti izgubio, gdje si ti bio, on nikad ništa neće imati...

Sjeo je na zidić blizu Ninine kuće. Vjetar je sad počeo nositi i krupne kapi kiše koje su se zabijale pod kožu lica i ruku, i hladile uzavrelu krv. Odjednom ga je obuzimao stid zbog maloprijašnih misli, počeo je sam sebi sličiti na spodobe u mišjim odijelima što žive od tuđih izgubljenih glava, amputiranih nogu i ruku, prerezanih vratova, iskopanih očiju, odsječenih ušiju, od tuđih košmara, praznih pogleda, besanih noći, heroinskih smiraja... Neće nikad više! Neka sad ova kiša ispere s njega prljavštinu, neka ga očisti od grijeha, od potrebe da se ikad više zakloni pod teške skute bratove muke kad mu neki trafikant predbaci izdaju. Neće nikad više...

- Okreni se prema meni – rekla je dok su šutjeli u krevetu – trebam ti nešto reći. Važno je...

Okrenuo se i zagledao u nju. – Što?

- Trudna sam. I odlučila sam da ću abortirati.

Sklonio je pogled. Nije znao što bi sad trebao kazati. Što se govori u ovakvim situacijama? Ponestajalo mu je zraka u plućima: pokušao je da djeluje sabrano – da djeluje kao da se već suočavao s tim «trudna sam, abortirat ću» - i da što prije domisli rečenicu koja bi bila prikladna. Okrenuo se na drugu stranu da Nina ne vidi kako do krajnjih granica rastvara usta i kako mu se grudi naprežu od nastojanja da se okrijepi spasonosnom porcijom kisika, a ona je spustila glavu na jastuk i sklopila oči da ne svjedoči predugim sekundama njegove borbe.

- Ja ću se s složiti sa svime što ti odlučiš – rekao je i odmah znao da je ta rečenica pogrešna, premda ga je malo tješila misao da u tom času i nije bilo riječi koje bi mogle biti ispravne. – Tvoja odluka je i moja, ja ću te u svemu podržati – govorio je, stidljivo puštajući svoj pogled da se dodiruje s njezinim. Mrtvačka šutnja pritiskala ga je jače nego strah od krivih rečenica. Šuteći je kazivao: neka to samo prođe, učini što god hoćeš, sasvim je nevažno, odšetaj se jednog što skorijeg jutra do bolnice, lezi na stol, stisni zube, neće boljeti, učini kako si odlučila, ja tu ne mogu ništa, nisam potreban, samo mi se kasnije vrati u krevet, prespavat ćemo sve i nastaviti tamo gdje smo jučer stali, neka što prije završi, da više ne mislimo, samo što prije, što prije, neka prođe...

- Hvala na podršci – kazala je i okrenula se na drugu stranu. On je priljubio prsa uz njezina leđa i ispružio dlan po njezinu trbuhu. I odmah je znao da je to pogrešno, poput onog što je maloprije izgovorio, ali ga je tješila misao da u ovom času i nije bilo pravog mjesta za njegove ruke.            

    

Nit

Trudio se da ne pokazuje, ali priželjkivao je Ninine posjete i svaki put je htio da ostane što duže. Kad je ne bi bilo po nekoliko dana, smišljao je kako Slavenu dati do znanja da bi volio da je dovede, ali pazeći da nimalo ne naruši sliku svoje odsutnosti iz života koji je tekao izvan one mračne sobe sa zlatnim trakama i podrhtavajućim slikama s televizora: ako će Nina večeras dolazit, govorio je, reci joj da ponese malo trave, pa bi onda čekao Slavenovu reakciju, a trbuh bi mu zadrhtao svaki put kad bi iz bratova odgovora shvatio da će ona doći. Nije mu trebalo ništa nego da Nina sjedne preko puta, da se katkad nasmije, da priča o bilo čemu, da govori o ljudima koji mu ništa ne znače i koje nikad neće upoznati, da kazuje o gradu koji je bio njezin i koji je to prestajao biti, da drži Slavena za ruku, da šuteći mota džoint, da odlazi na zahod, da zuri u televiziju, da jednostavno bude blizu. Njezino prisustvo bilo je tanka nit koja ga je povezivala sa svijetom izvan sobe: Marko Mioč tada je znao pomisliti da bi jednom opet sve moglo biti normalno, jer njegova krv i njegovo meso nisu bili toliko mrtvi da bi bio lišen potrebe da nekome pripada, da mu ponekad bude toplo, da nekome nešto znači. Te bi misli, poput rose pod sunčevim zrakama, iščezavale s njezinim odlascima.

Nini su sati provedeni u Markovoj blizini značili put u pravcu suprotnom od njegova. Ona je putovala iz svjetlosti u mrak, u samoću, u odsustvo riječi i kurtoaznih pozdrava, njezin put sačinjen je od komšijskih okrenutih glava, od flomasterom ispisanih psovki na vratima, prijateljskih izdaja, lažne humanosti, od izbjegavanja i hladnoće, put u srce tame gdje vlada vječna pomirenost s besmislom i tupošću mišića, gdje se ništa ne čeka i gdje nitko neće doći. Put do čijeg kraja nikad neće doći ni ona sama.

 

Školjka

Ležali su na krevetu i on je svako malo usnama doticao njezino glatko rame. Nini je to počelo smetati, jer poljupci su bili odsutni poput postorgazmičnih misli. Odgrnula je plahtu i ustala. Oprezno je kroz mrak hodala prema vratima, a on je gledao tamo kuda je ona trebala proći, premda – pogotovo bez naočala – nije mogao vidjeti pravilnu liniju njezinih leđa i nježnu punoću njezine stražnjice.

- Ne znam koliko točno spavaš u ovom stanu, ali sad sam se sjetila da nikad nisi srao u moju školjku. Gdje ti uopće sereš? I da li uopće...? – kazala je kad se vratila u krevet.

- Šta, to ti je neki novi hobi? To da već neko vrijeme pažljivo pratiš ishode mojih boravaka u zahodu. I toga se, naravno, nisi sjetila sad, nego si sad samo odlučila da to kažeš, jer si zbog nečeg ljuta.

- Nisam ljuta! Ne kužim zašto ti je toliko teško da se opustiš. Htjela bih da preda mnom ne prestaješ biti čovjek. Znači, da sereš, da jedeš koliko ti se jede, da govoriš istinu, da prdiš, da mi kažeš nešto o sebi, da pobjesniš, da zakasniš, podrigneš. Kužiš? Da malo budeš čovjek.

- ...

- Zašto se tako panično bojiš pokazivanja slabosti? Zašto, uostalom, misliš da je sjedanje na moju školjku pokazivanje slabosti? Zar misliš da ja mislim da ti ne sereš i da tvoje govno ne smrdi? Zar sam glupa? Zašto misliš da je slabost pokazati da radiš ono što rade i drugi ljudi, svi drugi ljudi? To nije slabost. To je smiješno, jebote!

- Zašto se onda ne smiješ? Zašto si tako ozbiljna ako je moje ponašanje tako smiješno?

- Zato što mi sad nije smiješno ono što je stvarno smiješno. Kako da mi bude smiješno to što prestaješ biti čovjek kad uđeš u ovaj stan, iako je to što radiš smiješno samo po sebi?!

- Hoćeš da sad odem na šolju, a ti uzmi ovaj fotoaparat i slikaj me?! Ajde! Da imaš za uspomenu! Da dobiješ dokaz da ne prestajem biti čovjek kad prođem kroz tvoja vrata! Jer je tebi to valjda vrhunski dokaz čovječnosti...

- Kako ti ne dosadi da uvijek na isti način reagiraš kad ti kažem nešto što bi volio da se ne govori? Nama je dobro i lijepo, a onda ja pokvarim idilu kad poželim nešto saznati o tebi. Šta nam je dobro, jebote?! Je li dobro to što ne znam ništa o tebi?

- Šta te zanima? Pitaj i sve ću ti reći, što god te zanima... Ne želim imati tajni pred tobom, nikakvih tajni... – širio je ruke i nastojao imati izraz iskrenosti na licu.

- Nismo na policiji da ja pitam, a ti odgovaraš. Ti se još uvijek kaješ što si me vodio na očev pogreb, jer misliš da sam previše vidjela, misliš da sam te raskrinkala, pa si odlučio da ubuduće budeš oprezan, da sakriješ sve što se može sakriti, da sakrivaš čak i ono što se ne može sakriti i što je glupo sakrivati. Zar nije tako? Nikad sebi nećeš oprostiti trenutak slabosti kad si me pitao hoću li s tobom na sprovod, niti ćeš meni oprostiti trenutak gluposti kad sam rekla da hoću.

Gledao je u mrak, a ona je govorila precizno. Bio bi sretan da nema ničeg što se tiče prošlosti ili budućnosti, rekla je, bio bi najsretniji da nema tvoje kuće i grobova tamo u Duvnu, da nema tvoje majke koja smrdi po jeftinoj rakiji i koju grad lažno sažalijeva zbog nebrižnih sinova, da sa sobom ne nosiš ništa izuzev riječi i pokreta koje daješ kad smo zajedno, da od tebe nemam ništa iz čega bih mogla naslutiti zašto si takav kakav jesi, ali to nije moguće, kako ne shvaćaš da to nije moguće, govorila je, volio bi da nema ni mojih roditelja, da ih nikad nije ni bilo ili da barem ti nikad nisi saznao da za njih, da mi nisu ostavili pečat koji se nikako ne može ukloniti, da nema ovog stana u koji stižu samo prijeteći telefonski pozivi i u koji svakog časa može banuti neki heroj i reći da je ovo odsad njegovo, ti ne želiš ništa što se ne uklapa u idilu, jer ja tebi trebam samo kao idila, kazala je, samo bijeg a ne život, ne realnost, ja sam ti jorgan kojim se pokriješ preko glave i ispod kojeg su samo spokoj i toplina, rekla je, jorgan pod kojim nema smrti, sramote, abortusa, bolesti, drugih kvarnih ljudi, sjećanja i očekivanja, samo toplina i san o sreći, ali ja to ne mogu biti, i ne želim, ne dam da me upotrebljavaš za svoje bolesne ideje o životu, tvoj brat ima psa i one svoje filmove u glavi, a ti bi htio da u istu svrhu imaš mene, ali ja nisam pas, kazala je, ja imam neke želje i potrebe, da te, recimo, upoznam, da nismo stalno sami s jorganom preko glave i džointom u ustima, i da prestanemo bježati.

Ušutjela je samo na trenutak. Trenutak tišine bio je dovoljan da Slaven odskoči od kreveta, kao da ga je netko dotaknuo žilom punom struje, i da izjuri iz sobe. Onda nije znao što bi sa sobom: stajao je nasred dnevne prostorije i nije mogao nikamo krenuti, a panično je htio krenuti jer se bojao da će Nina poći za njim i zateći ga kako lebdi nigdje. Sjeo je i pripalio cigaretu. Ući će, pokupit će odjeću što je bila bačena pored kreveta, ne, svjetlo neće paliti, neće ništa ni kazati, baš ništa, neće ni pogledati prema njoj, pogled bi ga mogao zaustaviti i otopiti, naprosto će se obući i otići. Odlazak zauvijek. Bez riječi.

- Nisi uspio smisliti ništa originalnije od bijega – govorila je dok je tapkao po parketu u potrazi za čarapama – recimo, da pričaš sa mnom, da se svađamo... Da mi kažeš da sam glupa, da me ne voliš i da ne osjećaš potrebu da išta dijeliš sa mnom... Reci nešto, jebote! Šta sam ti zgriješila da se toliko iživljavaš na meni, ta tvoja šutnja je najobičnije iživljavanje, kako ti nije jasno...

Želio je da Nina govori što duže, da govori taman koliko mu treba da pronađe svu razbacanu odjeću, pa da se onda lijeno odijeva kako bi izmamio još malo njezina bijesa, još malo bespomoćnosti, još udaranja čelom u zid njegove odglumljene ravnodušnosti, još malo suza, još molbi da ostane, da ga moli da legne pored nje, da je zagrli, još malo očaja, još malo samoponižavanja... A potom spori koraci prema vratima, neosvrtanje, tišina narušena jedva čujnim jecajima i pucketanjem parketa, zastor se spušta brzinom giljotine.

I odjava: udarci đonova po stepenicama. Zagreb, glazba s kraja jednog stoljeća.

 

Čudo

Probudilo ga je zvono. Pred vratima je stajala Nina.

- Nije ti Slaven kod kuće – rekao je – otišao je na fakultet.

- Znam – kratko je potvrdila – trebam pričati s tobom. Mogu li ući?

Šutjeli su dok je on kuhao kavu, a ona motala džoint. Svaki povučeni dim sve je više oslobađao jezik. Prvi put su bili sami, samo njih dvoje. Govorila je o svakodnevnim prijetećim pozivima i uvijek istom glasu s druge strane, netko želi njezin stan a sad nailazi zadnji vlak za otimanje, sad se boji više nego što se bojala na početku, sluti da je sad opet sve dozvoljeno ali samo nakratko pa da će nastati stampedo, pokazala je ceduljicu na kojoj je mašinskim slovima bila ispisana jedna rečenica, jutros je to našla pod vratima, Doćemo večeras i bolje ti je da te nenađemo, glupo je da samo tako odem, kazala je, jadno je da se samo tako predam, jebeš stan ali zašto, moraš mi pomoći, ti si taj branitelj, ti si njihov, valjda?, ti isto valjda mrziš Srbe, i ti si uzeo tuđi stan, nismo o tome nikad pričali, ali pomoći ćeš mi, zar ne, pitala je, prespavaj večeras kod mene, samo večeras, vjerojatno se ništa neće dogoditi, vjerojatno su to neke kukavice, da nisu kukavice ne bi toliko prijetili, ali svejedno, spavaj večeras kod mene, ne mora Slaven ništa znati, to je samo jedna noć, samo večeras, hoćeš li?, molim te...

Pružio joj je lijevu ruku s dlanom okrenutim prema dolje, a ona ju je prihvatila i čvrsto stisnula. Položila je glavu na njegovu suhu nadlakticu i zatvorila oči. Desna ruka boljela ga je od želje da joj prođe kroz kosu, ali znao je da mora izdržati bol: zario je zube u donju usnu, tako je bilo i onda kad mu je jedan metak rasparao mišić lijeve noge a drugi polomio kosti desnog koljena, i čekao je da prođe. Trava nije nimalo ublažavala prodiranje čavala kroz meso i kosti ruke. Hoćeš li me sad slikati, pitao je, baš želim da me slikaš, imaš li aparat, mogu ti pozirati, Ala i ja, samo jednu sliku... Kao da se upravo probudila, Nina je gledala po sobi, na trenutak se činilo da istražuje nepoznati teren, a onda se pamćenje naglo vratilo, zavukla je ruku u torbu i izvadila fotoaparat, može li više od jedne slike, pitala je, nasmiješi se malo, poziraj, budi moj model. Smiješio se, pa je zatim postajao ozbiljan, stavljao je cigaretu među usne, ispuhivao dim prema objektivu, grlio Alu i prislanjao svoje usne uz njezinu njušku, osjećao se nekako živim, čak pomalo i sretnim.

- Doći ćeš večeras? – pitala je ustajući i spremajući se da ode. – Stvarno ćeš doći? Iako su oni tvoji, a ja Srpkinja?

- Hoću, ne boj se... I, ja sam ničiji...

- Dobro... Onda ćemo zajedno razvijati fotografije. Pokazat ću ti malo čudo.

 

Tijela

Bili su opruženi na suprotnim krajevima kauča, imali su zatvorene oči i lica bez izraza. Slaven ih je dugo tresao i dozivao, udarao ih dlanom po licu i polijevao ih vodom, a dvojica vatrogasaca i dvojica policajaca, koji su razvalili vrata Ninina stana, nervozno su, s bijelim povezima preko usta i nosa, otvarali prozore, ne osvrćući se na njegove uzaludne pokrete i povike.

Tek kad se smirio, kad je sjeo na pod i zabio lice u ruke pa počeo iskašljavati ono što mu se nakupilo u prsima i kad je iz prostorije iščeznula užurbanost i vika, policajci su prišli dvama ukočenim tijelima i počeli su ravnodušno stavljati predmete u plastičnu vrećicu: pištolj koji je Marku ležao zdesna, rizle, tri cvjetića marihuane u četvrtini novinske stranice, malo čokolade, poluprazna kutija cigareta i tri crno-bijele fotografije. Jedna koja je prikazivala zamišljenog Marka s cigaretom u ustima, druga na kojoj je bio nasmijan, i treća na kojoj je grlio Alu. Slaven je pitao da mu ostave jednu i policajac je, ne gledajući, izvukao onu s ozbiljnim licem. Zurio je u tu fotografiju i dok su bolničari iznosili dva tijela, i dok su mrmljali «trovanje, trovanje», zurio je u fotografiju dok je ostajao sam s hladnim i prostim policijskim podacima o «začepljenju dimovodnog kanala» što je dovelo do «stvaranja smrtonosne koncentracije ugljičnog monoksida».          

 

KAO DA NIŠTA NIJE BILO

 

Jedan

Djed Ljubo vratio se u kišno proljeće 1990. godine. Rodio sam se jedanaest proljeća ranije i te nedjelje vidio sam ga prvi put. Bio je skroz ćelav. Bio je i mršav, s kostima koje su htjele probiti kožu i ubosti svakoga tko mu se primakne. Imao je žilave ruke prošarane zelenim debelim venama. Bio je nizak i imao je oštru bradu. Vratio se s jednom kožnom torbom iz koje je izvadio rastopljenu čokoladu i rekao mi «evo, da malo zasladiš». Oči su mu bile plave i malene, kao oni naročito cijenjeni klikeri. Imao je glomazne crne cipele koje su ga činile i manjim nego što je bio. Na lijevoj ruci klapao mu je metalni sat. Moj otac zagrlio ga je i poljubio. I moj stric isto. Djed je rekao da ga ne trebaju ljubiti, ako to čine nadajući se da im je nešto donio. Moja majka Drina pružila mu je ruku i kazala svoje ime, a on ju je kratko pogledao i zatim joj okrenuo leđa.

Ništa nisam znao o njemu tada kad je odnekud došao, a nisu puno više znali ni mama i tata. Rekli su mi samo da je davno otišao od kuće i da je baba Anica sedamnaest godina čekala da se vrati, a onda joj je smrt skratila muke nadanja i iščekivanja: sedamnaest se godina smanjivala i smanjivala, sve dok se nije svela na mjeru dječje rake na groblju Karaula što strši i straši nad našim gradom. Kad je djed otišao, moj otac Tadija imao je tri godine, a stric Ljubo šest mjeseci.

Rekli su mi da će djed živjeti s nama i da moram biti dobar prema njemu. Imao je šezdeset i četiri godine i samo nas trojicu: ćaću, strica i mene. Nije mogao poznavati naša lica i ništa mu nismo značili.

Majka mu je namjestila sobičak na katu oronule kuće, a on se trudio da nas izbjegava. Samo bi se ponekad spustio da na brzinu ruča s nama, a zatim bi se vraćao u svoja četiri zida ili bi odlazio u duge šetnje poljem i šumom. Nikad ga nisam vidio da se smije, a kad bi me ugledao, kratko bi me pomilovao po glavi i to je bilo sve što sam od njega dobivao, ali i to mi je bilo puno. Nisam ga se bojao, ali moji roditelji jesu.

- Ima nešto u njemu što me plaši – slušao sam jedne večeri majku kako govori ocu – i bojim ga se, stvarno. Ko da mu je cijeli svijet kriv i ko da samo čeka da ga neko krivo pogleda, pa da nas sve pobije.

- Pusti ga, bona... I ja ga se bojim, a ćaća mi je. Grad svašta priča: bio ovdje, bio ondje, radio ovo, radio ono... Ko da je đavo, a ne čovjek. Ja šutim, jer ništa ne znam i, da ti pravo kažem, volio bih da nikad i ne saznam.

- I mene pitaju na poslu... Svak ko da nešto zna, ali niko neće da kaže do kraja, barem ne preda mnom. Ko da se ljudi boje pričat o njemu...

Vani je počelo grmjeti i sijevati, i kiša je počela pljuštati, pa sam se uplašio i utrčao u tatinu i maminu sobu. Molio sam ih da me prime k sebi u krevet i drhtao sam kao izgladnjelo i pokislo pseto, i bio na rubu suza zbog gromova koji su se zabijali oko kuće.

Kiše su tog proljeća padale, padale i padale. Mjesecima se nisu zaustavljale: potopile su nam i dobar komad ljeta. Starac iz sobe na katu nije mario za vodu što je natapala zemlju, nego je svejedno svakoga jutra izlazio iz kuće što je stajala pri vrhu brdašca koje se dizalo ponad grada, i vraćao se tek kad bi pao mrak. Često je dolazio mokar i promrzao, tresući se od vlage što mu je prodrla u kosti, ali ništa nije govorio, niti je htio da mu mama skuha čaj. Zatvarao se u svoju sobicu, kao robijaš nakon što istekne vrijeme za šetnju, a ja sam naslanjao uho na vrata vjerujući da ću čuti neki glas i da ću otkriti njegovu tajnu koja je morala biti teška i zastrašujuća. Ali ništa se nije čulo, baš ništa: umirao je svaki put kad bi za sobom zatvorio vrata, pa onda svakog jutra iznova uskrsavao, otresajući paučinu smrti koja bi mu se noću uhvatila po čelu i očima.

- Reci mu ti, bolan – govorila je majka ćaći - ne može ovako, oboljet će, pa ko će onda s njim po bolnicama...

Otac je klimao glavom, ali već je bilo naišlo vrijeme kad ništa nije čuo, niti je htio da čuje: nedugo od djedova povratka, ćaća se počeo pijan vraćati kući i postao je gluh za sve mamine molbe, preklinjanja i vapaje. Bio je drugi čovjek. Pio je kao da samo to ima u životu i kao da zna da mu nije još dugo ostalo, pa mora saliti u sebe svu onu rakiju koja mu je zadana kad se rodio. Izlazio je iz kuće rano ujutro i odlazio na posao u Tvornicu kablova, a vraćao se oko tri popodne sasvim modar od rakije. Propuštao je ručak i mrtav se stropoštavao na kauč u dnevnoj sobi. Zaspao bi nakon pola minute. Nije se obazirao na nas i sad su u materinu i mom životu bila dva stranca koja su nas ubijala najgorim od svih oružja: šutnjom i neprimjećivanjem.

Majka bi često proplakala ta dva sata koliko je ćaća spavao. Odlazila je u zahod i dugo plakala, a ja to znam jer sam išao za njom i prislanjao uho na zahodska vrata, pa dugo slušao njezine jecaje. Srce mi je tada postajalo veliko i teško kao nogometna lopta i mislio sam da će mi narasti kroz glavu, pa se onda rasprsnuti kroz uši, oči, nosnice i usta. «Došo stari da ga ubije, svoju majku jebo...», čuo sam ju jednom da cijedi kroz suze i bio je to prvi put da sam majku čuo kako psuje. Starac je sve te mjesece – u kojima su se smjenjivala godišnja doba i popodnevne nijanse modrine na ćaćinu licu – bio daleko i nisu ga se ticali materin plač i očevo trovanje rakijom. Kad bi se djed vratio kući, otac bi već bio izašao na redovno večernje opijanje i tako su se mjesecima mimoilazili. Mama se sve češće zatvarala u zahod, podočnjaci su joj postajali sve crnji i crnji, i brzo je kopnila.

- Ma, dosta sam i bila sretna... – rekla je stricu Ljubi jednog predvečerja, a on je tada počeo psovati i mahati rukama i jebavati joj bogove na križu, i kroz te joj je psovke govorio da Tadiju mora spasiti zbog djeteta i da djeda Ljubu treba zauvijek otjerati iz naših života.

- Neću, bona, da znam za njega i za sve priče koje su pričaju po čaršiji. Je mi ćaća, ali ko da i nije. Tako bi trebali i ti i Tadija. Jebala ga rakija i Bog! – još je rekao, a onda je zagrlio moju mamu i ostali su tako nekoliko predugih trenutaka: nakratko sam bio pomislio da se ne mogu razdvojiti sve kad bi i htjeli. Stric je ubrzo otišao u Njemačku da nabacuje gips po švapskim zgradama.

A onda zimska večer iz sporih ruskih filmova: jednolično zujanje vjetra i kaotične sitne pahulje što se lijepe po prozorima. Otac je spavao na kauču i proizvodio zvukove koji su bili nešto između hrkanja i smrtnog grgljanja. Pisao sam zadaću, ali sam ustvari više pogledavao prema majci pokušavajući štogod saznati s njezina lica. Čitala je novine, pila kavu i pušila cigaretu za cigaretom. Onda su joj valjda dodijali očevi zvukovi - a i već se bližilo ono vrijeme kad je običavao ustati, pa poći u obilazak gradskih krčmi – i užareni je vrh cigarete oprezno prinijela njegovu proćelavom tjemenu, a zatim ga, opet oprezno, tim vrhom što je isijavao poput ljetnog zalaska sunca, bocnula u ono mjesto gdje je provirivala glatka koža glave: vidio sam da se odmah uplašila, jer je dodir žara s kožom bio manje nježan nego što je htjela. Ćaća je poskočio, a sobom je zasmrdilo nekoliko sprženih dlaka koje su rasle u blizini ogoljelog tjemena. Nogama je najprije prevrnuo stol, a onda je poput slijepog bića iz močvare počeo nezgrapno bauljati po kući. Lijeva mu je ruka bila na opaljenom tjemenu, dok je desnom rušio sve što mu se našlo na putu: razbijao je čaše, tanjure, šalice za kavu, zavitlao je pepeljaru u prozorsko staklo koje se sasulo na pod pa nam je odjednom postalo hladno i vjetar je učas nastanio kuću, nogom je srušio televizor, razbio staklo na ulaznim vratima i stalno je psovao, «jebem ti krvavu majku», «jebem ti mrtvu mater i Boga», «pobit ću vas sve, jebo vam pas mater, sve ću vas pobit i krvi ću vam se napit», a ja sam u ćošku umirao od straha ne znajući trebam li pobjeći i nikad se više ne vratiti ili trebam čekati da se sve samo od sebe zaustavi. Ali nije bilo znakova da će se njegov bijes smiriti, jer nije ni primjećivao da mu iz desne ruke teče krv tamna i gusta kao sok od cikle: i dalje je rušio i psovao i imao sklopljene oči, pa se činilo da sve radi u mjesečarskom transu kojeg se kasnije možda neće ni sjećati. Ja ću ga se sjećati zauvijek. Mama se zavukla u drugi ćošak sobe i bezglasno je plakala, ne usuđujući se izgovoriti ijednu riječ. Bojao sam se za sebe, ali još više sam se bojao za nju: bojao sam se da će ćaća otvoriti oči, da će ju ugledati i da joj onda neće biti pomoći.  

Najednom je zastao, otvorio oči i kratko se ogledao oko sebe. Mene je dotaknuo pogledom, a zatim je oči zaustavio na majci. Činilo mi se da su se gledali hiljadu godina. Ništa nisu govorili. Njemu je i dalje tekla krv iz desne ruke, ali nije se obazirao na krupne kapi koje su padale po tepihu i njegovu stopalu. Gledali su se kao ljudi kojima se u glavama vrti film svega što je bilo i kojima je jasno da je sve gotovo, pa ma kako ovo sad završilo. Sjećali su se možda onoga dana – bilo je, pričali su mi, ljeto 1975. i bila je neka radna akcija – kad su se prvi put sreli, njih dvoje istinski sretnih što sudjeluju u izgradnji domovine, njih dvoje prvi put zaljubljeni, ključevima urezuju Tadija + Drina po zagrebačkim stablima kad joj on dolazi u posjete i konači u njezinoj studentskoj sobi koja je stalno mirisala po zumbulima, njih dvoje ushićeni i on kasnije pijan kad sam im se rodio ja, njezine pjesme i slike maloga mene popetog na bicikl u radnji fotografa Emila, koje mu je slala na adresu kasarne u Puli, brak koji skladno traje, život je lijep, dijete je zdravo, njihova ljubav ista kao onog ljetnog dana... Gledali su se toliko dugo da im je sve ovo moglo proći mislima. A možda ni o čemu nisu razmišljali, možda im je tijelom kolao jedino strah od onoga što će uslijediti.

- Ubit ću te ako je dirneš! – probio je tišinu glas starca koji je u ruci držao crni pištolj i netremice gledao u mog ćaću koji je poslije tih riječi polagano skinuo pogled s mame i prenio ga na svoga oca čije su sitne oči bile skroz hladne.

- Neće ti bit prvi put – rekao je tata starcu, a ovaj nije ni trepnuo nego je još jednom ponovio: - Ubit ću te ako je dirneš!

Mama je iskoristila taj trenutak napetosti i dotrčala je do mene, uzela me za ruku i izvela u snježnu noć. Sljedeća tri dana proveli smo kod tete Nure i njezina muža, čika Saliha Dizdara. Oni su, zapravo, živjeli u Beogradu, ali su imali i kuću ispod naše u kojoj su provodili najmanje šest mjeseci godišnje. Nije bilo pravila u njihovu pojavljivanju u našem životu: dolazili su i ljeti i zimi, i u jesen i u proljeće. Bili su tihi i uvijek ozbiljni. Iako su već bili u onim godinama kad smeta svaki suvišni zvuk i kad ljudima ne treba puno da povise glas na onog tko im remeti popodnevnu tišinu, puštali su nas, komšijsku djecu, da napucavamo loptu ili da se sanjkamo po njihovoj bašči i da se takmičimo u urlanju što je bilo izazvano nepriznatim encom ili nekom sličnom sitnicom koja nam se tada činila najvažnijom stvari na svijetu. Teta Nura i čika Salih trudili su se da budu što neprimjetniji, da ih ljudi ne vide i ne čuju, pa da ih onda i nemaju zašto uzimati u svoja dokona usta, premda je već pokušaj da se pretvore u stablo, zrak ili potok, u nešto toliko obično da ne zaslužuje biti zapaženo, bio sasvim dovoljan da ih se, ipak, primjećuje. Bili su drukčiji od svih koji su nastanjivali naše male živote.

Nisu se družili ni s kim, osim ponekad s mojim roditeljima, iako su bili puno stariji od njih: po godinama su mogli biti roditelji mojoj majci i mome ocu. Salih je, otkako se vratio djed Ljubo, jednom u sedmici i s njim odlazio u lov ili na rijeku, iako mu je draže bilo s Nurom dolaziti na večere u našu kuću. Te večere, na kojima nije bilo djeda, trajale bi još dugo nakon što bih zaspao. Odlazili smo i mi k njima i budio sam se u njihovu krevetu, a onda bi me otac odnio u moju postelju. Kuća im je bila puna knjiga, a jednom su mi, kad sam još bio skroz mali i nisam znao ni čitati, poklonili knjigu «Orlovi rano lete» s potpisom «Branko Ć.». Taj Branko, pričala mi je majka, bio je njihov prvi komšija u Beogradu. Godinama kasnije utvrdio sam da se ubio dva-tri mjeseca nakon što sam dobio njegov roman.  

Kad smo otišli kod Nure i Saliha, tatu nismo viđali, ali je mama stalno pričala o njemu. Premda su se trudili da ne uhvatim njihove razgovore, čuo sam tetu Nuru kako pita mamu šta joj bi da Tadiju sprži cigaretom, čuo sam mamine jecaje, «dodijalo mi, bona, Nuro, mjesecima ga nisam trijeznog vidjela», i još je govorila da je za sve kriv djed Ljubo jer se otac počeo mijenjati onog dana kad se on vratio, «grad svašta priča, a Tadija sluša i ne zna šta bi mislio, pa onda okrenuo u rakiju, jebala mu rakija sve», kazivala je i da se od prvog dana bojala starca, jer je u njemu odmah prepoznala navještaj nesreće, a još ga se više počela plašiti sad kad ga je vidjela s pištoljem, rekla je da bi sigurno ubio Tadiju samo da je zamahnuo rukom prema njoj... Nije bila ljuta na mog ćaću: svu svoju muku pripisivala je starcu kojeg je malo tko poznavao i kojeg su se svi bojali. Salih i Nura samo su je gledali i ništa nisu govorili. Pogotovo ništa nisu govorili kad bi majka spomenula glasove da je djed u Njemačkoj ubijao neke ljude, Hrvate, «neke političke emigrante». Salih bi tada gledao u neku samo njemu vidljivu točku što se nalazila daleko poput tog njihova Beograda. S djedom Ljubom, slutio sam, vezivala ga je neka velika tajna koju su znala samo njih dvojica i o kojoj su valjda pričali kad bi zajedno otišli u šumu ili na pecanje.

Četvrtog dana ćaća je došao u naš privremeni dom. Bio je trijezan, podsjećao je na onog nekadašnjeg čovjeka, i htio je razgovarati nasamo s mamom. Mi smo izišli iz sobe, a teta Nura i čika Salih dali su mi pare i poslali me da sebi kupim čokoladu. Zbog toga nisam mogao čuti što su njih dvoje pričali, ali kad sam pojeo čokoladu, mama mi je rekla da se vraćamo našoj kući. Izljubila je uvijek blijedu i malešnu Nuru, pozdravila se s čika Salihom, «eto, oprostite...», i dva je puta slegnula ramenima. Tata je isto rekao «izvinite, šta ćeš», i nas smo troje krenuli kući. Mama me je uzela za lijevu ruku, tata za desnu, i tako smo išli ulicom. Izgledali smo kao sretna familija s fotografija koje su se čuvale u kožnatim albumima. Sretna familija nije uključivala djeda Ljubu: otac i majka sad su ga još više mrzili, a pošto se pojavio s uperenim pištoljem, još su ga se više i bojali.

- Drina i ja otićemo na dva-tri dana do njezinih, a dok se ne vratimo, ti vidi šta ćeš – rekao mu je ćaća te večeri. – Jedino što nikako ne može je da živimo skupa. Ovo je tvoja kuća, pa ako ćeš nas izbacivat, izbaci. Ako nećeš, traži sebi konak. Ništa nam se dobro nije dogodilo otkad si došo. I ti vidiš da ne možemo zajedno.

Starac nije rekao ništa. Otišao je u svoju sobu, a roditelji su ujutro otišli kod djeda i bake u susjedni gradić. Nisam mogao putovati s njima, jer sam morao ići u školu, pa su me ostavili kod Nure i Saliha. Djed Ljubo ostao je sam u kući da vidi što će sa sobom.

Ne znam što je on razmišljao, ali dva dana poslije očeva i materina odlaska direktor škole Andrija Vladić ušao je u naš razred i zamolio nastavnicu matematike Kseniju da me pusti da izađem. Odmah sam krenuo prema vratima, a direktor je rekao da uzmem i stvari, jer se danas više neću vraćati na nastavu. Kad smo izašli na hodnik, zagrlio me, duboko je uzdahnuo i zatim rekao: - Moraš biti hrabar, Dario, i ne smiješ sad puno plakati. Tvoji roditelji doživjeli su prometnu nesreću i sad su u bolnici. Operiraju ih. Bit će sve dobro, ali ti moraš biti muško. Pravo muško. Ih, nisi ti neka beba, nego pravi momak, je li tako? I ne moraš dolaziti u školu dok sve ne bude sređeno. Nazvao sam ja Saliha, sad će on doći da te odvede kući. Ajde i nemoj se brinuti.

Ne znam kako, ali ja sam u tom trenutku znao da sam ostao bez mame i tate. I nisam plakao.

Salih i Nura zadržali su me kod sebe. Stalno su mi davali hranu koju nisam mogao jesti. Ni njih dvoje tih dana nisu ništa jeli i postajali su još mršavijima nego što su ionako bili, a hrana tete Nure gomilala se svuda po kući prijeteći da će nas pojesti, posisati nam sav zrak ili da će nas smrtno otrovati svojim mirisima koji su se počeli pretvarati u smrad. Bili su tihi, oči su im bile uplašene i mutne, po cijele su dane samo čitali novine i šapćući su prepričavali ono što je u novinama pisalo. Nitko nam nije dolazio u kuću, niti su njih dvoje ikud izlazili. Ja sam odlazio samo u školu. Pričalo se i osjećalo da će rat, a teta Nura i čika Salih bili su jedini ljudi u mome životu koji su se tako vidljivo bojali rata. Skrivali su nešto od mene, a ja nisam imao hrabrosti da ih išta pitam.

Znao sam da neće proći dugo do trenutka kad će mi kazati nešto veliko i važno. Prvo su rekli da moraju prodati kuću. «Gdje ću onda ja živjeti?» Oni su šutjeli. «Gdje ću ja živjeti?» Teta Nura je kazala da kuća neće biti tako brzo prodana i da se ne moram brinuti. «A kad jednom bude prodana?» Oni su opet šutjeli.

Kuća je brzo prodana. Došao je neki čovjek u bijelom «mercedesu» s njemačkim tablicama, imao je brkove i šešir, i torbu punu novaca. Sve je trajalo kratko, jer su Salih i Nura htjeli pobjeći zato što im je strah od rata i ljudi obuzeo mozak. Mislili su da je naš grad najgore mjesto na kojemu se mogu zateći kad počne ubijanje: oni su o sebi i o gradu znali nešto što ja nisam znao. I nisu se bojali samo za sebe: čuo sam kako čika Salih govori da će ljudi ubiti i djeda Ljubu, «njega će prvog ubit, ko pseto pored tarabe», i da će opet ubiti i njegova, Salihova, mrtvog brata Faruka.

Zelena glava Faruka Dizdara godinama je stajala u gradskom parku, a lijevo od nje bile su iste takve zelene glave Vuka Kovačevića i Stipe Mašića. Oni su bili partizanski narodni heroji. Junaci našega grada. Jednom godišnje ispod njihovih su se brončanih glava polagali svježi i krvavi karanfili što su bili utkani u veliku zvijezdu petokraku, pa je onda ta zvijezda polagano gasnula, raspadala se i nestajala do iduće godine. Jednom godišnje u tišini smo stajali pred njihovim praznim pogledima, slušali smo učitelje i stare borce koji su im se obraćali ne obazirući se na to da je uši heroja odavno pojela korozija. Govorili su im kao da su živi poput nas, samo su im, eto, glave zbog nečega pozelenjele i samo su im oči čudno odsutne. Čika Salih i teta Nura tog su dana u godini uvijek bili svečano odjeveni i svi su ih gledali s divljenjem i s nekim neobjašnjivim sramom u pogledu. Ja sam Saliha gledao s malo tuge zato što je morao zuriti u ružnu glavu svoga brata.

«Prvo će ubiti Ljubu, a onda mog Faruka... Prvo Ljubu... Onda mog Faruka... Opet će mi ubit Faruka...», ugnijezdile su mi se u mozgu njegove riječi. Mislio sam: zašto će prvo ubiti baš moga djeda?, kako se može ubiti spomenik?, zašto bi netko ubio spomenik?, što je skrivila ta pozelenjela bronca?, što je kriv moj djed?, što je radio dok ga nije bilo?...

Gledao sam Saliha one noći pošto je prodao kuću kako s jutenom vrećom preko leđa ulazi u dvorište, stalno se osvrćući zbog straha da ga netko gleda. Stao je pored zakržljale šljive, spustio vreću i zatim počeo kopati. Činio je to brzo i nervozno. Bio je sasvim posvećen onome što je radio i sve bi se odvijalo i brže da se nije bojao nečijeg slučajnog pogleda koji bi ga uhvatio na tajnom noćnom poslu. Kad je iskopao dovoljno veliku rupu, nagnuo se i napunio dlanove koljenima, te malo osluškivao tišinu koja je prekrivala čitav svijet. Bio je sam na Zemlji s tom vrećom koju je, da nitko ne vidi, sad spuštao metar ispod površine, pa ju je onda zatrpavao, zbijao je zemlju u rupu, ravnao je površinu vanjskom stranom ašova, utabavao tlo nogama, pa potom rukama, kao da ništa nije bilo, ništa nije bilo, nikad ništa, ništa, ništa... Glavu je onda priljubio uz zemlju i ostao je dugo u tom položaju. Tijelo mu se povremeno trzalo. Plače. Umire. Smije se. Ležao je na vlažnoj zemlji i činilo se da se nikad neće, niti može, od nje odlijepiti. Vukla ga je k sebi, a on se nije previše opirao.

Grad je sutra osvanuo bez glave Faruka Dizdara, a samo sam ja znao gdje je nestala.

- Mi, Ljubo, moramo otići – govorio je čika Salih mome djedu češkajući se po ćelavom tjemenu, a ja sam sjedio za stolom s njima i šutio. – Prodali smo kuću i idemo za Beograd. Bit će ovdje belaja, a veliki grad je – veliki grad.

I djed je šutio.

- Ne znam, Ljubo, možda bi i tebi bilo pametnije da negdje odeš dok belaj ne mine. Vidiš da se sve zna. I ti i ja znamo šta smo u životu radili, a znaju i ljudi: znaju i više nego što je istina. Naše je prošlo i sad samo treba gledat kako spasit glavu i proživjet još koju godinu. Sad je došlo njihovo...

- Dobro, Salih, ti ništa ne radiš – koliko? – eto skoro dvadeset i pet godina. Ko se sjeća šta je bilo onda i šta je se radilo!?

- Sjećaju se oni koji se trebaju sjećati. Oni koji se ne sjećaju i koji ništa ne znaju čut će neki glas i onda će znat više od svih. Znat će i više nego što je bilo. Poslušaj me, treba se sklonit dok ne prođe ovo što dolazi...

- A di ću otić? Di sad nije njihovo? Ja nigdi ništa nemam i nikom više nisam potreban. Ničiji sam i više ništa nije moje.

Ušutio je, pa me pogledao. – Samo ovaj mali... Samo je on moj.

- Mi smo, Ljubo, mislili da ostane s tobom, ako ti možeš...

Čika Salih me nije pogledavao. Djed nije skidao oči s mene.

- Nisi valjda mislio da ćeš ga odvest u Beograd?! – kazao je djed i uštipnuo me za rame. – Nisi to valjda mislio!?

Salihu je laknulo. Posljednja prepreka bijegu bila je preskočena: sad se mirno može sakriti u svom velikom gradu, u svom velikom stanu, u ulici što nosi ime nekog ruskog generala, sad se do smrti može sjećati sparušene šljive kraj koje je sahranio onu vreću: tlo je utabano, nitko ne može primijetiti razliku, kao da ništa nije bilo, nikad ništa, ništa, ništa...

 U pismenoj zadaći mogli smo pisati o čemu god hoćemo. Pisao sam o djedu i sebi, jer ništa drugo nisam znao. Nastavnica je htjela da pred cijelim razredom pročitam što sam napisao. To je bio prvi put da čitam svoj sastav pred svima.

    

MOJ DJED I JA

Svog djeda Ljubu Kelavu prvi put sam vidio jedne nedjelje prije skoro godinu i po dana. Sad živimo zajedno, sami on i ja. Pošto u školu idem izjutra, on se uvijek probudi prvi, a onda probudi i mene i kaže mi: «Ajde, ajde, na noge lagane». I još kaže da se odem umiti i oprati uši. Skuha mi šolju mlijeka i namaže mi maslaca na kruh, pa skupa izađemo iz kuće. Ja u školu, a on za ovcama. Imamo petnaest ovaca. Imamo i psa Zelova koji je šarplaninac i ja najviše volim da se igram s njim kad dođem iz škole. Odnesem djedu ručak i jednu pivu u polje i onda se igram sa Zelovom.

Dok su bili živi mater i ćaća, nismo imali ni ovce ni Zelova. Onda je djed rekao da se od nečeg mora živjeti, pa je zajmio pare i kupio ovce. Zelova nije kupio nego mu ga je dao neki čovjek. Prodajemo mlijeko i vunu, i janjce kad ih imamo, a djed mi onda od tih para kupi cipele, knjige za školu i sve što mi treba. Sebi kupi duhana i rakije.

Kući se vraćamo kad pada mrak ili kad hodža s munare, što djed kaže, zauči akšam-namaz. Jedemo kruh i sir i pijemo mlijeko. Onda ja pišem zadaću, a djed gleda Dnevnik i ponekad psuje ili vrti glavom. Kad napišem zadaću, i ja malo gledam televiziju, ali mi se brzo počne zijevati, a tada djed kaže da je vrijeme za krpe. Legnem u krevet, a on svake večeri dođe da vidi jesam li se dobro pokrio i poljubi me u čelo svojim grubim usnama i još me usput izbocka oštrom sijedom bradom. Onda mi kaže da će on sad malo otići do Danine gostionice, a ja neka spavam, jer se ujutro moram rano probuditi. Svaki put kad djed Ljubo taman dođe do vrata, ja ne mogu izdržati da ga ne upitam kad će mi pokazati pištolj. On se tada namršti i kaže da nema nikakvog pištolja, a i da ga ima – nije pištolj za djecu. Spavaj, rekne mi, i zatvori vrata, pa ja ostanem u mraku. Još nešto malo mislim i onda me savlada san.

- Lijepo si ovo sastavio, Dario, osim onog s pištoljem. Poslušaj djeda: nije pištolj za djecu, a nije ni za odrasle. Hajde sad na mjesto – kazala je nastavnica Đula. Tada se javio Jure, kojeg smo zvali Pirgo, i rekao da moj djed ima pištolj zato što je poubijao neke ljude u Njemačkoj. – Ko ti je to rekao? – pitala ga je nastavnica ljutito, a on je kazao da je to čuo od svog oca. Ubrzo sam shvatio da cijeli razred za moga djeda govori da je ubojica. I ne samo cijeli razred, nego i cijeli grad, pa su mi tek tada postale jasne one očeve riječi kad je djed potegao pištolj, tek mi je tada postalo malo jasnije i ono što je mater govorila da je djed Ljubo u Njemačkoj ubio neke Hrvate, «neke političke emigrante». Nisam baš znao što su to «politički emigranti», ali znao sam što znači «ubio». Neprestano mi je u glavi zvonilo to – ubio, ubio, ubio, ubio, ubio... I stalno mi je pred oči iskakala ona slika djeda s pištoljem u ruci, pa čika Salihovo «prvo Ljubu, onda mog Faruka...».

Kad su te godine – a godina je bila 1991. – opet naišli hladniji dani i kad je snijeg počeo vrcati iz debelih oblaka, djed je počeo odlaziti u Daninu gostionicu s čudnim sjajem u očima. U gostionicu je počeo odlaziti i po danu, jer je bilo hladno, pa ovce nismo vodili u polje nego su stalno bile u štali koju je djed sagradio iza kuće. Nije samo on počeo odlaziti u birtiju češće nego prije i nije samo on tamo odlazio s onim bljeskom u pogledu: slično su se tih dana počeli ponašati i očevi mnogih mojih školskih drugova, ali i puno drugih gradskih muškaraca. Nije dugo trebalo da se sazna kako je gazda Dane zaposlio novu konobaricu. Bila je mlada, ime joj je bilo Branka i došla je odnekud iz srednje Bosne. Branka je bila i lijepa, a njezina ljepota otapala je ogrubjela muška srca, kao što proljetno sunce topi snijeg po brdima.

Smiješni su ti grubi i tvrdi muškarci kojima se topi srce, a grad se ne susteže da im se otvoreno smije. Djedu se nisam smijao, premda mi je svake večeri bila smiješna radost na njegovu licu dok mi je govorio da ide malo do Danine gostionice, i neka spavam jer se ujutro moram rano probuditi.

- Ideš tamo zbog one Branke? – upitao sam ga jedne večeri dok je zatvarao vrata moje sobe. Šutio je i gledao me. – Hoćeš je dovesti da živi s nama?   

Nasmijao se i izašao, a ja sam znao da mu je drago, jer sam mu tada prvi put vidio osmijeh u očima i na usnama.

Ujutro smo skupa izašli iz kuće: ja u školu, a djed na stočnu pijacu. Vodio je tri ovce.

- Što prodajemo ovce?

- Dane traži pare da pusti Branku, a ja para nemam. Moram prodat ovce.

- I onda će ona doći kod nas?

- Rekla je da hoće.

- I bit će tvoja žena?

- Rekla je...

Došla je sljedeće večeri s dvije prepune torbe i vrećicom gumenih bombona. Sramio sam se da je gledam otvoreno, ali sam svako malo prema njoj upućivao kratke i bojažljive poglede, pa sam vidio da na sebi ima behar-bijelu košulju, kratku crnu suknju, crne najlonske čarape i cipele s visokim petama. Oči su joj bile više zelene nego smeđe, kosa plava, a prsti dugački i bijeli skoro kao njezina košulja. Usne je našminkala jarkim crvenim karminom, pa su mi se valjda zbog toga činile još mesnatijima nego što su bile. Djed je narezao pršuta i izvadio tri-četiri grumena sira. Dugo smo jeli i šutjeli. Pitala me kako se zovem i koliko imam godina, a onda smo opet dugo šutjeli.  

Dok sam ležao na krevetu i gledao tupi mrak oko sebe, iz kuhinje su dopirale njihove prigušene riječi.

- Dane mi je reko da te se čuvam, jer si ubijao po Njemačkoj. Jesi li?

- Pusti, bona, Danu...

- Nije samo on, nego i drugi u birtiji pričaju isto. Govore da si ubio neke naše. Čim ti izađeš, počnu pričat i vrtjet glavama, i psovat ti majku.

- Ima svit pravo šta god hoće... Tako je vrime došlo.

- Jesi li ikog ubio?

- Šta bi da jesam?

- Ne znam, nisam razmišljala. Meni si dobar... Ne bi došla da mi nije lijepo kad si blizu mene i kad me gledaš.

- Onda je isto šta god ti kažem.

Branka više nije radila u Daninoj gostionici, a muškarci više nisu odlazili u birtiju s nejasnom nadom što im je izbijala iz očiju. Hranila je ovce i spremala nam ručak i večeru. Nije znala kuhati, pa smo skoro svaki dan po nekoliko puta jeli šnite kruha umočene u umućena jaja i prepržene na masti. Mislio sam da će mi sva koža postati žuta od tolikih jaja, ali umjesto toga, postao sam samo debeo i bubuljičav. Bio sam ogroman i obasut svjetlećim crvenim ispupčenjima iz kojih je povremeno tekla rijetka krv, te mi se slijevala do usana: nikad nisam kušao nešto tako slatko i ukusno kao što je vlastita krv. Želio sam vjerovati da je Branka kriva za sve, pa sam izbjegavao svaki njezin pokušaj da mi se približi. Pitala je: jesam li ti draga?, zašto me ne pogledaš?, jesi li plakao kad su ti umrli otac i majka?, kakvi su bili?, hoćeš da ti napišem zadaću?, kako je u školi?, tuče li te netko?, voliš li djeda?, ima li curica?, znaš li što je pubertet?, zašto prstima čačkaš te bubuljice?... Šutio sam i gledao u neku točku ispod sebe. Govorila je: lijepo mi je s tobom i Ljubom, ljepše nego igdje gdje sam bila; u osnovnoj sam bila odličan đak, a u srednjoj dobar; meni je otac isto umro kad sam bila mala i ponekad ga se sjetim pa poželim zaplakati, ali nikako ne mogu; kažu da će rat; brat mi radi u Njemačkoj, ali dugo mi se ne javlja, valjda me je zamrzio zbog nečeg; nemoj me se, bolan, bojati; stari mi je ostavio ovaj aparat, mogla bih te slikati, ajde nasmij se da te uslikam; sad bi se ti mogao zaljubiti, pa ćeš vidjet onda...; mogla bih ti pomoći oko matematike... Šutio sam i gledao u nepostojeće nešto što se nalazilo na pola puta između mog lijevog i desnog stopala.

Djed je stalno nešto radio u gradu i oko kuće, a kad god bih ga vidio, bio je neveseo i mrk. Kao da mu više nije bilo drago što je doveo Branku.

- Šta ti je, bolan, Ljubo? Ne mogu više ovako, samo šutimo ko da smo mutavi... Reci šta je!? – pitala ga je jednom poslije ručka.

- Nije ništa... Rat će! – kazao je to kao da je sve izgubljeno i povratka više nema.

- Pa, svakom je rat, nije samo tebi. A ti ko da se najviše bojiš. Bojiš se više od malog – govorila mu je kad su se po banderama već počele lijepiti prve obavijesti o ratnim smrtima.

- Ništa ti, jadna, ne znaš i ništa ne razumiješ... Ništa. I blago ti je tebi.

Djed je znao zašto se boji. Pogotovo je znao poslije onog što mu je Salih izgovorio na odlasku, i znao je da će brzo naići večer kad će nam u kuću banuti novi gradski vladari. Znao je da će te večeri poslati Branku i mene u krevet, znao je da će dugo piti rakiju s Tadijom Matićem i Jurom Šaravanjom i znao je da će doći trenutak kad će na stol, pred njih dvojicu, staviti onaj crni pištolj koji je bio uperio u glavu moga ćaće. Jedino nije znao da ću sve to vidjeti i ja kroz odškrinuta kuhinjska vrata.

- Neću se bunit ako me sad ubijete. Znate šta je bilo i šta je se radilo. To se više ne može promijenit, pa vi šta god hoćete. Sve je do vas – rekao im je dok su sva trojica gledala u pištolj koji je, poput staklene kugle iz koje se čita sudbina, ležao pred njima.

- Trebalo bi te ubit, bogami – ozbiljno je i zabrinuto zvučao novi šef policije Matić koji je bio moj nastavnik fizike – a i ti isto znaš da si zaslužio metak među oči. Ali nećemo... Nećemo sad. Za to nikad nije kasno. Slušat ćeš nas i bit ćeš živ živcat. Uzmi taj pištolj, jer će ti još trebat, a maloj reci da se sutra vrati u Daninu birtiju. Pričat ćeš samo sa mnom i sa Jurom. I neka te ljudi što manje viđaju po gradu, jer ima svakakvih budala i nikad ne znaš kad se nekom može pomračit pred očima...

- Dok nas budeš slušao, ništa se ne moraš bojat. Pa ti vidi – za svaki je slučaj dometnuo načelnik gradske tajne policije Jure Šaravanja.

Djed je ustao sa stolice, stavio je onaj pištolj za pas, pružio ruku jednom pa drugom i kazao «eto, fala vam, ljudi». Kad su gosti otišli, popio je još jednu rakiju, drhtavom rukom uzeo krpu i obrisao znojno čelo, a onda otišao da spava.

Branka je ujutro opet bila u Daninoj birtiji u koju sad nije mogao ući tko je htio nego samo oni važni i izabrani, a navečer je kući došla uplakana. Suze su joj se slijevale niz lice dok je čekala da se pojavi djed Ljubo.

- Jesi im ti reko da me može jebat ko god stigne? – mirno ga je upitala kad je sjeo za stol. On je šutio. – Jesi im ti reko da ću bit njihova kurva? Jesi li im dao dozvolu da ti mogu jebat ženu? – glas joj je postajao sve jači i histeričniji. On je i dalje šutio i pušio cigaretu. – Jesi li, bolan? Reci mi! Reci mi! Šta to radiš i od mene i od sebe!? Ja sam ti žena, nemam ništa osim tebe, ali ne mogu te ovako spašavat a da pravo i ne znam od čega te spašavam. Ne tjeraj me da bježim, jer nemam gdje! Vidiš li, jadan, šta radiš!?

Plakala je i dlanovima pokrivala oči. Djed je samo šutio i činilo se da nikad više neće progovoriti. Još je dugo plakala i teško uzdisala, a on to više nije mogao slušati, pa je, kao i prethodne večeri, otpio malo rakije, obrisao čelo prljavom krpom i otišao u krevet. Branka je sutra opet otišla u birtiju: valjda je još pokušavala vjerovati da žrtvom može vratiti mali svijet krhke sreće i sigurnosti, u kojemu se nakratko bila zatekla.

Oko naše kuće na brijegu širio se smrad ovčjih govana i, otkad je zaratilo, oko nje bila je podignuta nevidljiva ograda od bodljikave žice, pa nam se nitko od običnih i normalnih ljudi nije primicao. Djed se rijetko spuštao u grad i ni s kim nije pričao, osim s Tadijom i Jurom koji su često navraćali. Jednom su došli navečer i sa sobom su doveli starog i debelog brkajliju u tamnom odijelu i sa širokom crvenom kravatom koja se, poput krvave mrlje, prostirala po sredini bijele košulje. U njegovoj su blizini Tadija i Jure bili skroz mali i dodatno su se smanjivali svaki put kad bi debeljko nešto progovorio, a govorio je bez prestanka. Djed je poznavao tog čovjeka i ovaj je poznavao njega. I djed je bio mali, nikad ga manjeg nisam vidio, ali mi se i dalje činilo da je veći od one dvojice.

- Javlja li se Salih? – pitao je gost djeda kad su sjeli za stol i otpili prve gutljaje rakije.

- Koji Salih?

- Dizdar, bogati, Salih Dizdar.

- Nije, šta će se javljat... A i da hoće, ne može, jer je prekinulo telefone. Ali šta imam tebi pričat o tome...

- Ni meni se, vidiš, ne javlja... Ni pisma, ni razglednice, ni glasa... A bili prijatelji sto godina. Kad su svi okretali glavu od njega, ja dolazio u Generala Ždanova, donosio glasove i priče, tapšao po ramenu, bio utjeha... Dobro, nešto sam i odnosio, hu-hu-hu-he... Nešto sam, jebi ga, morao i odnijeti na pravo mjesto: pokoju psovku, poneki težak uzdah, rečenicu, pa čak i pokoju misao što mu je prolazila kroz mozak, a koju sam nepogrešivo hvatao. Bio sam najbolji u hvatanju misli, zar ne? Bio sam tom tvom Salihu sve kad nije imao nikoga, a sad se ne javlja. Tolike godine prijatelji, tolike godine kancelarija do kancelarije... Znači, Kelava, ne javlja se ni tebi?

- Ne javlja. I što je to Salih moj, a ne tvoj? Ti si mu išo kući...

- Eto tako: tvoj je, jebo te on! Sto posto tamo radi za svoje... Ali neka: svak za svoje! I ja, evo, radim za svoje, za naše. Radiš li ti, Kelava, i za koga?

- ...

- Radiš li, jebo ga Bog?    

- Ne radim ništa, čuvam ovce... Rekli mi Tadija i Jure da njih slušam i da će sve bit u redu.

- Ma, dobro, sve je u redu... Šta si se usro? Nego, bi li išta radio? Za svoje?

- Samo kad bi znao koji su moji... – djed je mrmljao sebi u prsa.

- Šta si reko? – uključio se Jure Šaravanja.

- Mi smo tvoji! – debeljko nije čekao da djed ponovi. – Mi smo, Kelava, tvoji! Hrvati, majku mu jebem!

- Koji su onda bili oni za koje smo i ti i ja cili život radili? - djed se najednom prestao smanjivati.

- Pitaj Saliha kad te nazove. Njega pitaj! On nas je obojicu zaposlio. On nam je obojici dao kruh u ruke, hu-hu-hu-he... Baš kruh! On zna za koga smo radili.

Gost se naglo malo smrknuo, srknuo rakiju, pa zatim oba dlana priljubio uz površinu stola i uzeo zraka. Bio je ozbiljan: došao je ovdje da uglavi posao.

– Ajmo zaboravit šta je bilo i šta se radilo, ajmo sve fino zaboraviti, sve prebrisat mokrom krpom, sve... Kao da ništa nije bilo. Sad sve ide iznova i sve se ponovo broji. Hoćeš li radit, Kelava?

- Šta hoću li radit?

- Ono što jedino znaš i jedino što si radio kako Bog zapovijeda. Nisam te mislio stavljat za predsjednika države. To smo mjesto, jebi ga, već popunili, hu-hu-hu-he...

Smijala su se i ona dvojica, ali više kiselim licima, nego glasom. Lica su im, po nekoj neizrečenoj komandi, poprimila prvobitni izraz kad je debeljkov smijeh naglo prestao.

- Jedino što znaš... Za takve kao što si ti uvijek ima posla. I za ovakve kao što sam ja, hu-hu-hu-he... Onda, hoćeš li ili nećeš?

- A šta ako neću?

- Pitaj, Kelava, nešto što ne znaš. Ovo što znaš nemoj pitat, bogati! Nemoj da gubimo vrijeme. Svaki je minut sad važan i o svakom minutu može ovisit nečiji – pazi, nečiji! – život.

Svi su šutjeli, a debeljko je piljio u djedove oči koje su bježale po cijeloj sobi. Šutnja je trajala toliko dugo da je počela boljeti. Ona dvojica postajala su nervoznima. Debeli je bio miran i samouvjeren, a ruke su mu i dalje bile položene na stol. Iznad njihovih glava visjeli su prljavi čaršafi dima.

- Dobro, onda smo se dogovorili – kazao je gost popravljajući široku crvenu fleku na trbuhu. – Imaš onaj pištolj što smo ti ga ostavili?

Djed je klimnuo glavom.

- Dobro, trebat će ti. Jure i Tadija javljat će ti šta i kad trebaš učiniti. Slušaj njih i sve će biti dobro.

Opet su nakratko svi ušutjeli. Djed se trudio da nešto rekne, ali nikako mu nije uspijevalo: isto kad gledaš vuka koji je upao u klopku i uzalud trza glavom, pa tako samo ubrzava dolazak kraja. – Nego, gdje ti je ona mala što si je kupio od birtijaša? – nastavio je debeli, posebno naglasivši ono «kupio».

- Šta će ti ona? – djed je konačno uspio progovoriti.

- I do nas je gore dospio glas o njezinoj ljepoti. Htio bih vidjeti tu ljepotu? Je li problem?

- Na poslu je, u birtiji. Šta će ti ona?

- Ma, ništa, samo je hoću vidjeti. Ajde, Tadija, otiđi do birtije i dovedi je.

Ovaj je poskočio sa stolice i otišao. Debeli je sad bio sasvim ozbiljan. Djed je bio nervozan. Priželjkivao je da poniženje koje će uskoro uslijediti što prije prođe, da se dogodi što se mora dogoditi, pa da se ljudi raziđu, da se zavuče u neki ćumez gdje ga nitko neće vidjeti i da pokuša dugo plakati.

Branka je bila ravnodušna ili je samo odlučila pokazivati da se ne boji i da joj je svejedno. Poslušno je stajala pred četvoricom muškaraca i čekala da onaj s najproždrljivijim pogledom konačno nešto progovori. Od djeda više nije očekivala ništa.

- Dobra je, bogami je dobra! – govorio je djedu, a piljio u Branku. Onda se obratio njoj: – Ajde, dođi malo bliže, primakni se. Ajde...

Šutke mu je prišla, a on je desnom rukom lijeno prešao po njezinoj guzici. – Uh, dobra, brate, dobra – namigivao je dvojici svojih pratilaca – tvrda ko lubenica.

Samo po stiskanju usana i očiju moglo se znati da je Branka živa. Pokušala se pretvoriti u plastičnu lutku iz izloga robne kuće zato što je znala što će biti kad trojica gospodara uskoro ustanu od stola, pa debeljko djedu Ljubi pogleda u ugasle oči, pruži mu ruku i kaže «eto, sve smo se dogovorili», te pošto se za njima zatvore vrata naše smrdljive kuće.

Te večeri došla je u moju sobu. Sjela je na pod i zapalila cigaretu. Govorila je: moram otići, ne bih i nemam gdje, ali moram; idem u Njemačku, možda nađem brata; volim Ljubu, ali ovako više ne mogu, idem pa šta bude; mislila sam da svi pobjegnemo, ali znam da on neće; ispaštam njegove grijehe, a zašto?; da mu barem znam te grijehe; hoćeš li cigaru?; možda ti je vrijeme da počneš pušiti... Govorila je: ako te bude nešto pitao, reci mu da me ne traži i da ne pita za me; reci mu da zaboravi, da se ne sjeća, da ne misli, da se ne okrivljava, kao da ništa nije bilo, nikad ništa...

- Zašto si došla meni reći da ideš?

- Nemam kome drugom, a nekome moram. Eto, oprosti. I evo ti slika, znaš kad sam te ono slikala... Hoćeš da ti još nešto ostavim?

- Neću, samo mi pokaži grudnjak kakav je – malo sam se crvenio dok sam to govorio, ali sad više nije bilo povratka. I više se nije imalo što izgubiti. Pokazala mi je najprije crni grudnjak, a onda obje bijele sise. Nisam se usudio da ih pipnem, iako mi je i danas žao što nisam pružio dlanove prema njima.

Ujutro više nije bilo Branke. Opet smo ostali sami djed i ja, i jedan crni pištolj, i sedam naših ovaca, i Zelov. Djed ništa nije pitao i ponašao se kao da se ništa nije dogodilo. Brinuo se za ovce, pravio nam sir i živio od posjete do posjete Tadije Matića i Jure Šaravanje. Nakon što bi oni došli, djed je nestajao na dan ili dva, a s njim je nestajao i pištolj crn poput grobljanskog mraka, koji je bio zamotan u bijeli ručnik i skriven u štalu u kojoj su bile ovce. Večer prije odlaska ulazio je u moju sobu, stao bi pored kreveta i govorio mi iste tri stvari: da ne zaboravim pomusti ovce, da ne pričam s nepoznatim ljudima i da mi je ostavio hranu u frižideru. I hrana je bila ista: grumenje preslanog ovčjeg sira i komad slanine. – Ajde, sad spavaj – rekao bi i pomilovao me po glavi, ali ja dugo nisam mogao zaspati, nego bih zurio u mrak i osluškivao glasove kojih nije bilo.

Tako su nam prolazile godine i tako nam je završio rat, ali Tadija i Jure nisu prestali dolaziti. – Ima, Kelava, još posla za tebe – tako su mu govorili, a on je obarao glavu i nijedna mu riječ nije mogla izići iz usta. Želio sam otići od djeda i ovaca, i od grada u kojemu sam bio zauvijek obilježen, ali nisam imao kamo. Izvan ove kuće na brdašcu imao sam samo strica Ljubu tko zna gdje, i čika Saliha i tetu Nuru u gradu Beogradu koji je isto bio tko zna gdje. Imao sam još i jednu grobnicu na Karauli, među borovima, i dva drvena križa: gledao sam jednom kako veliki crni pas, divljih očiju i s rebrima što izbijaju kroz tanku kožu, diže nogu i pušta mlaz prozirne i mlake tekućine po tim križevima, imao sam trepereća pluća i dušu raskvašenu od pseće mokraće.  

Imao sam i jednu tajnu: zakopanu zelenu glavu narodnog heroja Faruka Dizdara. Poslije sam često zamišljao kako glava, sad više crna nego zelena, izranja iz bašče što je nekoć bila čika Salihova, pa lebdi nad gradom koji je pljunuo po onima što su nekoć marširali iza zastave koja je bila kao krv moga ćaće one večeri kad je razbijao po kući, zamišljao sam kako glava Faruka Dizdara zauzima svoje mjesto u gradskom parku, a onda iz nje odjekuje težak metalni smijeh od kojeg se ljudima kida mozak, pred kojim zatvaraju prozore i navlače teške zavjese, pa bježe u svoje mišje rupe iz kojih su jednom davno izmiljeli.

- Ljudi su nastali od miševa, a ne od majmuna. I u miševe će se pretvoriti. Ja već dugo osjećam kako gmižem po zemlji i kako za sobom vučem tanki zašiljeni rep – kazao mi je djed malo prije nego što će pored grobnice na Karauli biti zaboden i treći križ: Ljubo Kelava (1926. – 1998.).                    

 

Dva

Treperavo svjetlo kasnog septembra ispunjavalo je bolnički apartman u kojemu je Salih Dizdar maštao da ima dovoljno hrabrosti da se ubije. Jutros mu se prvi put javila ta misao i sad ju nije mogao otjerati: nastojao se koncentrirati na nešto drugo, pokušavao je sam sebe uvjeriti da će se sve dobro riješiti, da je sve nesporazum, htio je misliti o Nuri i sinovima, ali ideja o završetku savila je čvrsto gnijezdo u njegovim mislima, u njegovim rukama i nogama, u trbuhu. Pogledavao je prema visokom prozoru i uskom tvrdom platnu što je služilo za podizanje rolete. Nije bilo drugog načina da se ubije, osim da se objesi. Uzeli su mu sve oštre predmete, čak ga je i brijao bolnički brijač, pokupili su mu sve bočice s lijekovima, čaša koju je imao bila je plastična, oduzeli su mu i kaiš... Bilo im je važno da bude živ, jer mrtvaca ne možeš slomiti. Ne može leš ništa priznati i ne može doći čas da se nešto u njemu prelomi, pa da zavapi: «Jesam, ljudi, priznajem! Jesam sve što kažete! Drug M. je naredio, a ja nikad nisam odbio njegovu naredbu. Nikad! Sudite mi što sam poslušao naredbu i okrenuo se protiv Najvećeg Sina! Sve priznajem»!

Trebalo im je priznanje, a ne truplo, jer su priznanja najslađa hrana državama kakva je ova. Trebao im je pokajnik, a ne mučenik. Zamišljao je da ima dovoljno odvažnosti da im najednom i zauvijek pokvari posao.

Nura je bila točna kao i svakog dana: vrata su se otvorila u četiri sata i Salih je skinuo pogled s prozora i sa svog obješenog i mlohavog tijela koje je nastojao što jasnije vidjeti. Lice joj je bilo blijedo i nepomično, a kretnje nesigurne kao poslije buđenja. U ruci karirani ceker u kojemu je bila termos-boca napunjena kavom. Za Nurom je u Salihov bolnički apartman ušao i mlađi muškarac u bijeloj košulji s plavom kravatom: ime mu je bilo Dragan i bio je jedan od dvojice što su naizmjence stražarila pred vratima i ulazila u sobu zajedno sa Salihovim rijetkim posjetiocima. Nura je svog čovjeka poljubila u obraz i sjela na rub kreveta, a muškarac je stao u suprotni kut prostorije i skupio ruke na prsima. Lice mu je bilo hladno.

- Kako su djeca? – pitao je Salih, dok je Nura iz cekera vadila bocu i polako nalijevala crnu tekućinu u pucketajuću plastičnu čašu.

- Dobro su, spremaju se za školu. Ne znaju šta se događa... Vide da se nešto događa, ali ništa ne razumiju. Ja im govorim da je sve u redu, i da je sve velika zabuna, i da se ne brinu...

- Naravno da je zabuna – rekao je Salih i kratko pogledao muškarca u ćošku – sve je ovo velika zabuna. Svi to znaju, od vrha do dna, ali je neko namjerno proizveo tu zabunu. Neko hoće ušićariti na toj zabuni, ali neće, bogami, tako lako šićariti na mom obrazu i časti. Ne-ne! To ne dam! Morat će me prvo ubiti da bi to mogli!

- Prepolovio si se, Salih, prepolovio... Na dobrom su putu da te ubiju, iako to možda i ne žele.

Sad je Nura piljila u muškarca s prekriženim rukama. – Moraš jesti! Makar i silom, ali moraš! Gledam kako mi nestaješ...

Ali želudac Saliha Dizdara već tjednima nije htio primiti hranu ili bi je uzeo na koji minut, pa onda odbacio uz grčenje svih mišića i bolan izraz na licu koje više nije postojalo: samo siva koža, prozirna kao list najtanjeg papira, presvučena preko čela, nosa i brade, i samo usne od pepela koje su se suzile u krug.

- Javljaju li se naši drugovi? Zovu li sestra i zet? Govori li se išta?

Glasovi su bili jedino što je njegov organizam mogao prihvatiti i usisavao ih je kao što ispucala zemlja Salihova zavičaja siše petominutne srpanjske pljuskove. Nurin pogled sad je bio spušten. Zatim ga je pogledala i počela mu ponavljati ono što je govorila svakog dana sjedeći na rubu zgužvane bolničke postelje: da zovu mnogi, da svi poručuju da će se istina saznati, da samo treba izdržati, da valja sačuvati zdravlje, jer zdravlje je najvažnije, drugo će sve doći na svoje mjesto... Sve je, naravno, lagala. Prvih dana pošto je Salihu rečeno da više ne treba dolaziti na posao, telefon je stalno zvonio i stizali su telegrami. Zvali su i pisali i oni iz najvišeg vrha, koji su sa Salihom ponekad odlazili na pecanje i igrali beskonačne partije šaha, na večere su dolazili ratni drugovi koji su u međuvremenu postali ministri i ambasadori, generali i direktori, načelnici i predsjednici, dolazili su sa svojim bezbrižnim drugaricama i njihovim pariškim šeširima, pisali su prijatelji iz djetinjstva, iz one bosanske provincije u kojoj su grob i bista njegova brata Faruka, i nudili krvi ako treba, hrabrili su i tapšali, savjetovali i obećavali...

A onda više nije bilo nikoga. Otkako je pokrenuta istraga i otkako mu se naglo urušilo zdravlje, pa je – umjesto u Centralni zatvor – preseljen u bolnicu, Dizdara je počela obzidavati napuštenost: više nije bilo ni onih iz komiteta, ni ratnih drugova i njihovih supruga, ni prijatelja, ni rodbine, ni telegrama iz zavičaja. Glas o njegovoj opasnoj zarazi nastanio je svaku dušu i svaki ćošak svijeta, pa se nitko ne primiče i ne pita, da pečat što je stajao posred Salihova čela ne bi prešao i na njih. Bolest obilježenosti širila se brže i neobjašnjivije od bilo koje druge zaraze, a za obranu od nje nije bilo dovoljno zaobilaziti bolesnika: trebalo je, da to čuju oni kojima je posao da čuju, zaraženog okriviti za zarazu i njezino širenje na one koji su do jučer bili zdravi, trebalo je bolest prokazati još smrtonosnijom nego što je bila, i valjalo je glasno zahtijevati nemilosrdnost u zatiranju tog zla koje prijeti svima i koje se, kao oblak što donosi oluju, nadvija nad jedini i idealni svijet.

- Dobro, idem ja sad – kazala je Nura i opet ga poljubila u obraz. Ustajući, na sekundu je dotaknula vrh termos-boce što je stajala na zelenkastom ormariću pored kreveta, pa se uputila prema vratima.

- Pozdravi djecu... I dovedi ih ovih dana.

Ona se samo nasmiješila i izišla, a čovjek u bijeloj košulji slijedio ju je i zatvorio vrata za sobom. Salih Dizdar sačekao je dvije-tri minute, zatim je uzeo bocu s ormarića i odšarafio joj dno, te izvadio dva presavijena lista papira koji su bili ugurani u metalni krug. Pripalio je cigaretu i čitao...

Dragi Druže Tito,

prije svega želim da Vam kažem da mi je teško i žao što sam prinuđena da Vas uznemiravam, jer sam svjesna toga koliko je Vaše vrijeme prezauzeto. Ali ja to činim jer nemam drugog izlaza i zato ću se potruditi da Vam ukratko izložim razlog zbog kojeg se obraćam Vama i zbog čega Vas molim da me Vi lično primite.

Moj muž, Dizdar Salih, bivši načelnik Službe ozvučivanja, razriješen je dužnosti poslije IV plenuma Centralnog komiteta. Nekoliko puta se obraćao nadležnim drugovima s molbom da ga pozovu i na taj način mu pruže priliku da dokaže svoju nevinost u čitavom ovom slučaju, ali to mu je onemogućeno. Takav odnos i čitav niz drugih postupaka prema njemu, psihički i zdravstveno su ga uništili tako da je pao u postelju i do sada oslabio 27 kilograma. Sada je u bolnici, a istraga nad njim se po mom mišljenju neopravdano odugovlači i on je u ovom času do te mjere iscrpljen i fizički i psihički da liči na čovjeka koji je izašao iz najzloglasnijeg logora.

Stanje njegovog zdravlja je vrlo kritično i mislim da je njegov život u neposrednoj opasnosti. A pošto je i meni i mojoj djeci, a mislim da je to i interes čitavog društva, stalo da se otkriju krivci i da Salih dokaže svoju nevinost, strah me je da će ga odugovlačenje istrage potpuno uništiti – on samo može živ da pomogne i da dokaže svoju nevinost.

S obzirom na sve ovo ja sam prinuđena da se obratim lično Vama, jer mislim da mi Vi jedino možete pomoći. Obraćam Vam se ne samo kao Salihova drugarica i majka naše djece, već i kao čovjek i komunista, jer osjećam potrebu da preduzmem sve da se Salihov život održi da bi se dokazala njegova nevinost, njegovo poštenje i da on nema nikakve veze sa zavjereničkom akcijom. Ovo Vam kažem, Druže Tito, jer danas njegov život za mene ne znači samo želju da Salih živi kao moj drug s kojim sam sinove rodila, već ja svim svojim bićem osjećam da moram da mu pomognem da dokaže da nijednog momenta u svom životu i radu nije prestao da bude ispravan i vjeran komunista i Vama posebno odan. Ne samo Salih, nego i naša cijela porodica u Vama gleda simbol Revolucije, jer rođeni Salihov brat Faruk herojski je poginuo u Narodnooslobodilačkoj borbi, a Salihova rođena sestra, Amra, nosilac je Spomenice, komunista, borac I proleterske brigade. Moja rođena sestra, Senada, herojski je poginula za vrijeme desanta na Drvar, a moj rođeni, jedini brat Kasim, predratni komunista i student Beogradskog univerziteta, umro je kao borac NOB-a u partizanskoj bolnici.

U to ime, a u interesu istine, ja Vas najljepše molim da mi pomognete i odvojite bar nekoliko trenutaka od Vašeg vremena da Vam kažem neke svoje zaključke u vezi sa istragom. Jer, vjerujte, od toga zavisi opstanak moje porodice. Salih i ja imamo dva sina koji ne bi mogli da podnesu da je njihov otac nepravedno optužen ili da ga smrt spriječi da dokaže svoju nevinost.

Unaprijed Vam zahvaljujem i srdačno Vas pozdravljam.

                                     

Nura Dizdar, nastavnik

Beograd, Generala Ždanova br. 34      

 

 

Salihu Dizdaru sve se sunovratilo u bezdan onog lipanjskog popodneva kad su mu rekli da sutra ne treba dolaziti na posao. Dva-tri dana prije toga osjetio je čudnu hladnoću u pogledima nadređenih i primijetio je da ga neki drugovi izbjegavaju, ali nije htio tome pridavati važnost i izvlačiti dalekosežne zaključke. U Službi je, uostalom, uvijek netko prema nekome bio hladan ili sumnjičav: takva je naprosto narav toga svijeta što je probran da ne vjeruje ljudima nego krajnjem cilju i da stalno gleda ispod oka, sluteći zavjere i paklene planove. Taj svijet živio je od slutnji, pa i Salih Dizdar s njima, koliko god da je mislio kako ga nepremostiva provalija dijeli od tih bezličnih ljudi. 

- Ostani sutra kod kuće – rekao mu je Drug Brk – obavijestit ćemo te kad da se vratiš.

Tražio je objašnjenje.

- Sve je u redu, nemoj se ništa brinuti. Samo ostani kod kuće, odmori se malo, predahni. Puno radiš i iscrpljen si. Odmor će ti pasati.

Salih je govorio da nije iscrpljen i da mu ne treba odmor, govorio je da je sasvim dobro i da mora pozavršavati započete poslove, ali Drug Brk nije pokazivao znakove uzmicanja.

- Pođi kući, Salih, i odmori se. Zvat ćemo te kad procijenimo da si se dovoljno oporavio – kazivao mu je i tapšao ga po ramenu.

Salih Dizdar nije znao da tog popodneva posljednji put odlazi u kancelariju na četvrtom katu zgrade Službe sigurnosti, ali je, ipak, iz svog sefa izvadio sedam debelih bilježnica i ugurao ih u torbu. Bio je savršeno pedantan činovnik, taj ga je glas oduvijek pratio, pa je u bilježnice – za koje nije znao nitko osim njega – zapisao svaki detalj skoro dvadesetogodišnjeg rada u Službi, a pogotovo je bio pedantan otkako je prije dvanaest godina postao načelnikom Četvrtog odjela. Zabilježio je svaki datum, svaki nalog, svaki razlog, svaki razgovor i glasinu, svakog suradnika i potencijalnog ili stvarnog neprijatelja, svaku žrtvu i svakog izvršitelja, uključujući i sebe dok nije prerastao egzekutorske zadatke, a suhoću činjenica pokušavao je razvodniti katkad vrlo osobnim opaskama što su odavale davno zatomljene literarne ambicije. Sviđala mu se mjestimična podvojenost stila kojim je ispisivana jedna te ista kronika bezrezervne odanosti, jer ga je šopala iluzijom da nije isti – pustimo sad zašto nije želio da bude isti – kao stotine onih koje je regrutirao i koje je viđao kad bi ujutro stizao na posao i kad bi poslijepodne odlazio, ali nikad nije razmišljao o dubljoj podvojenosti svoga života i svoje ličnosti: o bešćutnosti iz ljubavi, o nemilosrdnosti iz čistog vjerovanja, o studenom profesionalizmu što je izvirao iz vrelog srca a ne iz ravnodušne pameti.

Dva dana nije živio, bio je poput hrčka kojeg je netko zaboravio ponijeti na ljetovanje, i čekao je da se oglasi telefon, pa da s druge strane začuje glas Druga Brka. Da mu kaže da je odmor završen. Da mu glas bude bezbrižan i da ga pozove da se vrati na posao. Da ga obavijesti da se zabuna razriješila sretno i bez posljedica. Da se ispriča, premda Dizdaru to sad nije bilo previše važno. Ali telefon je uporno šutio.

- Nešto se događa – rekao je Nuri trećega dana. – Osjećam da se plete neka mreža u kojoj se trebam zakoprcati kao naivni som. Nitko mi ništa ne govori, ali nešto se događa, nešto veliko.

- Zar si nešto zgriješio?

- Zašto to misliš? Zašto bih nešto zgriješio? I što sam mogao zgriješiti!?

- Ne znam, pitam te. Ako slutiš da se događa nešto veliko i da se oko tebe plete mreža, onda valjda i pretpostavljaš zašto...

Salih je zašutio.

Idućeg dana na vratima su mu pozvonila dvojica ljudi koje je poznavao: moglo bi se reći da je s jednim od njih, Drugom Stojanom, već godinama plesao po rubu prijateljstva, ali im nikako nije uspijevalo da zakorače preko zamišljene ali jasne ivice i da se jedan drugome čvrsto ugnijezde u životu. Drugog, kojeg su svi zvali Dugi, viđao je skoro svakog dana na hodnicima Službe sigurnosti i sad se nije uspijevao prisjetiti jesu li ikad razmijenili išta više od podizanja obrva. Bila su, zapravo, slična ta dvojica: visoki, crnokosi i tamnoputi. Sjeli su za stol i prozborili onih nekoliko rečenica koje su izgovaraju bez upotrebe mozga i koje su prazne poput ruku čovjeka što se utapa. Pitao ih je što se dogodilo i zašto su došli bez najave. Zar je toliko hitno? Zašto ga nisu pozvali da dođe na posao? Mogli su tamo razgovarati, ako uopće ima potrebe za ikakvim razgovorom. Uostalom, tko ih šalje?

- Polako, Salih, polako... Nervoza ti sad neće pomoći – rekao je Drug Stojan i pripalio cigaretu.

- Zar mi treba pomoć? Zašto bi mi trebala pomoć? Što sam napravio? Recite mi već jednom što sam kriv!

- Moraš se sabrati i dobro se prisjetiti svega što si radio ili znao da se radi u posljednjih nekoliko mjeseci. Ali baš svega, svake sitnice... Sve je važno! I važno je da nam sve kažeš. Da ništa ne prešutiš. Grijeh koji se prizna više nije grijeh. Greška se svakome može dogoditi, ali ju je pošteno priznati. Ti si nas tome podučavao, a mi smo, vidiš, dobro naučili.

- O kakvom grijehu govoriš, Stojane? Kaži mi konačno što sam zgriješio, pa da vidim, brate, šta bih to trebao priznati u zamjenu za oprost! – Dizdara je izdavala sabranost po kojoj je bio čuven, zapravo, nezaustavljivo i sama od sebe povlačila se pred slutnjom o klopci u koju je neznano kako upao i iz koje se neće iskobeljati: koliko je samo takvih klopki vidio i koliko je vidio nesretnika što se koprcaju, ne znajući da im nema spasa i ne misleći da im je pametnije mirovati, te se predati sudbini. Htio je vjerovati da se zbio nesporazum i da je netko nešto pogrešno protumačio, ali ne bi mu slali Druga Stojana da se radi o beznačajnosti. Tlo mu se zibalo pod nogama i koliko god se, ipak, nadao da će u jednom kao agda slatkom času nastupiti smiraj i ona lijepa mlohavost mišića, misao o rušenju čitavog svijeta obuzimala ga je brzinom i snagom nadošle rijeke koja plavi svaki centimetar plodne zemlje i nosi sa sobom sve što joj se ispriječi: stabla, ograde, zemlju, crjepove, kamenje, živote.

Drug Stojan je govorio: - U kabinetu i spavaćoj sobi Druga Tita nađeni su skriveni mikrofoni. Netko ih je tamo postavio, a nije ih mogao postaviti bilo tko, pogotovo ne na onako majstorski način kako je učinjeno. Ti to dobro znaš. Ne može mikrofone montirati svaka budala, niti svaka budala može ući u te prostorije. Telefonske žice u šahtu ispred kuće Druga Tita prespojene su i prema nekim drugim kućama u njegovoj okolici. Prema nekim važnim kućama, Salih! Znaš da to ne može svatko napraviti i znaš da je onima koji su to napravili netko morao izdati naredbu, netko strašno moćan i neupitan. Mi mislimo da si morao znati za to. Ti znaš za svaki od hiljada naših mikrofona koji su negdje posađeni, zar ne? Također, znaš zašto je svaki od tih mikrofona stavljen baš tamo gdje je stavljen, zar ne? To ti je posao, a ti svoj posao savjesno radiš, je li tako?

- Da, znam za svaki mikrofon i svaku žicu, ali...

- Moraš nam reći tko je naredio da se stave mikrofoni i preusmjere žice iz kuće Druga Tita prema kući Druga M.-a! Tko?! Znamo da to nije tvoja ideja, ali nam moraš reći čija jest. Netko ti je to naredio. Samo nam reci tko i sve će opet biti u redu: vratit ćeš se na posao, a mi ćemo se ponašati kao da ništa nije bilo. Baš tako: kao da ništa...

- ... ali nema mikrofona, Stojane, nema ih... Nitko me neće uvjeriti da ih ima i da su ih moji postavili. Nema tog boga! Nema boga!

Drug Stojan nije gubio živce, bio mu je posao da ne gubi živce, nije dizao glas i nije se upuštao u ocjenjivanje Dizdarove iskrenosti. Izgovarao je riječi koje je naučio: mikrofoni su nađeni, netko ih je postavio mimo znanja Druga Tita, samo reci tko je naredio, samo nas to zanima, zanima Druga Tita, On će shvatiti da si morao poslušati nalog, reci samo tko je vođa te podle i neprijateljske urote i sve će biti kako je bilo, reci da je Drug M. i znat ćemo ti se zahvaliti, samo je on to mogao narediti, ti bi samo njega poslušao, ovo je, druže Dizdar, krupna stvar, ovo je zavjera, ovo je dušmanska rabota, budi pametan, misli na sebe i svoju djecu, budi mudar kao što si bio svih ovih teških godina...

U Salihu se slamalo i rušilo, divljao je po njemu strašan povodanj, jedan od onih jesenskih što s rijeka zbacuju raskošne i lijepe mostove, i poslije kojih čovjeku ne dotekne života da nanovo izgrađuje s vjerom u trajnost toga što zida, a bez vjerovanja svaka je gradnja unaprijed ruglo i ruševina: posumnjali su u njegovu odanost Partiji i Drugu Titu, a to je bilo sve što je u životu imao. Nikad više neće biti isto.

- Skoro trideset godina, Stojane, trideset godina... – iz Saliha je tekla gorčina. – Ušao sam u Partiju 1938., ušao sam čim sam počeo živjeti, petnaest sam godina imao. Onda četiri godine rata i dva ranjavanja. Brata Faruka izgubio sam u tom ratu, Stojane, a nisam ni zaplakao kad su mi rekli da je poginuo: volio sam ga više nego Boga, ali nisam zaplakao, jer sam znao da je poginuo za poštenu i veliku stvar, za bolji svijet. Nuri su, znaš to dobro, sestra i brat poginuli u ratu. Nikad nisam pitao je li netko od onih koje smo kasnije ubijali zaslužio smrt, kao što ni ti sad ne pitaš zaslužujem li ja ovo: nikad se, bolan, nisam zapitao jesu li zaslužili, jer sam vjerovao da Drug Tito i Partija najbolje znaju. Dvanaest su mi ordena dali. I sad se preko noći u mene sumnja, ne vjeruje mi se, ispituje se... Kao da sam jučer počeo živjeti, kao da ništa nije bilo. Nikad ništa. E, ne dam, Stojane! Reci onima koji su te poslali da ne dam! Ne dam zbog Faruka! I zbog svoje djece... Tako poruči, a sad mi izađi iz kuće.

U bolnici je, nekoliko dana kasnije, čuo da Drug M. više nije potpredsjednik Republike, jer da je kovao zavjeru. Ej, Drug M.! Nije mogao povjerovati u to. Nikad neće povjerovati. Bio je, uz Druga Tita, jedini u kojeg bi se Dizdar zakleo i za kojeg bi poginuo ili ubio bez razmišljanja. Drug M.: narodni heroj, nosilac sve i jednog državnog ordena, desna i lijeva ruka Druga Tita, osnivač Službe sigurnosti, spasitelj od raznobojnih podrivača i urotnika, idol hiljada i hiljada onih kojima je jedinstvo  bilo jedina religija i koji u prakticiranju svoje vjere nisu imali ni zadrški ni obzira. Ne, to nije moguće!

Ali Drug M. nestao je preko noći. Skoro da mu se ime više nije moglo čuti, a i kad se čulo, nije bilo zakletva nego psovka. Tako je oduvijek i posvuda: nikad to nije proces koji traje godinama i godinama, nego je samo jedna noć potrebna da se postane skotom, izrodom, neprijateljem, ambicioznom huljom, izdajicom revolucije i njezinih neprolaznih tekovina. Ljudi mrkih lica koji su svakodnevno ulazili u Salihovu sobu, i odabrani sastav visokih partijskih službenika koji su ga saslušavali jednog dugačkog poslijepodneva prije no što je prebačen u bolnicu, tražili su jedino da izgovori odjednom omraženo ime i da potvrdi ono što je bilo proglašeno nepovratnom istinom. Nije mogao. Salih Dizdar – i tisuće drugih – nije bio budan te fatalne noći kad se zakletva preobrazila u psovku, a sad kad su ga grubo probudili i ponudili mu da potvrdi ono što su znali svi osim njih koji su prespavali, nije mogao opsovati to ime i izbaviti se od ovih muka.

Svakog su mu dana u bolnicu dovodili dojučerašnje kolege i drugove koji su, stojeći pored Salihova kreveta, deklamirali tekstove o zavjeri i tajnim naredbama Druga M.-a. Suočavali su ga s onima koji su priznali. Dizdar ih je gledao u oči i kazivao: - Pobogu, zašto lažete? Zar vas nisu učili da komunisti ne lažu? Zašto ste prestali biti komunisti? Zašto tek sad govorite o zavjeri? Zašto niste odbili naredbe koje sad izmišljate? Zašto niste rekli: 'Druže M., ili druže Dizdar, ja to neću! Neću protiv Druga Tita i protiv svoje zemlje'! Zašto se bojite? Zašto me ne gledate u oči? Zašto lažete?

Smrknuti ljudi odvodili su jedne i dovodili druge koji su ponavljali uvijek iste rečenice i kojima su pogledi uvijek bili spušteni. Salih se pitao: kad imaju tolike slomljene, što ću im još i ja? Godila mu je, i hranila ga je životom, misao o vlastitoj važnosti.

Donosili su mu sudske naloge, polushvatljive činovničke opise zlodjela u koja se upustio, sve načelno i općenito, sve zlokobno i hladno, donosili su tuđe izjave i iznuđene optužbe, a Dizdar je sve pažljivo čitao, analizirao i podvlačio, kao da će u nekom datumu, imenu ili zarezu pronaći neoboriv dokaz da nije izdao ideju i cijeli svoj život, da nije prestao biti savršeno odan. I pronalazio je dokaze, ili ono za što je mislio da su dokazi, pa zatim pisao opširne žalbe, detaljne odgovore i ponešto intimnije epistole Drugu Titu, Drugu Brku, Drugu Maji, Drugu Avdi i ostalim drugovima koji su u ovom nailasku kuge ostali neupitni i koje nije dohvatila zaraza što se proširila od Druga M.-a. 

Nitko, međutim, nije odgovarao na Salihova i Nurina pisma. Samo bi ponekad u onu bolničku sobu ili u Ulicu generala Ždanova stigao tajnoviti glas nekog konspirativnog druga da će sve biti dobro, da «treba surađivati s organima», da Salih mora shvatiti «kakvo je vrijeme», neka «misli samo na sebe» jer i drugi samo gledaju kako da spase svoje prijatno smještene guzice... Te su ga poruke i savjeti, više od napuštenosti i optužbi za veleizdaju, navodile da pogledava prema gurtni za podizanje prozorske rolete i da mašta kako ima dovoljno hrabrosti da stavi omču oko vrata i da prekine ovu muku koja mu je sve bezobzirnije ćopala tijelo i grizla mozak. Volio je tada zamišljati vlastiti sprovod. Tko će doći? Hoće li Drug Tito poslati telegram Nuri i djeci? Hoće li ga ispratiti drugovi koji će stići u crnim limuzinama? Tko će održati slovo? Hoće li spomenuti njegovu hrabrost, ratni put, odlikovanja, radne uspjehe i zasluge za slobodu? Ili će ga pokopati šutke, da nitko ne zna? Hoće li Drug M. skupiti smjelosti da baci grumen zemlje po njegovu sanduku? Hoće li ih duša peći što su ga ubili ili će im biti svejedno: heh, eto još smo jednog smirili za sva vremena! Te tašte misli djelovale su poput sedativa. Umirivala ga je pomisao da uvijek postoji posljednji izlaz.

- Ovo kao da prestaje – rekao je Nuri jednog jutra na samom isteku te 1966. godine. Ljudi u sivim kaputima više ga nisu posjećivali dvaput dnevno, dolazili su prije da vide diše li, nego što su htjeli iz njega iscijediti priznanje i pokajanje, nisu dovodili one popucale sa spuštenim pogledima, nisu slušali što govori sa ženom i sinovima, prestali su mu slati i istražiteljske naloge, i popise optužbi, i tuđe gorke ispovijedi... Činilo se da ga zaboravljaju.

- Ne znaju šta bi više sa mnom...

- Bolje je tako – rekla mu je Nura – a i doktori su mi jutros kazali da ti se zdravlje popravlja. Rekli su mi da bi, ako se ovako nastavi, uskoro mogao kući. Mogli bi Novu godinu dočekati zajedno u našem stanu, s djecom. Sve bi opet moglo biti kao nekad, moraš još samo malo izdržati.

- Neće više biti kao nekad. Može biti dobro, ali nikad neće biti isto. Što god bilo, ja sam zauvijek obilježen. A i ti sa mnom. Morat ćemo s time živjeti...

- ...

- Morat ćemo postati nevidljivi, mali, obični... Stopiti se sa zrakom. Htio bih se vratiti tamo u Bosnu, u našu staru kuću, blizu Faruku. Hoćeš li poći sa mnom?

Nura je klimnula glavom, stisnula mu ruku objema svojim rukama i blago se osmjehnula.

Salih Dizdar novu je 1967. dočekao u svom stanu u Ulici generala Ždanova, a u februaru te godine u novinama je pročitao odluku Druga Tita, kojom su abolirani svi na koje je pala veleizdajnička sumnja. Ali abolicija nije podrazumijevala rehabilitaciju, niti je značila rušenje zidina koje su činile njegovu napuštenost. I u zavičaju su ga izbjegavali, sklanjali su poglede, prelazili na drugu stranu, pratili svaki njegov korak, odlaske na pecanje i slučajne susrete: jedino mu nisu mogli zabraniti da se jednom godišnje, svečano odjeven i s licem koje posramljuje čitav grad i čitav svijet, ukaže pokraj zelene glave svoga brata Faruka i da gleda kako djeca polažu zvijezdu petokraku sačinjenu od karanfila koji će gasnuti i raspadati se do iduće godine.

Nisu mu mogli zabraniti ni da po čitave dane analizira sadržaj svojih bilježnica, pa da zatim ispisuje nove stranice, da obrazlaže i dokazuje, da slaže one suhe činjenice u besmisleni i svakom nepotrebni mozaik svoje nedužnosti i žrtve, pazeći jedino da ne propituje ono u što je i dalje nastojao vjerovati: da ne dira u Sistem, Druga Tita i Druga M. Povremeno mu se, dok je iz terapeutskih razloga popunjavao bijele listove, javljao poriv da se obračuna s bivšim životom i katkad bi mu se čak omakla pokoja izdajnička rečenica, ali te je misli brzo križao pod pritiskom sujete koja je zahtijevala da linija njegovih uvjerenja od početka do kraja bude ravna i postojana poput one što kazuje da je srce definitivno stalo. Sujeta mu je zauzdavala želju da pljune po desetljećima vlastitog sljepila i da se pretvori u jednog od onih koje je jedine prezirao, ili se trudio da ih prezire, više nego bratove ubojice: to su takozvani disidenti, moralne nakaze koje su do jučer zdušno sudjelovale, pa su odjednom navodno progledale i – uzgredno se kajući da bi kupile šaku sućuti i vjerodostojnosti – krenule sahranjivati dojučerašnja uvjerenja i postupke. Salih Dizdar nikad neće biti jedan od takvih, dovijeka će ostati zarobljen u svojim tekama, u datumima, imenima i nalozima, u analizama svojih postupaka i tuđeg zla. U savršenoj tišini spoznaje o čistoći vlastite dosljednosti: to je bila jedina slamka kojom je bio vezan za život. Naprosto je puštao nezasitnu živinu da se truje njegovom zaraženom krvlju, da lijeno žvače komade njegova trulog mesa, da rutinski melje njegove sasušene kosti. Zvijer se žvačući gegala ususret vlastitoj smrti.    

Najprije je umro Drug Tito. Dizdaru su tekle suze, iako nije znao kako: dok je gledao njegov odlazak, mislio je samo na sva ona pisma puna poštovanja, odanosti i dokaza nedužnosti, koja nikad neće biti pročitana. Zatim je otišao Drug M. Suze više nisu tekle. I onda jedini prijatelj, pisac Branko. Poslije toga – dani gledanja u sitne mrlje vlage na stropu, sazviježđe njegove usamljenosti, i stalno ista slika: treperavo svjetlo kasnoga rujna što prodire u bolnički apartman i platneno uže za podizanje rolete, koje bi, da je malo smjelosti, zaustavilo dotok kisika u pluća i mozak.

- Ti si ga odnio? – pitala ga je Nura onog jutra kad se gradom pronio glas o izgubljenoj glavi narodnog heroja Faruka Dizdara.

- Koga sam odnio? – Salih je pokušao biti iznenađen.

- Faruka... Ti si ga odnio iz parka?

- Ništa ja nisam odnio – rekao je, pa mu se lice opustilo u pokušaj osmijeha, a ruka sama krenula preko Nurinih uvučenih ramena. – Faruk je, bona, sam otišao. Sam! Vidio kakva vremena dolaze i čija se počinje slušati, pa se sklonio da ga opet ne ubiju. Vjeruj ti meni: on ti se noćas odlijepio od postolja, odletio po mraku da ga grad ne vidi i da nekom ne padne na pamet da ga pođe tražiti, sakrio se negdje, jer mu je dosta bilo da ga jednom ubiju. I nama je htio poručiti da je vrijeme da odemo, da se sakrijemo gdje nas neće naći, da nam ovdje više nema života...

- Dobro, a šta ćemo s malim?

- Pitat ću Ljubu da mali ostane s njim – Salihu je s lica začas iščeznula zanesenjačka krinka – jer, koliko ja znam Ljubu, on nikud neće bježati i neće se sakrivati. Radije će poginut, nego pobjeć od ljudi i zle varoši. Radije će ubit, nego se sakriti. Ako Ljubu i ubiju, malog neće.

- A da ga povedemo sa sobom?

- Moramo ga ostavit ovdje da vidi sve što će sad naići – na lice mu se opet vraćao izraz koji je govorio da nije od ovoga svijeta – da sve upamti i da sačeka onaj dan kad će Faruk ustati iz skrovišta, pa će ga mali staviti pod ruku i donijeti ga nama u Beograd ili našim sinovima u te-neke-amerike. Tako mora biti, jer će tek onog dana kad nam Faruk opet dođe, sve sjesti na svoje mjesto, sve će se zatvoriti i više neće biti nijedne prepreke da se pokrijemo kamenom pločom i prestanemo disati. Mali mora ostati, jer jedini zna gdje se Faruk sakrio i njemu će se jedinom javit kad prođe ovaj kijamet što dolazi i što će sve prebrisati.

Nura mu je gledala u oči i kad su god bile takve – odsutne i sluzave – znala je da se boji i da velikim riječima prikriva kukavičluk koji, poput neke fine droge, razvezuje jezik i umrtvljuje sve ostalo.

Salih i Nura Dizdar nisu dočekali malog Darija Kelavu. Čuli su da je kod strica Ljube u Njemačkoj i da od jutra do mraka nabacuje gips po zgradama u predgrađu, a onda – to nisu mogli znati – liježe u krevet sa stalno istom posljednjom misli prije sna: da će ujutro slučajno sresti Branku i da mora biti spreman za taj trenutak koji će mu izmijeniti život. Faruk je ostao metar ispod zemlje, pokraj šljive koju brončana glava sve više uvlači k sebi, i neće ustati sve do Sudnjeg dana koji samo što nije naišao.

 

Tri

Od pre nekoliko dana, bronzani Branko Ćopić – koji je pre devet godina, ranjen u glavu sa više hitaca, zahvaljujući svom sinovcu Zdravku Ćopiću, zbog rata u BiH, stigao s izbegličkom kolonom Krajišnika među svoje kolonizovane zemljake u Bačku Palanku – ne tamnuje više u podrumu u Petrovačkoj ulici broj 25 u naselju Sinaj u Bačkoj Palanci i nije više izbeglica. Rane su mu u Beogradu zacelili braća Đukić, njegovi Krajišnici iz Glamoča.

Po želji čelnika Skupštine opštine Krupa na Uni i organizatora tradicionalnih «Ćopićevih susreta», koji 23. marta počinju u Hašanima, nastavljaju se u Banjaluci i 26. marta završavaju u Beogradu evociranjem uspomena na velikog pisca i polaganjem cveća na njegov grob, ravnom Bačkom i Sremom, preko Banjaluke, Petrovačkom cestom i stazama ispod njegovog Starine Grmeča, otputovao je na večnu bronzanu stražu u svoje Hašane. Na isto mesto gde je godinama stajao na postamentu ispred Osnovne škole «Branko Ćopić», gde je zadobio i teške, ali sada zalečene rane, ispred škole u kojoj je kao prvačić sricao prva slova. Škole koje više nema.

- Umesto porušene, nići će nova škola pored Brančila ako se, napokon, nađe neki donator koji se traži više od deset godina - kaže Mile Kličković, predsednik Skupštine opštine Krupa na Uni, kojoj su pripali i Hašani, prilikom odlaska iz Bačke Palanke.

- Hašani i svi povratnici koji su se vratili i obnavljaju svoje Hašane ne mogu bez svog Branka. On mora biti s nama, da nam daje osmeh koji je bio nestao s naših lica i da nas hrabri, kao što je to činio dok je bio živ, kad je najteže bilo. A sad je baš najteže, jer ispočetka gradimo novi život - rekao nam je Kličković, koji je izbavio tamnovanja oca «Male moje iz Bosanske Krupe» i preselio ga na rodno ognjište. U «baštu sljezove boje».

U porodici Zdravka i Milke Ćopić neobično je bez Branka, a posebno njihovoj deci, kćerki Sanji i sinu Petru jer su s njim drugovali blizu deset godina u naselju Sinaj u Bačkoj Palanci, u Petrovačkoj ulici, koja je paralelna s Ulicom Branka Ćopića, a desno od Bihaćke i Grmečke. Deci je bilo posebno teško jer su bili u školi u momentu kada se njihov deda Branko, kako su ga zvali, «odselio» u Krajinu. Kao i Milki, Zdravkovoj supruzi, koja nije ispratila Branka jer je bila na poslu u Vojnoj ustanovi u
Karađorđevu.

 

NAPOMENA

U pričama «Zeleni dvorac» i «Kao da ništa nije bilo» mjestimično su korišteni autentični arhivski dokumenti, ili tekstovi u čiju povijesnu autentičnost možemo povjerovati, te novinski članci, dijelovi novinskih članaka, ili ono za što možemo povjerovati da je objavljeno u novinama.


djikic bio

Ivica Đikić rođen je 1977. godine u Duvnu/Tomislavgradu. U novinama je počeo objavljivati sa šesnaest godina, od konca 1996. stalno piše u splitskom tjedniku Feral Tribune, a od 2001. zamjenik je glavne urednice tog lista. Objavio je kratki roman Cirkus Columbia (Biblioteka Feral Tribune) koji je dobio tuzlansku književnu nagradu Meša Selimović za najbolji roman napisan 2003. u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, te Crnoj Gori. Godine 2004. objavio je knjigu Domovinski obrat – politička biografija Stipe Mesića, u izdanju zagrebačkog VBZ-a. Živi u Zagrebu.     

 

 

 

odakle zovem markica

plantaze markica