matrix u beogradu faruk sehic

Beograd je bio negde po strani, kao da se to dešava na Mesecu, u nekom filmu, bio je u nekoj anesteziji, potpuno povučen.

Bogdan Bogdanović

 

U momentu kada je ulica relativno pusta i kada se njome kreće tek nekoliko šetača, na trotoaru, kraj polupraznog i uspavanog supermarketa za kozmetiku, zaustavlja se blindirani kombi s matiranim staklima. Iz stražnjih vrata okovanih okruglim zakivcima iskače nekoliko ljudi u tamnoplavim kombinezonima. Farovi ostaju upaljeni nakon što kombi rutinski naglo zakoči. Svaki od njih se zaleti prema svom slučajnom prolazniku hvatajući ga za vrat, savijajući mu ruke prema leđima i pod prijetnjom smrću sprovodi ga pognutog u vozilo. Udaljeniji šetači su iznenađeni i niko od njih ne reaguje. Daleko su i ne vide šta se zaista događa na ulici. Kidnapovani koji su htjeli nisu imali vremena da išta kažu, i već su sjedili na metalnim klupama okruženi maskiranim ljudima. Bilo je trezvenih prolaznika koji su sve to vidjeli, posmatrača nijemih usta koji se uvijek nalaze na mjestu saobraćajnih nesreća i zločina, ali oni su, po običaju, ostali posmatrači, nagađajući kako se radi o policijskoj simulaciji antiterorističke borbe. Takvi uvijek nađu izgovor da ne djeluju.

Vozač kombija je upravljao hladnokrvnom rukom. Za kidnapovane vanjski svijet još nije postao predmetom žudnje. Preko prozora su bili zalijepljeni plakati filmova fantazije. Iz zvučnika su puštali Eliotovu Ljubavnu pjesmu J. Alfreda Prufrocka. Ruke su im bile vezane silikonskim sajlama, koje ne ostavljaju tragove na koži, ali ni bilo kakvu nadu da se od njih može odvezati.

Ponekad bi kombi znao odskočiti i vilice bi im se zatresle, zubi se sudarili, krijući stisnute jezike. Upute otmičara su bile jasne: manje priče znači manje boli. Jedan šetač je pokušao vikati, ali je začas bio omamljen električnom palicom. Svi su unisono zašutjeli.

«Ti», rekao je čuvar visokom kabastom čovjeku koji se stalno znojio, «drži ovu maramicu, obriši se malo.»

Stisnutim šakama je prihvatio dobačenu maramicu i podigao slijepljene ruke prema čelu. Brisao je čelo kao što brisači uklanjaju kišne kapi s vjetrobrana, lijevo-desno, desno-lijevo. Ostali su gledali u vrhove svojih cipela, kako im je bilo naređeno.

Nakon sat vremena kombi se zaustavio pod svjetlom prvih zvijezda. Inercija ih je cimnula i tijela su im se sudarila. Blizu je bio rub šume okovan jesenjim mrazom, ali bijeg nikom nije bio prisna ideja. Istovarali su ih jednog po jednog, u koloni, oborenih glava s kapuljačama, kao da ih vode na egzekuciju. Niko se nije bunio. Kao da su progutali bitak i njegovu kuću. Kao da su jezik progutali. Nije bilo slučajnih svjedoka sa razjapljenim ustima, sa otromboljenim donjim vilicama, koji tako mogu satima posmatrati scene najgnusnijih zločina, a da im pri tome puls i rad srca ostanu ravnomjerni. Samo šuma i zvijezde, makadamski put, i svjetla grada koja su se sporo udaljavala.

«Leva, leva, leva-desna-je'n-dva-tri. Leva, leva, leva-desna-je'n-dva-tri.»

«Diži noge, pogled pravo, to za muda nije zdravo.»

«Sjećaš se toga?»

Kada je neko pronašao zabačenu šibicu u poderanoj postavi mantila i zapalio je, mogli su jedan drugome nakratko vidjeti lica. Cigareta je kružila od usta do usta. U podrumskoj prostoriji nije bilo vlage ni hladnoće. Zrak je bio čist i svjež.

«Kako se ne sjećaš?», govorio je čovjek sa ogromnim šakama. U njegovim prstima cigareta je ličila na čačkalicu.

«Pa to su refreni strojevog koraka iz Armije.»

«Ili si bio premlad za vojsku kad ne znaš. Ja sam, bogami, služio JNA. Dvije godine u mornarici pošteno odslužio.»

Mladić kome se obraćao gledao je u pod oborene glave, još je bio omamljen strujnim udarom. Bilo ih je petorica. Onaj što se prekomjerno znojio predstavio se kao doktor. Drugi je bio verbalno opsesivan, pa je stalno ponavljao da se ne zove Boban, nego da mu je ime Slobodan. Nesretnik je ritmično lupkao čelom o zid. Peti je bio stranac, samim tim kao da ga nije ni bilo. Pričali su onako kako ljudi pričaju kad ih granična situacija zbliži, naprasno povjerljivo. S one strane vrata nisu dolazili nikakvi zvuci. Slučajni zatvorenici su bili zaokupljeni svojim mislima pa nisu primijetili kako se vanjski svijet sporim koracima stražara udaljavao od njih.

*

«Vi ste, dakle, doktor opšte prakse?»

«Odgovorite na pitanje sa da ili ne.»

«Da.»

«Je li vam žao ljudi kad umru? Šta osjećate kada vam kažu da je neko umro u sobi Hitne pomoći? Recimo, neka stara osoba, imala visok pritisak, i srce otkazalo. Da li vam je žao kad neko ubija pse i mačke?»

«Ne znam šta vam kažem. Žao mi je, kako da ne. I pasa i mačaka, svakako.»

«Jeste li gledali film Martina Scorseseja Posljednje Kristovo iskušenje, prema knjizi Nikosa Kazantzakisa, koji je zbog te knjige zamalo ekskomuniciran iz Grčke pravoslavne crkve?»

«Nisam, ne mogu se sjetiti.»

«Ali biste se morali sjetiti da je Harvey Keitel glumio Judu, i da Juda nije bio izdajica, nego čovjek koji je snagom mača htio da se suprotstavi Rimljanima, za razliku od Isusa koji je to mislio uraditi mirnim putem.»

«Vi me zbunjujete. Ne razumijem vas. Ni zašto sam ovdje, ni šta hoćete od mene», pokušao je doktor biti ljutit, ali mu njegova tjelesna energija to nije dopuštala.

«Čak ne znate ni da je Peter Gabriel radio soundtrack za film. Imao sam tu kasetu, album Passion

«Sudeći prema vašem godištu mogu zaključiti da se sigurno sjećate filma Grk Zorba sa Anthonyjem Quinnom u glavnoj ulozi. I to je napisao Kazantzakis, samo što se knjiga originalno zove Doživljaji Aleksisa Zorbasa. Znate šta je fascinantno u toj knjizi, to što Zorbas nije htio umrijeti u krevetu. Stavio je stolicu kraj prozora i umro je gledajući u maglovite planinske vrhove.»

«Doktor, a neobrazovan, fah budala, banalno nego šta», promrlja sebi u bradu.

«Da li bi neko zaplakao kada biste vi iznenada umrli?»

«Da.»

«Dosta za danas», zadovoljno je promrsio ispitivač u majici duginih boja sa jarkoplavom ofarbanom kosom. Kada je prošao prstima kroz rutgerhauerovsku frizuru, doktor je krajičkom oka uspio vidjeti tetovažu na podlaktici koja ga je obeshrabrila. Rečenicu iz njemu nepoznatog filma Blade Runner: «All those moments will be lost in time, like tears in rain.» Ispod je boldom stajalo: Gargano. To mu ime ništa nije govorilo. Ni podatak da je Gargano, čovjek u srednjim godinama, četrdeset četiri mjeseca bio pripadnik Armije BiH, preživio masovnu egzekuciju zbog životinjskih nagona i kojeg zrnca sreće, dva puta teško ranjen, a sada utjehu nalazi u čitanju i putovanjima.

Zatim noć stupi na snagu, i tijelo samo čeka da se skljoka, pa taman i na malo slame prostrte po suhom betonu. Svi preživljeni dnevni užasi će se u gluho doba noći prelijevati u snove. Tako su zaspali skvrčeni kao slijepi mladunci hrčka u kartonskoj kutiji.

*

«Ja sam mesar. Radim sa mesom već dvadeset i kusur godina», pokazuje ogromne šake u zraku kao da se čudi što su njegove.

«Ne znam gdje sam bio 11. jula 1995. Vjerujte, da me stavite pred streljački stroj ne bi' se sjetio. Zašto pitate baš za taj datum? Da je neki drugi, možda bi' se sjetio. U nas mesara mozak i nije nešto, al' leđa i ruke moramo imati mnogo jake. Kad spustim najveću sataru na butnu kost, puca sve ko keks. Jedanaesti juli, pa još devedeset peta, tad ne znam ni gdje sam živio. Možda sam tek doselio u grad. A bio sam još mlad, u najboljim godinama.»

Beograd je sređen i prijatan. Naveče postaje lijep – okiti se svjetlosnim šarenilom. Ljudi su srdačni i ne toliko oštećeni kao ljudi iz njegovog grada. Lica su im drukčija. Manje smrknuta. Nemaju onaj tik koji imaju ljudi iz njegovog grada. Ovdje se još nije počeo voditi unutrašnji rat. Unutrašnje paljevine, zgarišta puna zlokobnih oblika, podivljala stoka, kosturi štala i ljudi. Unutrašnji, duhovni UN. I intenzivni mirisi: od izlomljenih dunjevih grančica za čaj do mirisa svježe krvi na najlonu operacionog stola. Druge se pjesme ovdje pjevaju. Implozija je odgođena, civilni život se nastavlja. Takvim mu se sve to ovdje čini, ili je samo za trenutak zaljubljen u spleen grada.

Ponekad bi u tramvaju, što vozi preko rijeke, sreo ribara sa uniformom petobojkom i svežnjem štapova u ruci. Onom uniformom od koje mu se, nekad davno, grčila utroba. Plavetnilo ribarevih očiju je bilo nespojivo sa zločinima vojske kojoj je pripadao. Nekadašnji neprijatelj sada je oronuli, zapušteni starac. Većina mladih su sretni i lijepi. Rođeni u bezgrešnom začeću devedesetih godina. Ovdje je đavo imao milo lice prema ljudima. U njihovim srcima i dušama je mirno doba, dok u siromašnim provincijama, brižljivo sklonjena trauma ratnih veterana i onih na koje je ona generacijski prešla izlazi na vidjelo kroz porodično nasilje, masovna ubistva, mržnju spram manjina. Sumnjao je da ima pravo misliti o tuđim nevoljama, dovoljne su mu bile njegove vlastite. Premda su njegove nevolje i one tuđe bile vezane sistemom spojenih posuda. Neko sklon rustikalnim poređenjima umjesto spojenih posuda mogao bi upotrijebiti vrzino kolo.

Gargano je sjedio u izlogu restorana i gledao kako se film odvija unazad, kako brzo ide prema svome početku. Pio je dobar espreso i pokatkad bi, kad bi mu misli odlutale isuviše daleko, surfao na pametnom telefonu siguran od kiše i lišća koje se ubrzano dizalo u vis i u slobodnom padu lijepilo za asfalt. Vidio je slučajne prolaznike alias šetače, posmatrače koji vole zuriti u tuđu nesreću otvorenih usta. Ljude u tamnoplavim kombinezonima koji se kreću unazad, praznih šaka, prema blindiranom kombiju. I svoje lice je vidio kako se ogleda u matiranim prozorima kombija, lice puno ožiljaka, stvarnih i izmišljenih. I njega snažna magnetna sila vuče unazad. Vozača kako spušta vozilo sa trotoara tamo gdje se nalazi prazni i uspavani supermarket za kozmetiku umjetničkog naziva Lilly. Dešava se momenat u kojem je ulica relativno pusta. Zato ne želi izbiti iz glave taj momenat, tih nekoliko sekundi u kojima se stvarnost raspada brzinom mlaznjaka, i iznova se sastavlja prije nego što iko išta primijeti, kao u Matrixu. Plaća espreso novčanicom čiji grb je iskovan 11. jula 1995. u Srebrenici. Zna da je u ovom trenutku on jedini čovjek na ulici svjestan te činjenice. Tako iznenada stane pored izloga prepunog satova i zagleda se u žuti list na trotoaru, kojeg je krupan čovjek nagazio zimskom čizmom. Zatim naglim trzajem ruke pogleda ručni sat. Nalazi korelaciju između srebrenih kazaljki Junghansa, razgranatih biljnih žila lista i Dalijeve slike Postojanost memorije. Vrijeme je tako krhko, podložno nasilju. Zamišlja ga kao paperje sarajevske magle koje se taloži u jastucima jutra i uspavanoj kosi ljudi koje je volio, i koje još voli. Traje to kratko, boravak u više dimenzija istovremeno. Zakorači u Matrix i kreće prema Knez Mihailovoj. Nada se da će tu, u vrevi nefamilijarnih ljudi, ugledati samo jedno lice koje će mu se učiniti poznatim. Ono lice koje omogućava iskupljenje grijehâ i vječni život.


Kultni film braće Wachowski (danas poznati kao The Wachowskis) iz 1999. Matrix ili matrica je simulirani kibersvijet, koji ljudi doživljavaju kao vlastitu stvarnost. Kibersvijet dizajniraju svjesni strojevi kako bi od ljudi iskoristili toplotu i elektricitet kao izvore energije. Ljudi žive u snu, a njihovi snovi su matrica. Stvarni svijet je pustinja.