mareza

MAREZA

U utorak je još moglo da se puši na balkončetu na kraju hodnika, pa desno. U srijedu ni makac. Zabranjene posjete, zabranjeno pušenje. Dežurna sestra maše rukama kao kondor krilima kada uzleće (vidjela sam na filmu, nijesam uživo) i nastoji da je shvatim ozbiljno.

- Ma nema pušenja! Nigdje u zgradi. Zaprijetili otkazima a pacijentima otpusnim listama. Kunem se.

- Pa onda gdje?

- U parku. Napolje. Ili u kafiću.

Kada si u pidžami ne možeš po hladnoći u park a ni takav u kafić.

A ne da mi se puši-nego baš naspelo. Nikad ovoliko! Možda od deksazona. Hemija su ljekovi, hemija cigare. Ko zna šta je s čim kompatibilno, šta koja supstanca hoće od one druge da joj bude potaman.

Da molim sestru da me pusti u njihovu sestrinsku sobu-taman posla. Ispala bih prava Konjoslavka, Balegoslavka. I to ne obična- nego Balgoslavka III. Što je taj rimski broj veći to si važniji. Kada ga imaš pored imena onda si car. Henrik VIII ne bi bio što jeste da je samo Henrik. Balegoslavka III! Kad bi bilo samo Balegoslavka zvučalo bi jadno, neuvjerljivo, loše smišljeno kao i Slobo. Slobo III je baš moćno. Ubija. Razvaljuje. Da ga ne bješe ne bismo obnovili našu balkansku predstavu. Blago Vojvođanima. Oni su Srednja Evropa. Balkan je samo ono ispod Save. I Dubrovnik je Balkan ali oni to ne priznaju. Zbog Balkana ne vole ni slovo B. Kad bi mogli oni bi ga izbacili i iz imena Dubrovnik ali neće zbog turista jer bi to onda bio Durovnik. Ko bi dolazio u grad koji imenuje durenje, ljutnju?

Čitalac se sigurno sada pita kakve to veze ima sa pušenjem. A ima. Crkavaš da pušiš a nemaš gdje. Tu je poenta. To je isto kao kada crkavaš da se vaćariš a nemaš s kim. I tu tvoje tijelo traži svoje mimo tvoga nastojanja da zaboraviš.

Ne mogu da se ljutim što u bolnici nema gdje da se puši. Gdje drugo da zabrane nego ovdje? A zabrane su istinski genijalne još od Adama i Eve. Izazivaju da prekoračuješ. Ih, gdje bismo bili da nam praroditelji nisu prekoračili zabranu?! Sada političari ne bi mogli glasačima da obećavaju Raj.

Da otškrinem sobni prozor, zatvorim ulazna vrata od sobe-provalili bi me.

O, Bože, pa imam svoje kupatilo, svoj klozet, svoju klozetsku šolju. Vrata kupatila se lako zaključaju. Hop-i niko ne može da uđe. Šta koga briga da li se moja aktivnost odvija u vezi sa WC škojkom i mojim organizmom ili meditiram pušeći.

Unosim sobnu stolicu u klozet. Lijepa je, svijetlo zelena. I kupatilo je obloženo pločicama slične boje. Opuštajuće je. Ma ne samo opuštajuće već i inspirativno. Stavljam stolicu pored klozetske školjke. Na mali radijator cigarete, upaljač i tanjirić koji je donijela Sofija Kalezić sa šoljomm za kafu, kašičicom, papirnom galanterijom i peškirima. Nisam znala da to sobom moraju da donose pacijenti. Blago meni što ona živi u Podgorici i što je poznajem!

Kafu sam takođe ponijela. Nes kafu. Samo je smućkaš. Ne treba ti rešo.

Miris kafe me uznosi. Srasta sa ukusom cigarete. Cigara bez kafe kao ljubav bez tjelesnog dodira.

Pušim. Kroz klozetsku školjku šištri voda. Dan i noć. Dobro je što se ništa ne čuje u sobi. To je Mareza na svom proputovanju do kanalizacije. Zatvaram oči. Zamišljam da sam pored nje, tamo gdje ona teče svojim prirodnim tokom, neuhapšena, nesvedena u vodovod. I baš tada zove Marija Čolpa.

- Šta radiš?

- Duvam u trombon.

- Kakav trombon?-kikoće se.

Opisujem kako dim od cigarete uduvavam u WC školjku.

- Pa ne može on kroz nju napolje zbog vode.

- Voda ga razlaže. Znaš da se stavlja mokra krpa tamo gdje hoćeš da ublažiš smrad dima od pušenja.

Pepeo otresam u školjku pa opušak, kad popušim, skvasim. Onda ga uvijem kao bebu i bacim u korpu za otpatke. Baš ga ispoštujem, mislim taj opušak. Iz WC školjke ne bi otplivao ni do kanalizacije kamoli do Bosfora. Onda njušim vazduh. Dobro je, baš se ništa ne osjeća.

I onda tražim pomoć od svog laptopa. Od muzike. Uključujem ga ali na tiho da me ne bi prekorijevali da remetim tišinu.

Na yout yubu lako nalazim kompozitora Kamij Sen Sansa i njegovu kompoziciju „Labud“.

Svira je Han Na Čeng. Ona je i vrsna čelistkinja i dirigent. Tek je navršila trideset i koju godinu. Rođena je u Južnoj Koreji, u gradu Sajvonu.

Dok svira violončelo ona srasta sa instrumentom a njeno lice vibrira od čulnog ushićenja do strastvene ispunjenosti požude za prožimanjem sa DRUGIM. Taj drugi je njen muzički instrument i muzičko djelo. Pod njenim prstima i među njenim bedrma čelo postaje živo biće koje diše i pulsira, koje uzdiše i koje izvija zvuke iz sebe kojima se dotiče nebo i kojima se otvaraju i nevidljivi zaptivi i pronalazi put iz mračnog lavirinta.

Han Na Čeng svira sklopljenih očiju i zabačene glave. Njene usne se miču kao kod poljubaca. Ona izvija vrat čas na jednu čas na drugu stranu kao da ga potura voljenom da ga poljupcima pokreće u nježnu i još nežniju kretnju oponašanjem njihanja struka isklasale pšenice na blagom povjetarcu. Mimika njenog lica otkriva da dok svira ljubi biće koje vidi u sebi i za koje vjeruje da je pred njom. To biće je satkano od muzike Kamija Sen Sansa. Davno umrli kompozitor (preminuo 1921.) sada diše oživljen jagodicama prstiju Han Ne Čeng.

Ona dotiče žice na vratu instrumenta na način kako pčela dotiče cvijet oprašujući ga. I one joj se poslušno oglašavaju tonovima. Oni su čas kao šapat zaljubljenog, čas duboki kao huk mora, čas lepršavi kao lepet goluba. To čini olako, kao kad latica rascvalog limuna otkinuta vjetrićem nežno dodirne tle. Kada spušta prste na dio instrumenta, koji bi na ljudskom biću bio grudna kost, vilončelo kao da oživi priljubljujući se uz njene jagodice. I onda zvuci odjeknu spajajući vidljivo sa nevidljivim, blizinu sa daljinom, tjelesno sa bestjelesnim. Toj zvučnoj harmoniji ne bi odolio ni pupoljak najnežnijeg cvijeta. Bio bi izazavan da se što prije otvori kako bi što veća njegova površina bila nadojena tim zvučnim mlijekom.

Ni jedan jedini muzički instrument, na cijelom svijetu, nije toloiko fizički prisan sa muzičarem koji na njemu svira kao što je violončelo. Zamislite bilo koji duvački instrumenat- od zurli do trombona i helikona! Ova dva zadnja su obgrljena rukom jer vise preko ramena zbog svoje veličine ali nisu priljubljeni uz tijelo muzičara onako kako je priljubljeno violončelo dok se svira na njemu. Čelo je naslonjeno, ono zapravo leži na tijelu čeliste, tj. čelistkinje. Čelisti to postaje voljena žena koju drži u zagrljaju a ćelistkinji žuđen dragi jer je obuhvaćeno i bedrima i naslonjeno na njene grudi. Ta prisnost je živa ilustracija ljubavnog zagrljaja. Ima instrumenata koji leže u krilu izvođača kao što je harmonika, gusle, tambure, gitara ali nijedno od njih nije obgrljeno i bedrima. Ako sa malo mašte pogledate violončelo uočićete da je po obliku veoma slično ljudskom tijelu. Ima vrat, ramena, bokove čak i nogu, a često i dvije, mada je jedna postavljena naprijed a druga iza nje. Ima i glavu ako pristanemo da je to onaj dio unazad pa naprijed povijenog vrata na kome su drveni zavrtnji, ključevi, od kojih svaki reguliše napetost žice.

Dok slušam kompoziciju „Labud“ Kamij Sen Sansa galedam ples Maje Pliseckaje, balerine Baljšoj teatra koja pleše labuda. Koja ljepota! Koja uzvišenost duha da se to izrazi i pokretima tijela, osobito ruku! Muzika, muzičarka, vilončelo i balerina postaju cjelina. Postaju živo nadljudsko biće prisutno da nas podigne u visine gdje se diše punim plućima i gdje nestaje svaka zla slutnja i gdje shvataš da radosti i svjetlosti uvijek postoje na dohvat tvojih ruku samo traže da ih se sjetiš i nađeš način kako da ih dodirneš.

 

KOŠTANA MASA

Odmah mi je bila jasna ta Vanja. Odmah. Ne zato što mi je Marija Čolpa rekla da je odličan onkolog pa da je potražim, pozdravim, nego zato što sam je odmah pročitala i videla da je iz mog kalupa. Jednostavna, jasna, bez uvijanja, direktna a vidi se da zna znanje. Čita joj se sa lica.

Zuri u papire podnete konzilijumu, čačka hemijskom preko snimka sa scintigrafije. Baš tamo gde mi je snimljen vrat, podiže glavu, pogleda me strogim ali blagonaklonim pogledom učiteljice i pita:

- Gde je vama kragna?

Kod kuće. Prećutkujem da je ta veštačka kragna ubistvena. Ukruti ti glavu pa ni makac. Ali nije ona kriva što su mi se tumor markeri uvećali četristo puta. Pa da! Srećnicima na ovom svijetu povećavaju se penzije a meni tumor markeri. Možda kao utjeha da ne kukam kako se ništa ne povećava.  

- Nigdje bez kragne!

Onda nešto raspravlja sa koleginicom do sebe a mobilni mi zazvoni tog časa. Marija Čolpa pita jesam li je srela, je li i ona u komisiji.

- U utorak ujutro da ste ovdje! Ne u podne! Najkasnije do pola devet!

- Kako ću? Autobus...

- Kakav autobus?! Dovešće vas sanitetskim vozilom.

Bila je izričita. Malčice stroga, malčice blagonaklona.

Opet zuri u snimak sa scintigrafije:

- Moraćete da primate specijalne injekcije ako Fond za zdravstvo odobri sredstva. Jednom u 28 dana za tri mjeseca.

Gledamo se. Ne znam šta čita sa mog lica. Ja sa njenog neznatan umor pomiješan sa dosadicom i željom da se bude negdje drugdje.

- Injekcije treba da povećaju vašu koštanu masu.

O, znači onaj   grguljez, koji me izjeda, i koji se razbaškario duž vratne kičme, glođe li glođe. Ne pitam ništa. Šta tu ima da se pita? Jasno je.

U utorak sanitetsko vozilo stiže na vrijeme. Nema šale. Mija je dugogodišnji vozač sanitetskih vozila u Domu zdravlja.

Očekujem susret sa Vanjom. Nema je. Važno je da sam stigla na vrijeme. Nije ni pola devet. Na portirnici baš i nije neki krkljanac. Kažu mi da moram lično u glavnu zgradu da se otvori moj karton. Posrćem. Istinski. Da nemam štap strmeknula bih se dva tri puta. Ah, kukavno li je matoro čeljade. Nit si za doma nit za izdoma.

Otvaranje kartona kraće od najkraćeg EPP ea. Divota.

Dobijam jednokrevetnu sobu. Sa desne strane hodnika sve su jednokrevetne. Hvala Bogu! Soba-carska. Ah, kupatilo, ah klozet! Zgrada nova, plazma televizor, eloksir bravarija. Ispred prozora dvije smreke istežu svoje grane da bi se dodirnule. Sunce zapljuskuje dio po dio bolničkog parka.

Odmah me prozivaju. Sestrica uzvikuje moje ime kroz hodnik.

- Morate u staru zgradu da vas iscrtaju.

U prolazu čujem naboranu pacijentkinju kako se plačkavim glasom nekome jada da aparat za zračenje ne radi već nedelju dana. Čeka se dio iz Njemačke.

U staroj zgradi nema više Bijelog anđela, koji je prije devet godina, uramljen, krasio potporni stub, ali se pojavljuje Nebojša, bivši strah i trepet za one koji se ozračuju. U sebi sam ga zvala Crni anđeo zbog njegove crne trenerke u kojoj je uvijek dolazio na posao.

Samo da me iscrtaju pa da se strovalim u svoj krevet! Da dušu ispavam!

U krevetu neće san na oči. Ma ni da čuje. Muči me saznanje da mi je neophodna ta koštana masa. Šta ako to krene u stvaranje prekomjerne koštane mase? Izrastu mi tako rokčići. Glava kao buzdovan. Frizerka onda neće da me tretira- kao nisu imali taj predmet u školi. Ali, izraste mi i rep. Ne savitljiv da ga lako smotaš i staviš u gaće nego orožao i povijen na gore. Gdje s njim? Da mu vezujem mašnu ili da na vrh njega stavljam signalnu zastavicu da se ko od prolaznika ne ozledi? Ali, to baš i ne bi bilo nerešivo.- nego kandže! Pedikirka, sigurna sam, ne bi htjela ni da čuje. Morala bih, kao moj pokojni Bil, divan engleski poenter sa pedigreom, da češem stopala o grešpavu stijenu. I već zamišljam sebe na plaži kod tunela. Tamo se Bil pedikirao grebući stijenu noktima.

Počnem kao i ja to da radim a stranci me zaviriju i fotkaju. Oni sve fotkaju. Ovdje projurcaju fotkajući a doma zure u fotke i pokazuju ih prijateljima.

I tako ja, baš kad kao sastružem višak s kandži, neko od komšija zove policiju zbog nastale gužve oko mene.

Lupka policajac pendrekom po svojoj butini, cereka se i ide prema meni:

- Šta je profesorko? Jesi li shavtila?

Šta da shvatam kada se koštana masa enormno povećava?

- E, ovo ti je za ono što si mi zeznula cijelo ljeto na kraju treće godine. Da vidiš kako izgleda kad je muka! Zbog tvoje Darje, obične kurvetine, nisam vaćario curu što je zbog mene stigla čak iz Smedereva.

- Ma koje Darje, čovječe?

- Kurvetine iz Tihog Dona što je jebali svi pa čak i svekar pa dobila sifilis i morala da se udavi u Tihi Don.

- Kakve veze ima Tihi Don sa koštanom masom?

- Vidiš da ima. Ti meni keca pre tries godina ja tebi rogiće, rep i kandže.

- Znači ovo ne postoji? Izmišljeno.

- Ja smislio. To ti je sve u mojoj glavi. Ha ha ha...

- Ma otkuda u tvojoj kada je u mojoj? Daju mi Dexstazon. Priprema za zračenje. Sigurno je od toga. Što bi inače baš ja bila u tvojoj glavi?

- I ja se pitam.

Bože, šta li će Vanja da kaže kad sve ovo čuje?!!

I tako vidim da sam u bolničkom krevetu u sobi 12. A do mene soba 13!!!

Pet dana me pozivaju svakog jutra prije doručka da me proslede do stare zgrade gdje se obavlja zračenje. Tamo brojim ne duže od 90 dok se ne završi. Ni dva minuta. Tehničar Boris, milo stvorenje, nema zaštitno odijelo. Zašto?

I završi se zračenje poslije pet dana i treba da mi napišu otpusnu listu. Ali Vanja ne da odem.

- Ne mogu da vas otpustim sa ovakvom krvnom slikom. Preko šest miliona eritrocita a hemoglobin uvećan. I to mnogo. Svi imaju smanjen hemoglobin samo je vama uvećan. I još apsolutna aritmija. Zvala sam hematologa. Izvadiće vam se 350 ml. krvi i dati infuzija.

Pobrkala sam hemolglobin sa hlorofilom i pitam Vanju da li se ja to pretvaram u kupus. Ona me recne pogledom. Nije joj jasno pitanje.

Ležim. Iz jedne ruke izlazi krv. U drugu utiče infuzija. Ličim na protočni bojler. Još kada bi stigao stomatolog da vršlja po zubima a onda i ginekolog pa mogao bi i internista da opipava trbuh!

A sanitetsko vozilo čeka da me vrati u Herceg-Novi. Zvao me vozač. Šta da mu radim?

Onda opet Vanja dolazi.

- Čim vam ovo završe možete kući. I uzima moju knjigu HVATAČ SNOVA koju sam joj namijenila.

Kažem joj da u knjizi ima psovki. Ona zastaje i priča kako su u Americi studenti s nekog fakulteta istraživali pa napisali knjigu o tome kako inteligentni ljudi psuju a oni drugi zakopavaju bijes u sebi pa se poslije razboljevaju ili žive kraće.

Smeškam joj se. Zašto i ne bih kada se odamh složismo da psuju samo inteligentni ljudi?

 

PIJAVICA I BANTUČA

Donela mi Miranda katalog artikala sa sniženim cijenama iz robne kuće Sole Mar u Igalu. Odmah sam se zakačila za bademantil. Imam dva ali ni jedan nema kapuljaču a kada je nema onda nije ono što treba da bude. I baš sam bila u potrazi za jednim takvim kad evo ga u katalogu dubi li dubi samo što ne pjeva. I još upola cijene. Hoću da joj dam novac da mi ga ona kupi ali ona ne pristaje.

- Morate to lično da vidite. Zašto ne biste sa mnom prošetali do Igala? Dan je divan. Šetnja bi vam prijala. Ima pravo-mislim-poslije onolikih muka od četvrte terapije baš bi prijala šetnja.

Vani je 15 Celzijusovih a sunčano. Dišem punim plućima. Bljesak mora mi ne odvraća pogled od staklaste površine tirkiznog plavetnila.

- Vidite li kako je jučeranja oluja očistila more? Nigdje trunčice. Svaki se kamičak na dnu vidi.

I zaista! Ne znam kada je more bilo čistije, prozračnije. Prosto je mamilo da skočiš i zaroniš sa svom odećom i obućom i temperaturom koja bi odgovarala samo pingvinima i Rusima. Doduše, ovdje nema pingvina ali ima sasvim dovoljno Rusa.

Miranda je imala pravo. Ono što kupuješ moraš opipati svojim rukama. Bademantil iz kataloga je bio fotografija nekog drugog bademantila. Ovaj je bio bez kapuljače i od vrlo debelog frotira. Ali zato kupujem preostalo što mi je potrebno a znatno jeftinije od uobičajenih cijena.

Miranda me pita mogu li sama kući taksijem. Ona živi iznad Igala i onda ne bi morala dva puta da pješači skoro istu dužinu puta. Čak se nudi da kupljeno nosi sobom pa da ga donese ujutro. Ne pristajem da ona vuca dvije pune kese čak na brdo na kome živi i da ih opet sjutra nosi pješke čak do moje kuće. A ne mogu uzeti sobom ni jednu jedinu. Strah me je da se spuštam našim groznim stepeništem ako su mi obe ruka zauzete, jer je u desnoj štap bez koga ne izlazim iz kuće. A svaki stepenik u našoj ulici je opšiven šinom profila ćiriličkog „g“. Te šine su se poslije pola vijeka i koju godinu preko upotrebe pokidale i štrče. Nevješti prolaznici se sapliću i padaju. Ja sam pala dva puta. A sada su me ljekari strogo upozorili da ne smijem pasti i povrijediti bilo koju kost. Dovoljno je već onoliko koliko su na vratnim pršljenovima oštetile maligne ćelije. Zašto bi, inače, kroz hemoterapiju dobijala Zometu koja nadoknađuje koštanu masu?

Čim smo izašle iz robne kuće zovem taksi. I onda se događa nešto kao u horor filmovima. Bez ikakve prethodne najave dune tako silan vjetra da podigne sa obližnje terase kafića metalne stolice i sruči ih na cestu ispred automobila čiji je vozač sasvim zbunjen te vidno usporava svoj auto. Iza njega se stvara kolona a na cestu doleću kartoni i drugi otpad koje je vjetar podigao iz obližnjeg kontejnera.

U panici sam. Ne znam čime da zaštitim glavu jer svakog trena može da doleti sa bilo koje strane neki metalni predmet i da mi prereže vrat. Odmah sam se sjetila rođake moga muža kojoj je prije mnogo godina na sred novske pijace metalna nastrešnica sa pijačne tezge prerezala vrat. Da se to meni dogodi, ne daj Bože, šta bih poslije sa onolikim kapama, šeširima i maramama?!! Da ih bacim? Ni slučajno!

Tada stiže taksi i obe ulazimo vidno uplašene. Na divno čudo već na nekoliko metara udaljenosti ni traga od silovitog vjetra. Kao da nije ni dunuo. Cesta čista, ljudi na ulici opušteni.

Stižemo do moje kuće a onda dolazi i čovjek koji mi prodaje domaće jaja. On je prošao tuda na svom motoru i kaže nemarno:

- Ma to je bila samo pijavica!

To što kazuje zvuči kao da pijavica nije ništa strašno. A pijavica je isto što i tajfun. Koliko su puta pijavice odnijele krovove kuća, polomile crijepove, počupale stogodišnja stabla? A crnoj muževljevoj rođaki prerezale vrat.

Da je meni pred robnom kućom Sole Mar u Igalu prerezan vrat koji bi mi ga hirurg na ovom svijetu prišio?!! Takvoga još nema u svijetu. Kažu da se radi na tome i možda će jednoga dana i to biti. Pa tako kada omatoriš, kada se izboraš a kosa ti olinja ti odeš na hirurško za promjenu glave. I biraš koju ćeš. Hoćeš li da si ovakav ili onakav. A glave poređane u vitrinama. Svaka ljepša od ljepše, svaka u posebnoj staklenoj tegli, zaleđena. No, tako bi ti zamjenom glave bio i mozak zamjenjen. Čega bi se onda sjećao, šta mislio, šta želio?

I zamisli samo da je hirurgija dosegla taj stepen-da može izvršiti zamjenu glave! I zamisli da je pijavica meni nekakvom plehčinom, koju je dovitlala brzinom ispaljenog metka, prerezala moj vrat pa glavu zgnječio nadolazeći automobil, onaj ispred koga su pale one metalne stolice!

I šta bi onda bilo? Dojurio bi auto hitne pomoći: zviju, zviju, zviju i moje tijelo bi za tili čas bilo na hirurškom stolu u bolnici u Meljinama. A ona, ta bolnica nije kao više u stanju raspadanja, nego premašila sjaj i ugled nekadašnje na daleko čuvene vojne bolnice, možda najbolje u cijeloj staroj Jugi. I tako hirurzi odmah kreću sa animacijom moga srca i krvotoka a tehničar trči u trezor-hladnjaču da donese rezervnu glavu. Kada tamo samo jedna jedina ženska i to od Bantu crnkinje. Nosi on teglu sa zaleđenom glavom pitajući se kako će sada da izgleda taj pacijent, tj. ja kada sve bude gotovo.

Ljekari ko ljekari-važno im da opracije uspije i ne haju što je glava od veoma mlade crnkinje. Prišiju glavu i srećni da srećniji ne mogu da biti kada je pacijentkinja počela da trepće i da se osmjehuje pokazujući zube bjelje od zidnih pločica u hirurškoj sali. Ali, pacijentkinja počinje da govori toliko nerazumljivim jezikom da se svi prisutni zalede od pomisli da to biće koje sada postoji niti je ovo niti ono.

A Bantuča (tako ćemo od sada zvati Bantu crnkinju) govori svoj svahili jezik veoma začuđena što je niko ne razumije. I silno se začudi kada pogleda svoje ruke , pa noge, pa grudi pa trbuh. Mlatara rukama i viče a niko je ne razumije da pita gdje je njeno tijelo, njena lijepa crna koža zategnuta i glatka kao saten svila. Gdje su njene vretenaste butine i trbuh zategnut kao mala timpana. I onda se sjeti da ju je poglavica iz njenog sela osudio na smrt odsjecanjem glave što je tobož ukrala njegovu dijamantsku ogrlicu a koju je on ukrao nekoj bogatoj strankinji koja je bila došla na safari. Nije se čak ni čudila kako je njena glava iz Kameruna stigla u Meljine. Nije glupa. Zna da postoje avioni. Ali se veoma čudila kada su joj davali ključeve od nečije kuće i nečiju torbicu od vještačke kože pri tom veoma vičući. (Naš narod kada razgora sa strancem, čiji jezik ne zna, viče iz sveg mozga kao da je stranac načisto gluv).

- Vi ste sada gospođa Boka Pušić a ovo je vaša tašna i ključevi od vaše kuće.

Ona samo grči ramena, krivi mesnata usta i trtlja na jeziku koji niko ne razumije. Neće da uzme ni tašnu ni ključeve. Boji se podvale da je i sada ne okrive za krađu pa ponovo odrube glavu.

I tako Bantuča, u pratnji policajca i medicinskog tehničara, krene u „svoj“ stan osvrćući se na sve strane i čudeći se velikom uličnom smeću. Kada su je ova dvojica poveli stepeništem skoro da se onesvestila od straha saplićući se o jednu iskrivljenu šinu na stepeniku. Zastala je uplašeno i vikala mašući rukama. Da je neko od prisutnih znao svahili jezik razumio bi da ona pita kakve su to metalne zamke za ljude kada oni u Kamerunu ni za životinje nemaju nešto tako okrutno.

I stignu oni na tačnu adresu. Daju joj onda ključeve i gestikulacijom pokazuju da ona treba da otključa stan. Ona neće pa neće te policajac to učini i uvedu je unutra. Ona zijeva idući od sobe do sobe. Čudi se gomili namještaja masivnog i kabastog. Kod njih je sve lagano, sve od bambusove trske. I dijete može da pomjeri i krevet a kamoli stolicu.

Kada odu policajac i tehničar ona shvati da sada tu treba da živi i počne da plače sve jače i jače ridajući kao da je rastržu usijnim klještima. Čuju to susjedi i bude im stvar vrlo sumnjiva. Počnu da zivkaju telefonom pa kad se niko nije javio najpreduzimljiviji komšija dođe i pokuca na vrata. Bantuča se ne odaziva na kucanje. Vidi komšija da su vrata otvorena i uđe. Ugleda Bantuču i pomisli da je to neki uljez ili lopov. Obrati joj se na nekoliko jezika. Ono kao: „ šprehenzi dojč, du ju spik ingliš, parle vu frase, parlate italijano?

Ona ga i ne gleda nego i dalje kuka na sav glas.

U tom trenutku zvoni neko na vrata. Komšija otvori i vidi mladića sa paketom propagandnog materijala za izbor novog predsjednika a sa njim djevojka koja nosi punu torbu čoklada i kesica kafe.

- Tražimo Bosiljku Pušić da je privolimo da glasa za našeg kandidata jer smo mi najbolji.

- Kod mene ste već bili. A ovo ovdje nije Bosiljka Pušić, što vjerujem i sami shvatate.

- Nije, zaista. Bosiljka je predavala mojoj mami i njenoj starijoj sestri, mojoj tetki. Vidio sam je bezbroj puta. Ova nema veze sa Bosiljkom. Šta ćemo sad?

- Ništa.

- Ja bih joj, ipak, uručio ovu brošuru. Jedan glas više za našu partiju mnogo znači.

Bantuča, kad ugleda čokoladu, prestane da nariče i odmah je nestrpljivo odmota i halapljivo zagrize.

- Daj joj još jednu! Videćeš da ćemo je tako pridobiti.

Bantuča žvaće ćokoladu i počinje da se smješka otkrivajući biserne zube te mladić i djevojka odu vrlo zadovoljni svojim uspjehom. Komšija misli, misli pa ipak nazove policiju i objasni situaciju. Policija ga zamoli da on dovede Bantuču u stanicu policije da je oni ne bi sprovodili pa će na licu mjesta ispitati stvar. I tako komšija gestikulacijom objasni Bantuči da treba da idu. Krenu oni a Bantuči noge klecaju. Jedva se penje uz stepenice zastajkujući poslije svakog petog stepenika. Komšija nema pojma da tijelo nije njeno mlado, vitko i lijepo već Bosiljkino matoro i okoštalo. I stignu na vrh ulice nekako. Bantuča uzdiše i škrguće kao cipol na suvom. E, sada se komšiji prohtjelo da sa Bantučom prođe kroz grad ne bi li ga poznanici vidjeli sa mladom i lijepom crnkinjom koja se pridržava za njegovu ruku oslonjena na njegovo rame. Idu oni tako a svi zijevaju u njih a Bantuča nikako da se načudi šta toliki narod čini sjedeći na terasama. Niti pjevaju niti plešu niti rade u polju niti idu u lov kao što bi neni u Kamerunu. Samo sjede, srču nešto iz šolja i čaša i zijevaju u prazno.

I stignu, najzad, okolo, okolo, naokolo u policiju.

E, tu ja odlučim da više ne budem u Bantučinoj glavi. Neka se ona nosi sa policijom na svahili jeziku a ja ću opet da budem ja sa sopstvenom glavom. I odem na ogledalo da provjerim da nisam slučajno negdje omanula.


pusic bio

Bosiljka Pušić 

 

 

 

odakle zovem markica

plantaze markica