ljeto kratke price lejla karamujic

ŠTA JE OVO U NAMA

 

Izgubljena sam u tami. Dozivam ga i plačem. Nema ga, pa ga nema. Samo njegov glas, negdje u daljini, tješi me: ne brini Leno moja, naći ću ja tebe.

Išetao je iz stana i nestao. Iščeznuo, tek-tako. Mama je bila očajna. Utučeno je plakala danima. Pozivali su je kad god bi imali nepoznato muško tijelo. Spremila bi se najbrže što može, pa hitila u mrtvačnicu. Svaki put bi rekla: ne. Vraćala se sivog lica i zakrvavljenih bjeonjača. Bilo je to pravo mučenje. Dušu bi svoju ispovraćala.

On je bio njen mlađi brat. Zajedno s dedom i nanom živio je na Logavinoj, u staroj austrougarskoj zgradi u kojoj je i ljeti bilo za pulovera. Često smo ih posjećivali. On i ja, bila je to ljubav samo takva. Ništa mu nije bilo mrsko. Ganjali smo se po unutrašnjem dvorištu. U njegovoj sobi igrali čovječe ne ljuti se, monopola i domina. Zadirkivali smo nanu i dedu. Pričali, smijali se. Znao je zavrtjeti peteljku jabuke među prstima. Dok se jabuka okretala, govori bi mi: Vidi Leno, ovako se okreće i cijela Zemlja. Imao je puno knjiga na policama. Svašta me naučio. U neke tople i bistre noći podigao bi me na ramena, iznio na balkon, upro prst u nebo i nabrajao sazviježđa: eno ga Veliki Medvjed, eno ga Mali Medvjed, ono je Mali Lav, a tamo, pogledaj, to je Veliki Pas. A onda cap! Nešto duboko u njemu se promijenilo. Neke čudne misli ušle mu u glavu. Pokušali su sakriti od mene, ali bilo je više nego očigledno. Osmijeha je nestalo, distancirao se, dane i dane bi preležao. Zaključavao se u sobu. Lupala sam na vrata i moljakala: izađi, dođi molim te. Nije nijednom. Pritiskalo je to i dedu i nanu. Niko više nije imao vremena za mene. S vrata bi me poslali u igru. Oni bi, s mamom i tatom, sjeli u trpezariju, uzdisali i šaptali. Cjelokupna situacija je loša. Država je u raspadu. Ljude muče teški snovi, zebnja se uvukla u svakog, a on je tako osjetljiv. Prestao se kupati, brijati, na kraju i jesti. Naglo je smršavio do neprepoznatljivosti. Svi su se bojali da, kako sam načula, sebi nešto ne napravi. Povukli su veze, vijećali s doktorima, ali nije bilo druge, smješten je u Jagomir. Kasnije ću saznati da su mu prepisali elektrokonvulzivne terapije. Meni je falio užasno puno. Osjećala sam se napušteno i izdano, kako to samo dijete može.

Država se raspala. S proljećem je grad pukao na pola. Prebjegli smo preko mosta. Spustili smo glave, a za nama je ostala rijeka, duboki usjek i živa rana. U našoj polovini su padale granate. Dojavljeno je da su protjerali pacijente iz Jagomira. U jednu zoru, bosi, u pidžama pokucali su na vrata bolnice Koševo. I tu je situacija bila jako loša. Ranjeni su zamijenili bolesne na svim odjelima. Potucali su se par dana, a onda su ih uputili dalje u napušteno obdanište Veseli cvjetovi na Bjelavama. Tu su ostali do kraja rata.

Nakon integracije, mama i ja smo se vratile u svoj stan. Tate nije bilo s nama. Svi smo preživjeli rat, osim njihovog braka. S drugom, budućom ženom, tata je odselio u Kanadu. Dedo i nana su za svaku ratnu godinu, starjeli barem pet običnih. Umrli su ’96., malo jedno iza drugog. Ostali smo sami: mama, daidža i ja. Koliko ju je samo kumio da ga vodi kući. Doktori su upozoravali da će mu stanje biti sve gore i gore, ali ona je potpisala i izvela ga na svoju odgovornost. Vratio se u staru sobu na Logavinoj. Bio je njena briga. Išla mu je svaki dan, kuhala, prala, kupala ga i brijala. Ja sam ga rijetko viđala. Bilo mi je strašno gledati šta ta bolest napravi od čovjeka. Išla bih samo kad mama ne bi mogla, kad ne bih imala izbora. Sigurno je trebalo da budem pažljivija i bolja, ali svaki put bih jedva dočekala da pobjegnem od tamo. Jelo je i dalje bilo velika muka. Pristao bi uzeti koji zalogaj, samo ako prva probam. Jedino je tako vjerovao da ga neću otrovati. I dalje je mnogo ležao i mrmorio u bradu. Nekad bih pokušala pričati s njim. Govor mu je bio iskrzan, teško je bilo pronaći smisao, i uvijek se vraćao na jedno te isto:

Hodali smo, hodali, hodali (ponovio bi nekad i više od tri puta). Bježali smo Leno. Noge mi klecale, jer mene su gore na struju stavljali. Imao sam proljev danima. Bježali smo, a mene stislo. Morao sam čučnut pod to drvo. Njih sam zamolio: čekajte, nemojte ić bez mene. Odjednom, ko kap kiše na glavi. Eto tu, vidi, tačno tu je pala (pokazivao bi mi kažiprstom). Pogledam, čovjek u krošnji, majica mu puna nedozrelih jabuka. Suza suzu goni. Plače Leno i šapće: rat, ljudi rat je. Iz mene curi žitko, peče me, a on frljaca jabuke. Kontam, pa zar nije sve i počelo od jabuke? (pitanje bi uvijek izgovorio drugačijim tonom, pa bi se smijao). Al ne leži vraže, urlik, strašan urlik sam čuo. Sav sam se bio naježio. Pogledam bolje, to ti ne mogu objasniti Leno (glas bi mu zadrhtao). Medo, jedan medo, sve druge životinje u kavezima već crvave. Nema u njemu trideset kila. Hoće šapom jabuku da dohvati, al ne može. Ne može Leno! (zaplakao bi, uzela bih ga za ruku, a on bi nastavio dalje) Gledam mu oči. Sve zvijezde u njima umrle (iz nosa bi mu krenule sline, pokušavala sam ga umiriti, govorila: dobro je, kući smo, sve je dobro; ali on kao da me nije čuo) Prepo sam se. Oni viču: mi odosmo, ne možemo te čekat više, kad završiš ti hajd za nama. Brže bolje navučem gaće, trčim, trči, trčim (ponovo bi pokazivao na tjeme) A ona kap, moraš mi vjerovat Leno, bila je to posljednja božja suza. I eto, baš je mene pogodila.

Glupo je bilo nadati se. Pozivi sudskih vještaka značajno su se prorijedili. Mamu bi zvali samo ako niko, ama baš niko, ne prepozna svog. Pomirile smo se da ga nema. Teško je bilo razumjeti. Izreći bilo šta. Jedino bih, bilo kad i bilo gdje, posvjedočila da je patnja, jedna ogromna patnja kakvu većina ljudi ne upozna, srce ludila. Mama je utihnula. Promijenila se. Nervoza se mogla osjetiti jedino u brzini kojom uvlači dim cigarete. Prema meni je ogrubjela. Ništa mi nije praštala, ni izležavanje u krevetu sat-dva duže. Najmanju tugu nije mogla otrpjeti. Ulazila bi u sobu, naglo povlačila deku s mene, razmicala zavjese i otvarala prozore. Sve to uz poprilično deranje i optuživanje, najčešće da sam lijenština. Tjerala me na stalno pospremanje, uvijek bi našla nešto hitno za uradit. Sad shvaćam, u nekom čudnom zastoju iskliznuo joj je brat, nije htjela izgubiti i dijete. Ali šta sam ja tad znala, meni je sve to išlo na živce do bola. Cijela ta porodica: bolesni daidža, odsutni otac, mrtvi nana i dedo, mama takva kakva je … Stasavala sam u razdražljivu i nesretnu osobu. Ciničnu prema svemu. Gradu u kom se tramvaj, maltene jednom ulicom, kružno kreće a čovjek, opet, nestane bez traga. Ljudima koji uvijek krive druge i gledaju u prošlost. Znala sam da moram otići što prije. Kanada nije bila opcija. Željela sam nov početak bez ikog iz porodice. Postdiplomski u Grazu mi je došao kao kec na jedanaest.

Smiješno je to s godinama, u nekim se desi toliko važnog da te za cijeli život obilježe, a neke, neke se samo nižu u prolaznost. Sedmu godinu sam u Austriji. Nakon studija, posao me odveo u Beč. Naporan je, ali isplativ, plus nudi velike mogućnosti za napredovanje. Mami mogu zahvaliti što sam postala radoholičarka. Baš, baš radim. Toliko da me strah usporiti. Mamina bojazan prelila se u mene. Desi se da pomislim: ako stanem, pa i malkice, nešto neobjašnjivo može doći i ščepati me. Ali prije mjesec i po nešto se desilo. Na dvadesetpetu godišnjicu opsade, Sarajevo se ponovo našlo na meti svjetskih medija. Pred kraj radnog dana od kolege mi je stigao YouTube link (uz tri tužna smajlija) isječka neke ratne reportaže. Valjda je mislio da znam. Prikazivali su Pionirsku dolinu, koja se s početkom rata našla na prvoj liniji razgraničenja. Puškaralo se uokolo. Kamera je pratila čuvara zoološkog vrta, kako se šunja iza drveća i rastinja, ne bi li izgladnjelom medvjedu dobacio barem jabuke. Kao da me neko zakucao za stolicu. Čim bi snimak završio, pritisnula bih repeatOd tad me progoni san u kom ga tražim kroz tamu i plačem.

Udarila sam još žešći tempo. Zadnja sam izlazila iz kancelarije. Gasila svjetla, zaključavala, ukucavala šifru za paljenje alarma. Trčala bih na U-Bahn, u prodavnici kupila nešto polugotovo. Nabrzaka bih jela, tuširala se, presvlačila i šminkala, pa u grad. Odlazila sam na svaki parti za koji bih saznala. Sinoć se nešto veliko i lijepo spremalo u Albertini. Bila sam tamo oko jedanaest. Atmosfera se tek zagrijavala. Naručila sam koktel, pijuckala i cupkala. Do ponoći je bilo puno kao šibica. Ritam se pojačavao, izmamio me na podij. Žmireći sam se njihala među toplim tijelima. Koža mi je vibrirala od adrenalina. Podigla sam ruke visoko i zavrtjela se. Prilazili su mi muškarci, plesali smo, ali svaki je nastavio dalje, kad bi shvatio da me samo ples zanima. Sati su prolazili, pomislila bih e sad je dosta, krenut ću, doći do stana, s vrata zbaciti cipele i stropoštati se na krevet ko klada. A onda bi nešto u meni reklo, ajd samo još malo, još pet minuta, i ja bih nastavila plesati i vrtjeti se. Ljudsko tijelo, ipak, nije planeta. Ono kad-tad mora stati. Oblio me znoj. Zamaglilo mi se pred očima. Koljena mi klecnula. Bilo mi je neopisivo muka. Jedva sam nabasala na stražnji izlaz. Vani je bilo pusto. Hvatala sam zrak, pregibala se i povraćala pored smeća. Nije puno pomoglo. Mučnina me pratila kroz noć. Nisam znala gdje idem, ali sam hodala. Možda zbog vreline koju sam osjećala, ali kao da se vrijeme topilo na mojim tabanima. Što sam dalje odmicala, praznina je postajala veća. Zastala bih, okretala se oko sebe, ali ničeg, ama baš ničeg nije bilo. Kao da je neko naglo podigao branu. Bujica tuge je preplavila pustoš. Neka beskrajna tuga. Osjetila sam ga. Znala sam da idemo jedno prema drugom. Hodala sam, hodala i hodala sve dok nisam nazrela njegovu ruku koja mi je mahala. Smijao se. Poskakivao od radosti. Ne znam koliko ih je tačno bilo u zbjegu iz Jagomira, ali sad su tu bili još jedan muškarac i dvije žene. Bacila sam mu se u zagrljaj. Lice mu je bilo glatko, bio je onaj stari, kao nekada. Toliko toga mi je bilo na umu. Htjela sam mu reći da sam vidjela snimak, da je mama dobro, da sam se preselila, ma svašta sam htjela ali nisam mogla. Klimao je glavom kao da hoće reći da sve to već zna. Nježno je brisao moje suze mekanim dlanovima.

Šta je ovo u nama? – jedva čujno sam pitala.

Zgledali su se, a ja sam stajala među njima, kao između četiri strane svijeta. Ovog puta, on nije prst uperio prema nebu, spustio ga je na usne. Ne znam koliko smo šutjeli prije nego je rekao:

Zar ne čuješ, Leno moja?

Osluhnula sam rijeku i pogledala niz noge.  Svi smo bili bosi. Znala sam, to mora da teče Miljacka.