olja exile

Rekla sam im da odlazim iz Londona. Ovu školsku godinu živjećemo u Zagrebu.

Parižanka Lou nadurila se, prorekla mi da više nikada neću biti ista.         

'Moja je majka tako najedanput otišla iz Londona,' rekla mi je. 'Vratila se u Pariz. I ne, ona više nikada nije bila ista. Znam da će se i tebi to dogoditi.'

'Kako to misliš?'

'Počeo je da je boli kuk, sve više, na kraju se klatila u hodu. Bilo je to primjetno samo nama, ukućanima, ali ipak, ipak je hramljala. Znači, izgubila je dio sebe, London kao oslonac.'

'Ali London zna biti težak.'

'Da, s razlogom. Mora nešto uzeti kada ti toliko da. Uzme ti samo glupe pare, pfff,' otpuhnula je Parižanka crni dim prezira prema svima koji ne razumiju tu materijalno-duhovnu razmjenu. 'A daje ti pravo da se boriš za sebe. Bori se da ostaneš!'

'Ne mogu.'

'Zato što nećeš. Ne želiš ništa žrtvovati. Onda se nemoj žaliti.'

'Ali ja već toliko žrtvujem!' rekla sam. 'Toliko sam sebe dala svima, svima.'

'Kakva je to glupa žrtva? To je dugo i bolno samoubistvo,' rekla je na francuskom, ali sve sam razumjela.

Polu-Japanka Prinsi Mitsouko imala je blažu reakciju. Nasmiješila se, rekla da će joj nedostajati moji upadljivo nalakirani nokti iz dana kada sam intenzivno pisala a muž mi nije bio u Londonu. On se plašio takvih noktiju, a meni su, iz nekog razloga, pomagali da pišem energičnije.

'Tvoji me nokti podsjećaju na figurice životinja u prozorima žena japanskih pomoraca. Kada bi muževi išli na brod, žene su glave figurica okretale prema ulici. Tako i ja, kada vidim da u školu dolaziš s ljubičastim lakom na noktima, znam - muž je otputovao.'

Znamo se osam godina. Za gradove poput Londona, to je već staro prijateljstvo. Viđale smo se svakog radnog dana, ispred škole, na kafi, u kupovini, po muzejima, na nekim rođendanskim ručkovima. Prinsinog sam sina gledala kako raste, od maminog trbuha do škole; poznajem ga bolje nego djecu moje braće. Prinsi ne misli da je to dovoljno. 'Nijednom nisi otišla sa mnom na dancing,' kaže mi. 'A baš sam htjela izaći s tobom, bar jedan noćni izlazak, u neki klub. Nikada te nisam vidjela kako plešeš.'

Godine prolete ljudima koji se svakodnevno viđaju. Dan za danom, lice je tu, osmijeh i glas, rutina koja grli, tješi, a na kraju – toliko smo toga zapravo propustile. Imale smo sve te planove; planove za časove koktelologije, čak! Sada bi mi koristili; imala bih koktelologiju u prstima, mogla bih tražiti konkretan posao u Londonu, reći da moram tu ostati zbog posla. Ove što pišu niko neće; lako ih je raseliti. Kažu da je za takvu sortu čak i bolje ako ih istjeraš iz zemlje na koju su se navikli: za takve, patnja i čežnja neprocjenjiv su materijal.

'Ove što pišu' napišem, i znam da će boljeti ako odem dublje. Jer, svojim Bloomsbury piscima-petkom nisam ni priznala da napuštam London. S njima se svakom viješću duboko zaranja u skrovišta duše, gdje stanuje i poriv što je mene, kao i sve nas iz grupe, tjerao da petkom veče, pokisli, promrzli, umorni, ponekad i bolesni, putujemo u špicu smrdljivim autobusom, pa naguranom podzemnom, s juga prema sjeveru, sa zapada prema istoku gradurine, samo da bi dva-tri sata proveli zajedno. Puštala sam ih, osam godina, da njeguju i hrane taj 'pravi' dio mene, oko kojega je tvrđava, jer znali su kako da elegantno rasformiraju zidove te tvrđave; naravno da zidovi nisu prava stvar – prava je stvar unutar njih. I kako im onda reći da odlazim? Svojim pogledima natjerali bi me da plačem, 'Isplači se,' rekli bi, i plakala bih pred njima, a onda bih morala kući, s migrenom. Manje je opasno smijati se s mojom polu-Japankom, smijati se mojim nalakiranim noktima. Ili se raspravljati s Parižankom kojoj je uvijek 'svega dosta', koja ne razumije 'kako sam baš ja uspjela dobiti englesku osobinu da se na gluposti samo nasmiješim i prećutim reakciju, 'Mon Dieu, Oli, et toi?' a mogla se zakleti da ću biti više kao ona, Parižanka, mi smo sličniji mentalitet, rekla je, ne možemo površnim Englezima uvijek ponuditi maslinovu granu, moramo ih ponekad njome išibati, n'est ce pas?

Pred rastanak, Parižanka i ja, odlučile smo otići u East End, Shoreditch, ručati kamenice, po njenoj ocjeni najbolje u Londonu, obići nekoliko malih galerija i prodavnica nakita, neke bivše fabrike, aveti iz viktorijanskog doba – sve do čega joj je bilo stalo a nije mi stigla pokazati svih tih godina. Na povratku, na sredini između Shoreditcha i jugozapadnog dijela Londona gdje smo obje živjele, pogledaćemo i francuski film L'Atalante u Renoir kinu. Krećemo rano, čim ostavimo djecu u školi.

Obukla sam bordo kratku suknju visokog struka, košulju boje breskve, braon kožnu jaknu, antilop čizme iste boje. Lou je, kao i uvijek, bila u poderanim farmericama, bijeloj košulji, ravnim sandalama na bosim stopalima.

'Ali već je jun!' rekla je.

'Ali hladno je danas.'

'Pa da,' priznala je, 'London nema onaj dio godine kada se tek počinje večerati vani, na terasama restorana, napokon bez dugih rukava.'

'Osim toga,' rekla sam. 'Malo sam se više potrudila zbog našeg cjelodnevnog izlaska.'

'Oui, cherie,' rekla je. 'Ali moram ti nešto reći.'

'Da? Ne možeš danas?'

'O, ne, ne naprotiv, ostavila sam čitav dan za tebe. Nešto drugo.'

'Šta?'

'Već dugo želim da ti kažem da... Da imaš neki neugodan miris.'

'Odakle? Iz usta?'

'Ne, nego, jednostavno...Tvoj miris.'

'Parfem?'

'Ne. Tvoj miris. Tijelo, koža.'

'Misliš, kao da možda imam rak?'

'Ne, Oli, nego kao na jaja. Ulje, jaja. Svuda ti je, u kosi, koži. Poljubim te i osjetim, onda mi ostane u nozdrvama.'

'Možda zato što svakog jutra prije škole pržim djeci palačinke?'

Trujumfalno je raširila ruke (L'Arc de Triomphe): 'Da! Pa mora da je to! Moraš prestati da im pržiš palačinke. Idemo.'

Sada sam vukla noge u čizmama, ujedno vukući za sobom i neugodan miris svoje kose i kože. Parižanka je pričala, ja nisam smjela ni usta da otvorim. Iz mojih bi usta moglo ispasti slomljeno, staro jaje. Uvukla sam se u sebe, usukala, divan izraz mog starog kraja, gdje nisam smrdjela. Usmrdio me život. Ovaj prljavi grad. Koliko tu ima izmeta, životinjskih, ljudskih, ispljuvaka života, bolesne sperme, pepela spaljenih organa vjernog stada jedne velike katedrale, ispod svih tih para, ispod palata i sjaja pokradenih blaga dalekih civilizacija. Tu trunu, a nikako da istrunu, kosti djece rođene u praonicama, u suknarama, izrabljivane, silovane, djece ostavljene da umru gdje su se i rodila, ili da ih pojede kuga dok im se majke prostituišu za bocu džina, a u vodi za piće dave se pacovi. Svi su se ti mirisi, raspadanja, truleži, požara, silovanja, pijanstva, nesreće, klanja nevinih i zakopavanja njihovih tijela pod lijepim mostovima grada, pod kojima prezrivo se i sporo kreće nedoder-rijeka, muljevita Temza, uvukli meni pod kožu i sada isparavaju. Uzalud šik mini-suknja u kombinaciji s rokerskom jaknom i nježnom seksi košuljom; pa čak i parfem, stavljen gdje treba, i u opranu kosu – ipak, porobljen smradom ustajalog ulja. U metrou, ostala sam da stojim, nisam htjela sjesti pored vratova izbrijanih, namirisanih i strpanih u uštirkane kragne čistih košulja. Strašna istina da oko sebe širim neprijatan miris kojeg nisam ni svjesna brzo je dovela do odluke da ću prvo otići doktoru, onda možda u samostan. Možda je za početak dovoljno što ću se odseliti u Zagreb; tamo skoro nikoga ne poznajem, a djeci sam još uvijek potrebna. Ne mogu odmah u samostan. Tamo ću otići kad djeca stanu na svoje noge, slatki ždrepci od majke – oznojene kobile. Ali jedna utješna vijest: An i ja ručaćemo u ribljem restoranu! Barem tamo neću štrčati.

Prije restorana slijedila sam Lou koja se po Shoreditchu kretala kao po svojoj kući. U jednom sam dućanu rekla da moram sjesti dok je ona razgledala tanke zlatne narukvice i lančiće s privjescima od poludragog kamenja u obliku insekata. Od vlasnice sam zatražila i čašu vode. Razočarenje samom sobom grudi mi je napunilo olovom, od čega mi se grlo osušilo, speklo. Dok mi je prinosila bočicu s vodom, ShoreCore, tako hip, tako istendersku, vlasnica je rekla: 'Moram Vas nešto pitati.'

Sigurno o mom mirisu, pomislila sam. Reći ću joj da je to zbog toga što svakog jutra pržim palačinke.

Ali rekla je: 'Tako krasno mirišete. Možda je to vaš miris, ali bila bih zahvalna da mi odate tajnu.'

Pogledala sam u Lou. I ona je gledala u mene. Odvratila sam pogled.

'Stvarno to mislite?' pitala sam vlasnicu, koja je i sama lijepo mirisala.

'Čim ste ušli zamirisali ste mi čitavu radnju,' rekla je. 'Inače ne pitam za parfeme, to je intimno, ali Vas jednostavno moram. Čuvaću Vašu tajnu.'

Rekla sam joj ime parfema. Lou me tada iznenadila, kupivši mi narukvicu s paukom od žada, za koju sam rekla da mi je najljepša, misleći da bira za sebe. Možda je i htjela za sebe, ali se u poslednjem trenu izborila sama sa sobom. Veselo smo se pozdravile s vlasnicom, mojom osvetnicom. Do kraja dana nismo načele temu je li karakter mirisa u nosu njuškača. Davno sam u jednoj Tolstojevoj priči pročitala da dobar odgoj nije ne proliti sos po stolnjaku, već praviti se da nisi primijetila ako je neko prolio sos.

*

'Prinsi,' pitala sam moju polu-Japanku, dan poslije. 'Tebi sigurno svi bijelci posebno mirišu jel tako? Slobodno mi reci.'

'Pa, da. Ne znači da je loše...'

'Nema veze, ne brini. Želim te pitati – smrdim li ti ja? Reci iskreno, moram to znati.'

'Nikada,' rekla je. 'Većina bijelaca ima notu kisjelosti, a ti nemaš ni to. Zašto me pitaš?'

Ispričala sam joj za Lou. Smijala se svojim suzdržanim, a opet iskrenim, japanskim smijehom.

'Lou je teška osoba,' rekla mi je. 'Samo smo je nas dvije potpuno prihvatile. Ovim engleskim majkama iz škole ona je neshvatljiva, tako cinična, neljubazna. Ali tebe voli. I mnogo joj je teško što odlaziš. Zato te htjela kazniti. Planirala je dan s tobom, kada ćete obje plakati, biti turobne, a ti si se pojavila obučena kao za svečanost, svečanost napuštanja nje. Kako nisi odmah shvatila da je svojom povrijeđenošću htjela povrijediti tebe? Oh, Lou-Lou,' i nastavila se smijati.

*

'Egzil je,' pisao je Edward W. Said u svojim 'Razmišljanjima o izbjeglištvu', 'pojava čudesno privlačna za razmišljanje, ali strašna za iskusiti. Nezalječiva pukotina između ljudskog bića i njegovog pravog doma, čija se suštinska tuga ne može nikada prevazići. I sve ono što se u izbjeglištvu postigne, permanentno je podrivano gubitkom nečega što smo zauvijek ostavili za sobom.'

Sada sam i London napustila, baš kada je odjek od riječi exile počeo blijediti, stiješnjen u srcu, u mozgu, gdje su se tijekom godina naselile neke nove ljubavi koje su svojom vedrinom toj riječi počele oduzimati slatku joj težinu. Stvarno mi se ne može vjerovati.

 

KOD BIOENERGETIČARA

Bioenergetičar živi na zagrebačkoj Novoj cesti, preko puta trešnjevačkog Lidla, u garsonjeri na petom spratu.

Za tu posjetu nepoznatom kvartu i muškarcu s izvjesnim nedokazivim moćima naručila sam vožnju Uberom.

Grad još razvijam i valjam, poput tijesta. Ispadne Jelačić torta, jednom, bogata i slasna; onda, razbacani, neugledni (ali ukusni) mlinci.

Vožnja do bioenergetičara trajala je manje od deset minuta, lift je ulijevao povjerenje, kao i čovjek blagih očiju koji mi je otvorio vrata i rekao: 'Hvaljen Isus.'

Voistinu hvaljen?

Ne, nisam to izgovorila, samo sam se predstavila i previše mu čvrsto stisnula ruku. Iznenadio se, vidjela sam mu u očima, i htio pokazati da je on taj kod kojeg se dolazi po energiju, pa je pojačao stisak. Popustila sam.

Mislila sam da Nova cesta mora početi negdje gdje se sve starije od nje završava, gdje je od mirnog sela na brzinu sklepan grad s tramvajskom šinom, harmonika-autobusom i Lidl-kontejnerom kao punktom na granici.

A sve je bilo tu, nedaleko od glavnog trga, mogla sam i prošetati, nelijepom šetnjom kroz tranziciju.

Lijepe zagrebačke šetnje uključuju stepenice i brda, s Britanca po Pantovčaku, s Ilirskog trga u Dežmanov prolaz, stubama na Šalatu ili ka Gornjem Gradu, Tuškancu pa Sljemenu.

Na brdu i živim. Brdo pripada opštini Centar, mogu reći da živim u centru, okružena čupavim insektima, gusjenicama nabreklim od kišnice, mesnatim puževima golaćima, hrastovima, brezama, gustim zelenilom mekanih iglica i božićnih bobica. Nemam svoje parče zemlje gdje bih mogla zasaditi nešto cvjetno ili organsko, paradajz, kupine, božure. Bolje što nemam, za sada mi je ovaj izgovor potrebniji od bašte. Na mom su brdu stanari nevidljivi, osim kada džogiraju, u punoj opremi brzo pedalaju profesionalnim biciklima, ili šetaju tihe, rasne pse, za njima uredno počiste. Pjev ptica ne prestaje.

'Prekrasno vam je tu,' kaže mi svaki taksist, svaki uberovac.

'Ja više volim pravi centar grada,' rekla je moja majka Njegošu, kad nas je prvi put posjetila. 'Neprijatno mi je kad se i noću čuju ptice, a iz ove šume kao hiljadu pari očiju da me gleda.'

Njegoš je moj muž, nije mu to pravo ime.

Iznenadio se, on je birao prirodu, zeleni pogled, lokaciju na vrhu brda, pa neće valjda živjeti u rupi? Kako to da ova žena voli buku prebrze vožnje, izmučene fasade i smog? Majkina kćerka, podigla sam ruku u znak prepoznavanja. I meni ugrijani asfalt miriše, ljepše od vlažnog podsljemenskog bršljena. Jer, onu specifičnu zaleđenost pogleda i pokreta u prvoj godini, ili dvije, života u bilo kom gradu, otapa blizina ljudskih tijela. Neka tijela budu prevruća, pa te opeku, nauče te lekciju, tome i služi život među ljudima. Kasnije shvatimo da drveće samo daje, a ljudi i uzimaju; da nam pogled na lipu nikada ne može dosaditi, a ljudi mogu. Pa još kasnije shvatimo da je sve do nas.

Ali prvo migrena, moj neobični posrednik u odnosima s javnošću.

Jedna zagrebačka prirodna plavuša, nenapadno zgodna, kakve one znaju biti, uz pristojan mi je uvod preporučila bioenergetičara s Trešnjevke, koji je njenu svekrvu izliječio, iskorijenio napade strašne glavobolje.

'Rekao joj je da su njen problem sinusi, a ne migrena. Štogod da je bilo, spasio je.' (Zapravo je rekla 'Spasio ju je,' a ja i dalje ne znam što bih s tim 'ju.')

I, tako, evo me, kod bioenergetičara na krevetu, ležim na leđima, jastuk je udoban, ekstra lardž model medicinskog, preko jastučnice nabacio je čistu pelenu od gaze, na uši mi stavio velike slušalice, podesio ih je po mojoj glavi, proširio ih jednom, dvaput, krc, krrrc, naučila sam da volim svoju veliku glavu. Krrrc. Pustio je klasičnu muziku i rekao mi da zatvorim oči.

'To Vam nije migrena,' odmah je zaključio. 'Vaš su problem sinusi.'

Ljudi koji nemaju migrenu, i ne znaju šta je migrena, misle to je glavobolja onih 'umjetnički nastrojenih.'. Sinusi su konkretni, lakše ih je razumjeti. Pustiću ga danas, krevet i jastuk udobni su, odspavaću uz Bacha, platiću mu, opet u Mesničkoj kupiti Zomig, prije toga u Lidlu kupiti slane bademe, nikada mu se neću vratiti, tom nadriljekaru što se podsmijeva migreni.

'U grču ste,' rekao je. 'Opustite se.'

'Opustite se' - kletva je bačena. Krv već juri, uzjogunjena, prema vratnim žilama, što stvara zloslutno bubnjanje u sljepoočnici i malodušne zaključke: i ovaj misli da me najbolje poznaje, soli mi pamet i još će to i naplatiti, ja sebe najbolje poznajem, kada ću to shvatiti, kada?

'Zamislite se negdje gdje Vam ništa ne može nauditi,' uporan je bioenergetičar, i ja znam da ću sebe u mislima preseliti u plićak mora od Pržna, ispred hotela Maestral, u vrijeme kada me niko na toj obali nije pitao za propusnice i novce, a ja sam, stomaka položenog na pijesak plićaka, u pozi kobre na laktovima, u intimnoj igri nestašnih valova i moje mlade kože i međunožja, zamišljala šta me sve divno u životu čeka, a što ću uvijek moći, po deset i više puta, prelamati u ovom moru i s ovim prijateljicama s plaže.

Ali, ta slika koju sam prizvala jer sam joj se uželjala, i jer sam je htjela kontrolisati, otima se od mene, i, pod dejstvom se sile jače od priželjkivanja, preobraćuje u nešto mnogo starije, potisnuto duboko u sivu masu poznato-nepoznatu, koja me fascinira i nimalo ne plaši jer znam da je, iako puna iznenađenja, ta masa moja, i sve je što iskoči iz nje moje. A toga je trena masa na površinu izbacila sliku mene i Jelene, koja je svakome tada još uvijek bila Jelenica, ili Nanica, a meni je to i ostala, i bile smo djevojčice, stajale smo ispred klavira u njenoj kućici pored benzinske pumpe u centru grada, u kojoj je odrasla ona, polusestra moje majke, u kojoj je odrasla i moja majka, i moj ujak Vova. Tamo, u maloj dnevnoj sobi, pored Petroff klavira, ja na uho prislanjam veliku školjku, koju mi je dala Jelenina majka Vjera, i rekla mi da iz te školjke mogu čuti šum mora. I Jelenica tada svoju glavu prislanja na moju, i tako, iz tog mističnog, spiralnog oblika, možemo skupa čuti more, iako, sada to znam, slušamo svaka svoj krvotok. Slušamo muziku sfera, jer sve je povezano. Sjećam se Jeleninih očiju, sjaja u njima – sjaja koji pobjeđuje njenu rano nakupljenu tugu jer rano je ostala bez oca – sjaja usled otkrivanja magije povezanosti s morem, s beskrajem, i shvatam zašto sam se zatekla u tom trenu. Zato jer sam se baš tada osjećala kao da mi ništa na svijetu ne može naškoditi – ili, nauditi, kako je rekao bioenergetičar - dok sam gledala u bistre, sedam ili sedam-stotina godina stare Jelenicine oči, u njenoj kućici u kojoj su mirno živjele ona i njena majka, Vjera.  

Na jastuk bioenergetičara pobjegne mi suza, zbog koje se stidim, i disanje mi se ubrzava.

'Opustite se,' on ponavlja. 'Nemojte sebi postavljati ograničenja.'

I opuštam se, kako treba, uz usporeno, duboko disanje i pražnjenje mozga, pa mi iz neistraženih dubina sad pred oči iskaču slike osoba na koje, inače, u hodu svakodnevnog bitisanja, nikada ne pomišljam. Izviru na površinu kao zrna pasulja koja treba vaditi pred kuvanje.

Evo Anite iz Londona. Mlada je umrla od raka. Ostavila za sobom sinove od deset i dvanaest godina, i muža koji ih, ni dok je bila na terapiji, nikada nije doveo u školu. Sada će morati, tvrdi moj mozak u opuštanju. Moraće on da im bude i otac i majka. Nježna Anita. Još jedna suza sklizne mi niz obraz. Došla je u London iz Švedske. Nikada nije išla u svoju zemlju, u Švedsku, a ja sam stalno pravila i grabila prilike da idem u Crnu Goru, koja je daleko od svega, do koje se putuje tako što presijedaš ili odmaraš u dodatnoj srednjoj zemlji.

Ne, Anita nikada nije išla u svoju sređenu Švedsku. Izgleda da je više ljubavi dobijala čak i u Londonu, nego u Štokholmu, Uppsali, ili Lidingu iz štokholmskog arhipelaga. Ovaj Lidingo, otok bez adresa, isto mi se javio na krevetu tokom seanse. Tamo je rođena Lotte Kierkegaard, još jedna Šveđanka koju sam poznavala davno, kao srednjoškolka u Americi; Lotte, svima bizarna, tako bizarna, what a bizarre Swedish girl, govorili su surovi kalifornijski srednjoškolci, razočarani nakon što su, umjesto seks-bombe iz skandinavske erekto-mitologije, umjesto plavuše s kosom punom kristala, dobili osorljivu, riđokosu Lotte, snoba velikih dimenzija i ambicije, zaljubljenu u već legendarnog Princea, za kojeg je tvrdila da će ga upoznati i postati mu ljubavnica. Svi su prevrtali očima, ja sam još i vjerovala da joj se predak Soren u grobu prevrće, ali je Lotte Kierkegaard ostala u Kaliforniji, završila fakultet - Berkeley! - i svom ljubljenom Princeu godinama nakon toga bila studio menadžer, a onda je to isto bila i Michael Jacksonu. Ne znam gdje je sada Lotte K.

Anita je umrla, rekle su mi Francuskinja i Japanka prilikom moje nedavne posjete Londonu. Prije svega, prije mog odlaska i njene dijagnoze, pokazivala mi je lagane vježbe koje svi treba da radimo ujutru, i koje su sasvim dovoljne za razgibavanje, rekla je, kao da beremo jabuke, kao da kosimo travu, pa okopavamo tikve. Svuda je isto, u Uppsali, u Gornjoj Gorici i na Trešnjevci, svuda je opstalo to povezivanje tjelesnog s radovima u polju.

Uvijek je bila tako tužna, rekla sam im, i nikada nije otišla kući. A ni muž joj nije bio dobar.

Da, Oli, rekle su, u pravu si, sad kad razmislimo o tome, tek smo pred kraj njenog života i saznale odakle je, iznenadile smo se, nije ni govorila engleski s naglaskom strankinje, nikada je nismo pitale zašto malo ne ode kući, sama, bez djece. I nikada joj nismo upoznale muža. Kako si ti sve to znala i primijetila?

Zato što primjećujem takve stvari - da tužna žena ne posjećuje mjesto gdje je rođena, iako, provjereno, 'i sami zidovi kuće liječe' (Čehov, 'Seljaci'), da joj glas blijedi kadgod mi šturo odgovara na pitanja o mužu – zato i imam migrene. Premnogo je sudbina o kojima razmišljam.

Dobar, dobar je jastuk bioenergetičara, na koji polegne pacijente. Krupnija varijanta medicinskog. Otvaram jedno oko. Njegovi veliki dlanovi lelujaju iznad moga čela.

'Sve je u redu,' kaže. 'Osjećam kako vam se sudaraju sjećanja. Pozdravite ih i pustite da pođu svojim putem.'

*

'Fokus, 24 sata dnevno,' i to mi je otac često govorio. 'Mozak stalno uključen.'

Znao je da sam naslijedila njegovu sklonost maštanju, njegovu osjetljivost, ja, mršava djevojčica zaljubljive prirode, s podočnjacima, . 'Fokus nikada da ne popusti,' ponavljao je. 'Mozak stalno uključen.'

Htio me zaštititi. Kako zaštititi kćerku, kojoj u svakom pokretu vidiš buđenje ženstvenosti, što uspavljuje ostale porive, očevima mnogo draže, poput onog za školskim takmičenjima, za sportom, šefovanjem i uspjehom?

I uspio je, a i nije, moj otac. Uspio me spasiti bježanja od fokusa. Preživjela sam, ali otud migrene. Kontrola fokusa, ili fokus na samokontroli, postavili su se iznad divljine svega u meni proživljenog. Ništa neće otjerati moje migrene, jer s demonima otišli bi i anđeli, a ja to ne želim, ja ih sve podjednako volim, držim ih uz sebe. Bioenergetičar mi je pomogao barem to da shvatim.

Glava me opet ludački zaboljela.


knezevic bio

Olja Knežević rođena je u Podgorici, srednju školu završila u Kaliforniji, fakultet za engleski jezik i književnost u Beogradu, u Londonu magistrirala kreativno pisanje. Živi u radi u Zagrebu.

Članica je hrvatskog društva pisaca, HDP.

U različitim je antologijama i književnim časopisima objavljivala priče na crnogorskom, hrvatskom i engleskom jeziku, i napisala preko osamdeset londonskih kolumni/priča od kojih je sastavljena zbirka ‘Londonske priče juga,’ objavljena 2013. godine.

Romani:

‘Milena & druge društvene reforme’ – prvi put objavljen 2011.

‘Gospođa Black’, prvi put objavljen 2015.

 

 

 

odakle zovem markica

plantaze markica