amenoreja ethem mandic

Zazvonio je telefon u ordinaciji. On se nije ni mrdnuo. Prozorsko okno mu je bacalo sunčane bljeske u oči tako da je morao da čkilji dok je posmatrao ulicu. Debela, jaka bora mu se uvijek stvori među očima kad ga sunce bije u glavu, što je njegovom dobroćudnom liku davalo nekako strog izgled. Njegovo lice neobičan je spoj dobrih i zlih crta lica. Lijepoga i ružnoga. Fizički gledano on nije bio ništa izrazito drugačiji nego većina ljudi koje biste sreli na ulici. Međutim, njegov karakter i njegova misao je ono što je bilo veoma teško predstaviti i opisati, kao i kod većine ljudi uostalom. Teško je opisati ljude u svoj njihovoj kompleksnosti, osim ako nijeste Tolstoj.     

Telefon je opet zazvonio. I dalje se nije htio javiti.

Ima veliku sijedu glavu i sitne plave oči za koje ne biste mogli reći da li su ikad skroz otvorene, kao da konstantno propituju ono što posmatraju. Njegovi sagovornici imaju ośećaj da ih posmatra onom debelom, jakom borom kao trećim okom, i da tačno prodire u njihovu dušu i misli, poput dobrog pisca koji precizno i jasno otkriva misli svojih likova. Međutim, on nije bio pisac, niti je ikad razmišljao da bi to mogao biti. Pisanje je za njega bila zaludna rabota. On spašava ljude fizički do njihovog konačnog kraja, a za dušu se brine Bog. Što bi ljudi pravili prozore u ljudskim dušama?      

Prozor s kojeg on posmatra vanjski svijet je čest izvor odmora nakon napornog dana. Posmatra ulicu, prolaznike, kako se mijenja dnevna svjetlost tokom dana. Ponekad bi neki prolaznik zastao i primijetio ga kako gleda s prozora. Izgledao je kao čovjek koji nekog čeka i posmatra ulicu i prolaznike čekajući da taj neko prođe. U tom dugom posmatranju ulice razmišljao bi o prolaznicima i izmišljao njihove živote u odnosu na njihovu fizionomiju, izraz lica, način hoda, odjeće koju nose i cipela u kojima hodaju. U odnosu na njihovu gestikulaciju ukoliko razgovaraju preko telefona, ili u nekom slučajnom susretu. U toj igri prođe mu veći dio drugog dana. Neko bi ga nazvao dokonim, ali to je njegov duševni život kojim ispunjava svoju egzistenciju. Kao što neko voli da svira, ili da popravlja automobile, ili da drži pčele, on posmatra, zamišlja ljude i njihove živote. Može se reći slobodno da se bavi disciplinom izmišljanja ljudskih sudbina. Ne bi se prećeralo kada bi se reklo da ponekad on ima ośećaj da upravlja životom i smrću.

Čulo se kucanje na vratima, ali on je odlagao da obznani svoje prisustvo. Znao je sve unaprijed. Sve je isto svaki put. Svaki put se ta priča završava smrću, zato je odlagao odazivanje koliko je dugo mogao.      

Jedna od igara u kojima je najviše uživao bila je da zamišlja tačan broj mogućih ljudskih sudbina poslije kojeg one počinju da se ponavljaju. Postoji nekoliko načina na koji se čovjek začne i rodi. Tokovi života imaju ograničen broj varijanata bez obzira radi li se o muškarcima ili o ženama. Zapravo na jedan isti način svaki čovjek biva začet bez obzira na to koliko mislimo da je naš dolazak na ovaj svijet poseban, ili drugačiji on se uvijek događa na jedan isti način. Isto kao i smrt. Ali za njega su se svi ljudi razlikovali u jednoj jedinoj sitnici, a to je karakter. Kao što je otisak prsta jedna fizička razlika po kojoj se razlikuju svi ljudi, tako je karakter unutrašnja razlika svih ljudi.  

Bilo je kasno poslije podne. Ljetnje. Na ulici nije bilo žive duše. Brdo u pozadini krajolika bilo je obmotano toplotom. Zgrade ispod njega samo što se nijesu istopile. Ovo je bio estetski uvrjedljiv krajolik. Zar oni koji planiraju i izgrađuju ove djelove grada nemaju u sebi ugrađen nikakav ośećaj za lijepo? Pa ni Bog se ovđe nije trudio, a zašto nijesu onda mogli ljudi? Vide li oni stvarno ove zgrade, ove blokove i pomisle li kako su lijepi? Da se on pita, sad bi ga fino izbrisao sve iz njegovog vidika, osim brda. Brdo bi malo povećao, i na njega zasadio još više zelenila. Ovaj crni asfalt zamijenio bi bijelim kamenim pločnikom, a svjetiljke bi imale crne, limene abažure, i na svakoj od njih visilo bi neko cvijeće. Te svjetiljke ne bi bile električne, nego bi bile na gas, i njih bi svako veče palio čovjek čije bi to bilo jedino zanimanje u životu i koji bi dolazio ujutro prije svitanja da ih gasi.  S obzirom na to da se radi o jednoj veoma dugačkoj ulici kojoj se ne vidi kraj, koja  vodi do glavnog magistralnog puta, njom bi se ljudi prevozili kočijama koje bi vozile u dva pravca. Kočijaši bi bili obučeni u crne frakove, nosili bi šešire, osim ljeti kada bi mogli da nose bermude, jer je zaista surovo ljude u ovom gradu primorati da ljeti nose duge pantalone. Zgrade bi bile baroknog tipa poput zamka Howard u Śevernom Jorkširu. Bijele i prostrane s ogromnom centralnom kupolom i bočnim krilima zgrada i s prostranim vrtovima i travnjacima. Crkve bi bile poput one Santiago de Kompostela u Galiciji, a džamije poput Ortakoj u Istanbulu, a trgovi poput onog u palati Esterhazija u Mađarskoj. Sve je to vidio s prozora.  

Kucanje i zvonjava je prestala, ali su se čuli glasovi iz hodnika koji izbrisaše divnu sliku ulice koju je stvorio u mašti.   

Ispred zgrade parkirao se crni mercedes, takođe uvreda za njegovu sliku iz mašte. Iz kola izađe čovjek srednjeg rasta, obučen kao čovjek bez ikakvog ukusa i stila. Čovjek je nosio bež pantalone i sandale. I vozač mercedesa je bio uvreda.  S prozora je fiksirao vozačeve sandale i pitao se kako čovjek može da nosi nešto tako bez obzira na vrućinu. Opet osoba lišena potpuno bilo kakvog ośećaja za ljepotu. S mjesta suvozača izađe žena. Ona je bila lijepa. Izrazito lijepa. Kad bi morao da je opiše rekao bi da liči na Sofiju Loren, ili neku harizmatičnu glumicu kojoj se iskustvo vidi pri svakom koraku koji napravi. Ona se uklapa u njegovu sliku i gledao ju je kako izlazi iz fijakera, staje sigurno tankom nogom na tlo, a on gleda kako se njena koža presijavaja od noćne svjetiljke. No, bio je dan a  njen muškarac je bio veoma grubog spoljašnjeg izgleda, pomalo i komičnog zbog činjenice da je izgledao preplanuo kao da bere breskve na plantažama, ali ipak obučen u skupu odjeću. Odavao je utisak da se radi o veoma glupoj osobi sa istančanim smislom za novac koja je u suprotnosti s njegovim ośećajem za lijepo. Takvih se nagledao. Nije u njima problem. Njihove dvije fizionomije na fotografiji bile bi tragikomični spoj. Da ima kakav talentovan fotograf da napravi ovu fotografiju što je on gleda očima napravio bi remek djelo.

Muškarac priđe ženi i uhvati je ispod tanke, glatke mišice. Njene duge, tanke ruke nijesu se opirale mnogo tom pokretu, ali njeno lice odavalo je veoma konkretnu fizičku mučninu. Skoro kao da želi povratiti. Ta neskrivena odvratnost davala je njenom divnom licu patinu mučeništva, što je ovakvim ženama samo pojačavalo ljepotu, jer je kod glupih, plitkih muškaraca izazivalo ośećaj sažaljenja, želje da im pomognu i želje da joj vide lice u požudi. Taj nesvjesni ośećaj kod muškaraca bila plitkost je i ko zna još što.     

Ordinacija doktora Stankovića nalazi se na periferiji grada. Sve su periferije bezlične. Odsustvo svega ljudskog i estetskog je na periferiji. Takva scenografija je savršena za one koji žele biti odsutni.

Kad je ušla u ordinaciju desio se neki od onih neprimjetnih događaja, koji su u životu od velikog značaja, a čije su posljedice dovoljno važne da promijene čovjeka iz korijena. Takvi mali događaji često mijenjaju tokove života, a da ljudi toga nijesu svjesni i ne primjećuju ih. Ti događaji su dovoljno obični i svakodnevni da bi nas posebno poremetili u ostvarivanju naših sudbina, a s druge strane dovoljno jedinstveni i neponovljivi da ne bi izazvali neku nesvjesnu vrstu empatije čak i kod najbezośećajnijih ljudi.      

Doktor je rekao pacijentkinji čim je ušla u ordinaciju, bacajući letimičan pogled na njeno tijelo:

- Dakle, trudni ste. Želite li dijete, ili ne?

-

- Od koga?

- Svakako ne od mene.

- Nego?

- Pa od sudbine možda. Ne znam.

Dok ju je posmatrao svojim hladnim očima, na njegovom blagom licu viđela se neka žalost. Pisao je izvještaj nakon ultrazvučnog pregleda i istovremeno ga deklamovao naglas kao da čita poeziju. Njegov glas je zvučao grubo i nezainteresovano kao da to radi po ko zna koji put u svom životu:

„Amenoreja pet do četiri neđelja.

U kavumu uterusa gestacijski mešak

promjera 14 mm što odgovara amenoreji.

Nakon dezinfekcije spoljnih genitalija i

uvođenja žene u KIVA sondira se uterus do 8,

dilatira se cervikalni kanal do hegara 8.5

a nakon toga se uradi vakum aspiracija.

Pacijent dolazi radi prekida

neželjene trudnoće.“

Ponavljao je u sebi riječ amenoreja i puštao je da zvoni. Ukoliko je ponovi dovoljno puta u sebi potpuno je isprazni od smisla i ona postane apstraktna i počne zvučati kao da udarate u praznu bačvu. A-men-o-rej-a, ameno-reja, am-eno-reja, ame-nor-eja, a-me-no-re-ja… Mogao je tih pet slogova da razloži na više desetina kombinacija. U toj dokonoj i besmislenoj igri, kakve je često pravio da bi zabavio svoje misli, potpuno bi zaboravio na pacijenta. Bio bi duševno potpuno odsutan.   

„Nakon operacije možete odmah ići kući.“ - reče metalno hladnim glasom od kojega bi zadrhtala i najbezosjećajnija osoba.

Śutradan je posmatrao Sofiju Loren kako odlazi iz bolnice. Tamo ju je čekao taksi. Luksuznog mercedesa nije bilo. Ušla je u taksi. Sofija je otišla u nepoznati kraj grada dok je u stomaku morala imati samo ośećaj praznine, kao kad ispraznite smisao iz riječi „amenoreja“ ponavljajući je stotinu puta u sebi, mislio je doktor Stanković.

Dok je Sofija odlazila on je stajao pored prozora, kao i obično, i zamišljao čovjeka kojeg je Sofija trebalo da rodi.  


Ethem Mandić rođen je 12.12.1986. godine u Podgorici. Osnovnu školu i Gimnaziju završio je u Podgorici. Diplomirao je na Filozofskome fakultetu u Nikšiću, a jednu studijsku godinu proveo ja na Filozofskome fakultetu u Zagrebu kao stipendista Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Hrvatske.

Magistrirao je na Filozofskome fakultetu u Sarajevu na odsjeku Književnost naroda BiH i bosanski jezik.

Pripravnički staž završio je u Osnovnoj školi Milorad Musa Burzan. Godinu dana radio je kao programski asistent u Centru za razvoj nevladinih organizacija (CRNVO). Objavljivao je stručne radove, poeziju i prozu za više stručnih i časopisa za kulturu i književnost. Učesnik je i organizator više domaćih i međunarodnih naučnih simpozijuma i konferencija. Promovisao je knjige na domaćim i internacionalnim sajmovima u Podgorici, Sarajevu, Milanu, Lajpcigu…

Godine 2015. Fakultet za crnogorski jezik i književnost objavio je njegovu monografiju pod naslovom “Pripovjedna proza Huseina Bašića i Zuvdije Hodžića”. Objavio je roman prvijenac Knjiga moga oca u izdanju OKF sa Cetinja i zbirka priča pod naslovom Grad priča u izdanju OKF.

Radi kao prodekan za nauku i međunarodnu saradnju i saradnik je u nastavi na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost i doktorant je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Odsjeku za komparativnu književnost.

 

 

 

odakle zovem markica

plantaze markica