balalajka

1.

Mama je upoznala tatu u fazi automobila.  Bio je uvjeren da mu, s obzirom na to što je proživio u ratu, život sada duguje neku satisfakciju;  pronašao ju je u DKW-u kabrioletu iz trideset i devete godine koji se stalno kvario.  Njihovo upoznavanje na jednom izletu bankovnih činovnika u Samobor, u ljeto pedeset i osme, bio je susret dvoje ljudi koji su preživjeli čudom. On u ratu, probijajući Srijemski front, kad se s Batine skele vraćao tek svaki peti vojnik koji je jurišao na dobro utvrđene, ali tada već uzaludne njemačke položaje; ona kad je odrastala u obitelji u kojoj je, na kraju, četiri odrasla člana, uključujući i njenu majku, umrlo od tuberkuloze.  Mami su, zapravo, trebala dva čuda. Kao djevojčica sa smrtonosnim prezimenom, Bernštajn, što se odnedavno pisalo fonetski,  preživjela je NDH.  Tata je bio psihički labilan od posljedica rata, a majka  žrtva progona koja je u obitelji osjetila blagodati i jednog i drugog režima: oca su joj ubili ustaše kao Židova, a jednog ujaka partizani kao ustašu. Strijeljanja su u maminoj obitelji bila raspoređena simetrično. Mama je govorila da su je od tuberkuloze spasili med i žganci, a od rata čudesna sreća. Problem je bio u tome što se ta čudesna sreća za te četiri godine toliko iscrpila da se u njenom životu više nikada nije pojavila.  Znala je reći: „Ja sam se od rata spasila uzaludno.“ Ali to je već bilo u kasnijoj fazi života.  Toga ljeta,  pedeset i osme, kad je ona s kolegicama došla u dvorište hotela Lavica otvorenim Samoborčekom, a tata DKW-om otvorenoga krova, još nije bila svjesna te kumulativne prirode sreće. I njoj i njemu vjetar je mrsio kosu dok su putovali ne znajući još jedno za drugo. Ali već kad su se vraćali, kosa im je vijorila u tatinom automobilu zajedno s nauljenom kosom jednog njegovog kolege i naviklanom frizurom mamine kolegice Ksenije koja ih je i upoznala. 

Može se pretpostaviti da je brak mojih roditelja omogućio i taj stari automobil i to zato što se te nedjelje nije pokvario. I uredno ih je, doduše uz malo kašljucanja i drmusanja po Staroj samoborskoj, dovezao do kuće. Nju do stana u Novakovoj, a njega do kuće s erkerom pored Talijanskog konzulata u Medulićevoj.  Mama se tim automobilom nije puno vozila, on je, što se nje tiče, izgleda bio jednokratna senzacija.  U ono vrijeme nije bilo puno mladića s takvim automobilom, svijetlim odijelima i zalizanom kosom po uzoru na Johnyja Weismilera. Ali, kad god bi s njim nekuda krenuli, u Samobor, u Kumrovec ili u Jasku, postojala je realna opasnost da će završiti negdje pored makadamske ceste, prekriveni prašinom i stopirati konjsku zapregu.

- Prodaj to i kupi Fiću – rekla mu je jednom.

Doživio je to kao osobnu uvredu.  Neko vrijeme nisu razgovarali i nije se znalo hoće li se pomiriti. 

Njihova druga svađa opet je bila povezana s automobilom. Mama nije bila osoba koja se voli praviti važna, ali te nedjelje, opet dakle nedjelja jer su subote bile radne, pozvala je svoju drugu prijateljicu Lidiju,  koja je već bila udata za doktora Đurina, na vožnju do Podsuseda. Stali su već na početku Ilice i dok je tata prtljao po motoru ispod otvorene haube, doktor Đurin je rekao:

- Nije ti baš pouzdan taj auto.

I namignuo je svojoj ženi koja je mamu samo sažaljivo pogledala.

Poslije toga mama je rekla da više nikada neće sjesti u tu krntiju i da je blesav što tolike novce troši na mehaničare umjesto da lijepo kupi Fiću na kredit i da se voze ko ljudi. DKW je tada ostao u dvorištu gostionice Kalnik u Medulićevoj, blizu njegove kuće, sve dok ga jedne tužne nedjelje, opet nedjelja, nisu odšlepali na otpad negdje kod Zaprešića. Tata neće imati automobil skoro deset godina, sve do proljeća šezdeset i osme kad smo na kredit kupili Škodu 1000 MB, koju su tada zvali tisuću malih briga. Slučaj je htio da smo baš u vrijeme ruske invazije na Čehoslovačku kupili automobil proizveden u Mladoj Boleslavi. Kad su ruski tenkovi ulazili  u Prag, tata je jelenjom kožicom laštio naš sivoplavi automobil koji je kasnije dobio nadimak Plava ptica. 

Neko vrijeme postojao je običaj da se Škode pozdravljaju blicanjem farova.  Mi, vlasnici Škoda bili smo velika pokretna obitelj i prepoznavali smo se samo kad smo se vozili na svoja četiri kotača. A kad bi se pješice sreli na ulici, bili smo jedni drugima tužni stranci.

2.

Postoje ozbiljne indicije da je tata zaveo mamu ljekovitim biljem. Auto bivših neprijatelja koji su sve češće dolazili kod nas na more tu nije odigrao presudnu ulogu. 

Prije nego što ga je njihov susjed Mayer iz Medulićeve zaposlio u Komunalnoj banci, tata je radio  u Biljani, poduzeću za promet čajevima i sirovinom za farmaceutsku industriju.  Jednom,  kad su se spuštali sa Sljemena, putem koji od Tomislavca vodi u Gračane, na livadi koju još nije načela jesen što je kalendarski već počela, jer radi se o periodu poslije ljeta pedeset i osme, dok su gazili kroz visoku travu, vjerojatno  kao ljudi koji tu prvi puta prolaze, tata je počeo:

- Anthilus vulenaria, vidiš, djetelina, ima puno dušika, rade se tinkture za reumu, a ovo tu, Calendula officinalis, neven, ublažava bolne menstruacije, a tu, Arthemisia Absinthium, pelin, služi za kašalj i proizvodi se liker…

Onda su malo odmaknuli na toj livadi okruženoj šumom u samom podnožju planine, a on je opet zastao nad nekim korovom u pozi učenjaka kojeg bole leđa:

- Denanthe Aquatica, vodena trbulja, narodni lijek za nerotkinje…

I još.

- Sambucus nigra, bazga, pluća i dišni putovi

- Malva silvestrus, crvni sljez, grlo i bronhiji

- Polipodium vulgare, slatka paprat, želudac i jetra

Primila ga je za ruku da ga odvuče od Punice granatum, običnog šipka i tada su se prvi puta dotaknuli. I nastavili su se držati za ruke. Mama je kasnije pričala da je bilo jako lijepo slušati ga na toj livadi kako joj otkriva nepoznati svijet biljaka. 

- Robinia pseudoacacia, bagrem, gušterača i dvanaesterac.

- Salfia officialis, žalfija, zubno meso, pravi se tinktura za paradentozu…

Na toj livadi su se prvi puta i poljubili. I to je bilo iznad Thymus serpillum,  majčine dušice koja se koristi u liječenju menstrualnih tegoba.

Mama se nije mogla diviti automobilu, ili njegovim odijelima na duplo kopčanje, smeđem i sivom, pa se divila pamćenju. Jer, mora se priznati da se u to vrijeme već bila malo zabrinula da će po drugi put ostati bez obitelji. Majku joj je odnijela bolest za koju se nije pravo znalo je li tuberkuloza ili neka vrsta akutne babinje groznice, a ni za oca se nije točno znalo jesu li ga strijeljali ustaše ili je čak uspio doći do oslobođene teritorije pa je poginuo u borbama. Taj ju je gubitak obitelji u mladosti potaknuo da se možda malo više nego ostale djevojke kojima se bližila trideseta uplaši da će i drugi put ostati bez obitelji ako se ne uda.  A mladić s kojim je izlazila imao je tako plave oči da su je podsjećale na boju mora na jedinom akvarelu njena oca koji prikazuje panoramu dalmatinskog gradića, gledano s mora i jednu jedrilicu, nagnutu na jakom vjetru, koja  plovi iz zlatnog reza prema periferiji slike gdje će zauvijek nestati.  Akvarelom dominira tamnija plava mora, i svjetlija plava neba, dvije potpuno različite boje koje se ogledaju jedna u drugoj i ne znaš je li nebo plavo zbog mora ili je more plavo zbog neba. Taj akvarel imat ću pred očima kad god budem čitao pjesmu Ceszlava Milosza Dar, što ju je Carver odlučio otisnuti kao moto u svojoj  zbirci pjesama: Blizu vodopada.  A pažnju na nju skrenuo mi je Enes Kišević u Šibeniku, za vrijeme nekih književnih susreta i svoje oduševljenje prenio na mene:

DAR

Tako sretan dan.

Magla se rano podigla, radio sam u vrtu.

Kolibri zastajahu ponad cvijeća kozje krvi.

Nema ničeg na svijetu što sam želio posjedovati.

Ne znam nikog kome bih zavidio.

Zaboravljam svako pretrpljeno zlo.

Nije me zbunila pomisao da sam nekada bio isti čovjek.

U svom tijelu nisam osjećao boli.

Uspravljen, vidio sam plavo more i jedrenjake.                                                                                          

Zamišljam da se  djed Benjamin ovako osjećao kad je postavio štafelaj preko puta tog nepoznatog  grada i slikao kuće, more, jedrilicu. Posve je sigurno da baka u tom trenutku nije bila s njim. A mama? Možda, ali nikada nije spomenula da su bili zajedno na moru i vjerojatno je da je akvarel nastao u jednom lijepom trenutku prije njena rođenja. 

  

3.

Mama pamti svoga oca po tihom zvuku balalajke, kao stišani radio.  Ali radio iz čijeg se zvučnika još uvijek mogu prepoznati ruske melodije: Oči čarne, Kaljinka, Pjesma lađara s Volge… Došao je po noći, u kasno proljeće četrdeset prve, sa sasvim malim koferom o kojeg je tuckala balalajka s njegova ramena. Smjestili su ga u sobicu u kojoj je proživio zadnji mjesec bakine trudnoće.  Iako još nisu počeli oni najstrašniji progoni, upute su bile stroge. Po danu se ne smije približiti prozoru, iako su opet objesili zavjese, trebalo je osluškivati i kad bi se u kući pojavio netko stran, susjedi, poštar ili kupci meda, nije smio pustiti glasa. Hranu mu je mama donosila u sobicu i, ponekad, jela s njim, ali je češće ručala s bakom i djedom u prizemlju. Ispod istog onog kreveta koji su opet postavili na drvene klocne, imao je noćnu posudu koja se praznila samo noću, veliku nuždu trebalo je obavljati oprezno i planski.

Pa iako je to bio život pun opreza, opasnih šumova, glasova koji izazivaju mučninu, mama ga je zapamtila kao nešto lijepo. Po noći se na prozor navlačio crni zastor, da se ne vidi svjetlo i da se netko od susjeda ne bi upitao tko živi na tavanu kod Bencekovića.  Uz svjetlost petrolejke ona je čitala ili pisala zadaću, a on šetao od jedne krovne kosine do druge, prvo lijevo, pa desno, lijevo desno…  Mama kaže da u to vrijeme više nije slikao. Govorio je da mu fali svjetlo, ali strah ga je, izgleda, potpuno paralizirao.  I to je trajalo mjesecima. U tim je mjesecima zdan proglas o  sabirnim mjestima za Židova,  Poglavnik govorio o ljutoj travi i ljutoj rani, ljudi su po ulicama hodali sa žutim zvijezdama, a za one koji sakrivaju Izraelćane predviđene su drastične kazne. Andrija Artuković potpisao je uredbe o prijekom sudu, blizu Save osnovana su dva logora i naša najduža rijeka pretvorila se u neku vrstu kanala za mrtve. Mali hrvatski Ganges.  

Sve češće je ujča Stjepan, koji je inače živio sa suprugom u stanu u Novakovoj, navečer dolazio do njih. Ulazio je u Benjaminovu sobu da razgovaraju. Kad bi se to dogodilo, ujča Stjepan bi poljubio mamu u čelo, rekao joj da malo ostavi ono što je crtala i pisala jer on mora s njenim tatom nešto važno razgovarati. I onda bi se iz sobe čuo tihi šapat, zatim sve glasniji,  ponekad možda i povišeni glasovi, a kroz vrata su prodirale samo poneke riječi, kao što su: veza, šuma, prijeki sud, kada…

U početku Benjamina su u sobici posjećivali i drugi članovi obitelji, pogotovo austrougarski žandar i njegova okrugla supruga koja se već teško penjala stepenicama. No, s vremenom, svi osim mame kao da su zaboravili na njega ili su ga ignorirali. Ponekad je prošao i čitav dan a da ne bi vidio nikoga, sve dok se mama ne vrati iz škole i ne donese mu kasni ručak, a zapravo ono što je ostalo od ručka njima. S vremenom, to su bili sve oskudniji ručkovi i da nije bilo meda koji su mijenjali za kukuruzno brašno ili pokoju tablu špeka, u kući bi vladala glad. Sva četiri jahača apokalipse jezdila su kroz tu periferijsku kućicu: bolest,rat, smrt, a odnedavno i glad. Ili, ako ne već glad, a onda ozbiljnija restrikcija hrane. I u tom očaju, Benjamin je počeo svirati. Možda se činilo da je to jedino što mu još preostaje. Da je ostao u Rusiji, strijeljali bi ga boljševici, da je ostao u Parizu, strijeljali bi ga NIjemci, a evo i ovdje, u ovom zakutku, postoji ozbiljna šansa da ga strijeljaju ustaše. Vjerojatno mu se činilo da čitav svoj život,  praktički od mladosti, bježi od nekakvog strijeljanja. I čini mu se, možda, čudno što se već nije navikao, nego ga je još više strah. A u svemu je najporaznije što se Benjamin u Pariu dvoumio hoće li otići u Zagreb, ili Tanger. Ali  i tamo bi mu uskoro prijetilo strijeljanje.

Prvo, kad su oni dolje čuli zvuk balalajke, sam austrugarski žandar, pater familias došao je Benjaminu u sobicu i tiho ga upozorio da to ne radi. Susjedi, kao što mu je vjerojatno jasno, znaju tko je u ovoj kući svirao balalajku i neka izvoli to više ne raditi jer su svi oni ugroženi, a i to on vrlo dobro zna. Sljedeće jutro, nedjelja je bila, kad su se vratili iz crkve, mama je uzela balalajku, sjela u vrt među voćke koje više nisu imale svoje bijele čizme i počela svirati.  Poslije toga, balalajka se iz njihove kuće čula sve češće.

Ali u zimu četrdeset i druge ujča Stjepan je zadnji put došao u Benjaminovu sobicu i oni su se tako posvađali da se sve orilo po hodniku. Sreća je da su zbog izuzetno jake zime svi prozori bili zatvoreni i zabrtvljeni starim krpama da hladnoća ne prodire u sobe.  Mama nikada neće zaboraviti posljedice te svađe. Plakala je kad je njen tata stavljao u svoj koferčić ono malo iznošenog veša, gaće i potkošulje od kojih su neke bile poderane. Slike je smotao u jedan tuljac, ali je u zadnji čas odlučio da ga ne ponese.

- Doći ću poslije po njih – rekao je mami. 

Te večeri pojavio se u kući ujak Dušan u ustaškoj uniformi. Njih dvojica kimnuli su si na vratima, ali se nisu rukovali i Benjamin je s balalajkom na ramenu i koferom u ruci, u proljetnom kaputu koji mu je očito bio i jedini otišao u tu maglovitu noć. Možda je imao osjećaj da mu hladnoća i magla pomažu jer na ulicama neće biti patrola.

Kad su, skoro trideset godina poslije te noći, mama i tata otišli prvi puta gledati film Doktor Živago  u kino Partizan na Kvaternikovom trgu, ona se vratila uplakana. Iz crvenih očiju još je malo curkalo, iako im je od Partizana do kuće trebalo punih petnaest minuta laganog hoda i bilo je vremena da joj se oči izvjetre. Kad sam pitao tatu zašto plače, on je rekao:

- Vidjela je balalajku!

4.

Doktor Đurin, radiolog, muž mamine prijateljice, bio je poznat po tome što mu je nadimak smislio jedan papagaj tigrica. Iako je ime vrste žensko, taj je papagaj, kako kažu, bio izrazito muževan. Čim su ga nabavili i dali mu ime Kiki, koje će kasnije nositi i neki papagaji u našoj obitelji,  a podsjećalo je na krckanje sjemenki u njegovu kljunu, pokušavali su ga naučiti da govori.  Doktor Đurin kao pater familias intenzivno ga je učio da izgovori njihovo prezime. Kad bi došao s posla i skinuo cipele, još onako u odijelu i s kravatom koja je svakog dana bila druge boje, sjeo bi kraj krletke i ponavljao: Kiki Đurin, Kiki Đurin, Kiki Đurin… Njihovi dečki, dva brata blizanca od kojih sam naslijedio neke autiće i jednu savršenu repliku revolveraškog colta na čijem je hrptu bilo vrhom šestara povučeno nekoliko recki, učili su ga prostote i kad roditelja nije bilo kod kuće, ponavljali su mu: kurac, kurac, kurac…  S vremenom Kiki je to spojio u jednu riječ i čim bi se netko pojavio u dnevnoj sobi gdje je stajala njegova krletka, počeo bi vikati: Kiki Đurac! Kiki Đurac! Kiki Đurac! Nakon što je doktor Đurin ispričao tu priču na jednoj večeri kod njihove treće prijateljice Ksenije, presudio je sebi zauvijek: više ga nitko nije zvao ni Boris, ni Đuka, čak ni Doc, nego samo Đurac. Na mom sedmom rođendanu, kad je mama prvi puta spekla pizzu, koja je u Zagrebu tek postajala popularna, mama mi je rekla da donesem colt i da gosti vide kakvu lijepu igračku su mi poklonili Lidijini dečki. I kad sam ga donio, prvi ga je uzeo Laci, Ksenijin muž, pažljivo razgledao s nekim hinjenim strahopoštovanjem, a onda je ugledao one recke na hrptu  i rekao:

- Đurac, jesu to sestre?

I svi su se slatko nasmijali. Lidija možda manje od drugih.

Kao Đurac je i umro. Na sprovodu, pred mrtvačnicom na Mirogoju, puno godina kasnije,  kolega iz Liječničke komore koji je držao govor, a nije znao za porijeklo nadimka, obraćao mu se mrtvom s „naš Đurac…“  „Naš Đurac je bio vanredan radiolog, nježan otac i dobar drug… dragi Đurac, neka ti je vječna slava!“

Kad je mama zatrudnjela s tatom, naravno prije braka, nije se to usudila reći ujči Stjepanu jer je osjećala da bi ga to uvrijedilo, nego je upitala prijateljicu Lidiju:

- Lidija, trudna sam. Ne znam što da radim?

Bilo je značajno već to što se obratila ženi liječnika s dobrim vezama među ginekolozima u Vinogradskoj.

A Lidija ju je pogledala, skuhala kavu, donijela kolače i trebalo joj je dosta dugo da odgovori.

- Rodi, bar ćeš imati nekoga koga sigurno voliš! – rekla je napokon.

Za to vrijeme,  njeni dečki, još uvijek mali, igrali su se, pretpostavljam,  u svojoj sobi, ili su se svađali… ili se iz njihove sobe nije čulo ništa, ali je bilo lijepo znati da su oni tamo.

 

5.

FEDERATIVNA NARODNA REPUBLIKA JUGOSLAVIJA

Narodna republika Hrvatska

Grad Zagreb

Narodni odbor općine Černomerec

Izvod iz matične knjige vjenčanih

            U matičnoj knjizi vjenčanih koja se vodi kod ovog narodnog odbora za godinu 1959. na str. Br. 314 pod red. Br. 514 dana 29. Mjeseca VIII. godine 1959, upisano je:

 

Dan, mjesec i godina sklapanja braka:                         29/dvadesetdevetoga/kolovoza 1959.

Mjesto sklapanja braka:                                                Narodni odbor općine Černomerec u Zagrebu

Porodično i rođeno ime:               Ferić Tvrtko                              Berenštein Veronika

Bračno stanje:                              neoženjen                                 neudata

Dan, mjesec i godina rođenja:     7.V. 1926.                                 13. I. 1929.

Mjesto rođenja:                            Dvor-Sisak                                Zagreb

Državljanstvo:                              FNRJ                                         FNRJ

Narodnost:                                   Hrvat                                         Hrvatica

Zanimanje:                                   bank. službenik                         bank. službenik

Mjesto stanovanja (kotar):           Zagreb, Medulićeva 24             Zagreb, ul. X. korpusa 3

Porodično i rođeno ime:

Oca:                                            Ferić Ilija                                    Berenštein dr. Venijan

Majke:                                         Ferić Dobrila rođ. Ćirić               Berenštein Ivka r. Benceković

Porodično i rođeno ime i mjesto

Stanovanja svjedoka:                 Beuc dr. Marijana, zagreb, Vlaška 125

                                                   Boltižar Ksenija, zagreb, Savska cesta 22

Porodično ime i ime službene osobe

Pred kojm je brak sklopljen:       Ohnjec Franjo

Porodično i rođeno ime matičara:      Berc Zora

U Zagrebu, 29. VIII. 1959.     

6.

Kad se odlučila udati i roditi,  mama nije mogla znati da će kod tate relativno brzo nastupiti faza starog oružja.  Tata je od mladosti bio vezan za oružje. Od svoje prve zarade, poslije berbe u vinogradu svoga djeda u Hrvaskoj Dubici, otišao je preko Une u Bosnu i kupio mali handžar.  Handžar je bila najlogičnija stvar koju je mogao kupiti dječak u njegovu kraju od svoje prve zarade. Poslije je često s ponosom govorio da potiče iz kraja gdje se sjekirama  peru prozori, a kuburama gase lampe. Oružje ga je pronašlo i kad je navršio sedamnaest godina, u gimnaziji u Sremskoj Mitrovici  u rano proljeće četrdeset i četvrte.  Jedan partizanski major ušao je u razred s isukanim lugerom, pristojno pozdravio i zamolio mladiće da izađu s njim van.  Tata će uvijek pamtiti kako su usta i lice tog čovjeka bili pristojni, a ruka s pištoljem strašna. No, na sve njih, dečke, luger je ostavio jak dojam. Već idućeg dana, u jednom starom skladištu dobili su nešto nalik uniformama; rasparene čizme, bluze od kojih su neke bile poderane ispod pazuha, titovke sa zvijezdama, ali i kačkete ili beretke na kojima je zvijezda bila nespretno našivena. I oblačili su ih, mijenjali se, jednu lijevu čizmu za desnu, bluzu prave veličine, hlače koje ne palacaju na njima kao dimije. I kad su ih konačno obukli, izgledalo je kao da ta uniforma na njima neće dugo trajati.  Dobili su i puške. Njega je zapala stara talijanska jednometka.

Ljubav prema skupljanju i njegovanju oružja razvijala se u njemu praktički cijeloga života, ali mami se to učinilo kao da je došlo naglo, kao kad u kazališnoj predstavi pištolj opali slučajno, puno prije nego što bi na njega trebao doći red.

Još je bila trudna,  s velikim trbuhom kojega je trebalo pridržati dok je sjedala, kad je donio prvi komad.  To je bila dvocijevna krajiška kubura iz osamnaestog stoljeća. Objesio ju je na zid u našoj maloj sobici koja se spremala da bude i moja.  Mama se nije jako ljutila jer je kubura bila relativno malena i nije na zidu zauzimala puno mjesta. Zanimalo ju je jedino može li ona slučajno opaliti.

- Vera, ovo nije pucalo još od Napoleona – rekao je i to je mami bilo dovoljno. 

Kad sam se rodio, na zidu iznad moje kolijevke visjele su prekrižene sablje, jedna turska demeskinja bez korica, i austrijska krivošija ulaštena purolom do visokog sjaja. Izgledale su kao raširene noge. A u sredini visio je bodež austro-ugarske mornarice s Posejdonovim likom na pozlaćenim koricama.  I ta je naša sobica, koja se u nacrtima naše kuće zvala „djevojačka“, više je nalikovala na vitešku dvoranu, nego na sobu dojenčeta čija vrata moraju noću ostati otvorena da mama čuje kad se dijete probudi. Mamu je u tome svemu zanimalo jedino to može li se ona turska sablja koja nema korice otkačiti sa zida i probosti maloga. Zato je kolijevka bila za sigurnosni metar udaljena od te zidne ikebane.

- Kad prohoda, skinut ćeš te gluposti sa zida! – rekla mu je.

- Naravno – odgovorio je.

No, sablje su još bile tamo i kad sam navršio pet godina. I ne samo one.  Nabavio je i pušku kremenjaču, navodno iz oružarnice princa Eugena Savojskog, helebardu gradske straže s Griča, kratku uskočku pušku koja je nalikovala na kuburu s duljom cijevi i drškom pod čudnim kutom, kamu iz plemena Masai i još neke manje komade koje nisam zapamtio. Kad je tata, oko tri, dolazio s posla iz Komunalne banke, već iz hodnika zaderao bi se:

- Zorane, magare! Kalupe! Šlape!

A ja sam, sav sretan, jurnuo u našu malu vitešku dvoranu, izvadio kalupe iz njegovih lijepih šlapa sa zelenim škotskim uzorkom  i čekao spreman da se tata zavali na krevet i digne u zrak prvo desnu nogu, a onda i lijevu. Ja bih mu odvezao cipele, a on bi dignuo nogu i rekao:

- Povuci!

I ja bih povukao cipelu i obavezno pao na guzicu, kao što sam vidio u nijemim filmovima.

Poslije bi mi tata govorio o tome kako su izgledale prave viteške dvorane, kao ona u Trakošćanu, koju sam vidio, a u povjerenju, stišanim glasom, govorio je i o tome kako će kupiti pravi pravcati srednjovjekovni oklop s križarskim mačem i da će oklop stajati tu kraj kreveta. 

- Samo se nemoj izbrbljati mami – šapnuo bi mi.

A mama je bila uvijek negdje blizu. Ušla bi u sobu da nas pozove na ručak, mene ljubazno i nježnim glasom, a njega dosta strogo. Ponekad, kad bi vidjela da se došaptavamo, rekla bi:

- Šta to vas dvojica izvodite?

Ručak nam je uvijek kuhao ujča Stjepan koji si je u potkrovlju nove kuće uredio garsonjeru, ali bi se uvijek prije nego mama i tata dođu s posla povukao natrag u svoje carstvo u potkrovlju kamo je preselio svoj špajzcimer iz stana u Novakovoj i stari bračni krevet, a za pisaći stol i ormar s knjigama gore nije bilo mjesta pa je to stajalo u našoj viteškoj dvorani. I moram priznati da se dobro uklopilo. Tu je bio i stari kauč koji je tata donio iz Medulićeve i na njemu spavao, a ja sam s mamom spavao u njihovom bračnom krevetu.  Tata je taj manevar objasnio svojom netrpeljivošću prema novim stvarima i previše mekanim madracima.

- Pravi krevet mora imati federe, a ne drek od pjene – govorio je.

A mama ga je uvijek gledala dosta kritičkim pogledom. Ponekad bi mu i rekla:

- Daj, ne govori gluposti! 

U jednom trenutku, kao odgovor na njegovu vitešku dvoranu, mama je dala uokviriti slike svog oca i objesila ih u dnevnu sobu: dva portreta svoje majke, njegov autoportret s monoklom i akvarel s jedrilicom.  Mislila je, možda, da će ga to isprovocirati,  ali tata je, kad se vratio s posla i vidio mamine roditelje na zidu, bio oduševljen. Bila je to dosta neobična rupa u njegovoj sebičnosti. Međutim, to oduševljenje postat će mami jasno tek u idućim mjesecima. Mogao se na večerama, koje je mama organizirala barem dva puta mjesečno, pred gostima praviti važan svojim tastom. Prvo zato što je bio kirurg, pa slikar i, na kraju, žrtva ustaških progona. I mama je si je morala priznati da je oduševljen tim portretima jer ga podsjećaju na plemićku kuriju.  Imali smo u stanu vitešku dvoranu i salon s bidermajerom i portretima. Relativno skromna nova kuća građena u početku šezdesetih, odjednom se pretvorila u san. Prilično realističan, ali još uvijek san. A mami je bilo teško živjeti u tuđem snu.  

7.

Mama je tokom života izvršila odlučan napad na svoju ženstvenost.  Točnije bi možda bilo reći da je to bio niz malih bitaka koje je vodila s lakiranim noktima, i onima na nogama i onim na rukama, sa šminkom na očima, s maskarom, s umjetnim trepavicama, s kremama za lice i tijelo, sa kostimima, hlačama i torbicama iz Trsta i Graza.  Kad god bi joj prijateljice, Ksenija ili Lidija, predložile da kupi nešto od toga, govorila je:

- Nisam ja larfa, nije to za mene.

Smetale su je i druge stvari. Strast ogovaranja, kave i velika ženska društva, pogotovo društva žena koje nisu radile, ostavljali su na nju krajnje loš dojam. Bila je uvjerena da su to radnje kojima žene same sebe odvlače od bitnog. Odjeću je birala pomno i sve ono što bi je moglo istaknuti kao ženu odmah je odbacivala.  Odjeća je trebala biti topla, jeftina, jednostavna i morala je ocrtavati karakter. Svoje je kostime, koji su se odlikovali skromnošću kroja i finim materijalima rabila je kao osobitu vrstu ogledala. To je ogledalo bilo zamagljeno, ili čak prekriveno tankim slojem gaze. Ta je odjeća, osjećala je, bila ustvari neka vrsta neodjeće, vrsta golotinje u kojoj je naročito zainteresiran i pametan promatrač mogao pronaći bit njenoga bića. To nije bila golotinje kože, nego golotinja duše: izvjesila je svoju dušu na krpe kojima se ogrtala. Prema vrlini skromnosti osjećala je pretjeranu simpatiju. Tek pred kraj života, govorila je: „Mene su odgojili muškarci. Nisam znala biti žena.“

Ta je njena vrlina u meni proizvela snažnu žudnju za suprotnim: žudnju da mama bude lijepa i, prije svega, da bude žensko. U nižim razredima osnovne škole, na primanje roditelja, dolazile su atraktivno obučene mame iz bogatijih kuća sa Šalate, u hlačama, minicama, s čizmama preko koljena, jedna poznata glumica i žena likovnog kritičara, a ja sam i previše uvjerljivo mogao zamisliti svoju mamu kako govori: „Ja to ne bih obukla ni mrtva!“ Dobar dio djetinjstva žudio sam da vidim svoju mamu u hlačama, ali nikada nije popustila toj mojoj žudnji. „Meni ne stoje dobro hlače“, govorila je „ jer imam dosta veliku guzu. Vrhunac te žudnje dogodio se u kinu Studio u Vlaškoj, za vrijeme projekcije crtića „101 dalmatinac“. Primijetio sam da svaki put kad se pojavi Cruela s velikim cigaršpicom, dugom bundom i haljinom s velikim izrezom, osjetim erekciju. S nekom vrstom slatkoga užasa što sam si dopustio tu maštariju, zamišljao sam svoju mamu kao Cruelu, s cigaršpicom, prorezom do guze kako sjeda u bijeli Rolls Phantom iz 1928.,  čiju fotografiju sam imao na svojim najdražim igraćim kartama sa slikama automobila.  Želio sam da moji razredni kolege sline za mojom mamom kao što sam ja slinio za glumicom i ženom likovnog kritičara.   

Ili, kad je na Braču sa sedamnaest godina učila plivati. Završio je rat i otišli su sa školom na Brač. Nije znala plivati, nikada nije bila na moru i još ju je uvijek držalo snažno osjećanje da je jedna preživjela rat. I umjesto da potajno uči plivati, da sakrije sramotu, ona je natovarila bućice koje su u ono vrijeme služile umjesto šlauha i uputila se ravno kroz mjesto. A mjesni momci su joj, naravno, dobacivali šale na račun toga što ne zna plivati.

- Šinjorina, moren vas ja malo učit…

Ili

- Triba te hitit s mula u duboko, odmah ćeš proplivat…

Zamišljam tu scenu, i uz bol što nekakvi zlobni mladići ponižavaju moju majku, probija se i izvjestan bijes, ili osjećaj tragike: zar zaista nije znala da joj se tako udvaraju?

Očekivala je od oca da pronađe njeno tajno biće, da podigne gazu s ogledala, da je stvarno pogleda i zaviri u njenu dušu, a ne samo da nije znala biti žena mužu, nije znala biti žensko niti sinu.

Tata, s druge strane, nije imao afiniteta za bit, za važno, za prioritete: on se iscrpljivao u površinskom. Njegova su odijela uvijek morala biti u skladu s prevladavajućom modom, košulje su uvijek imale onakvu kragnu kakva je izvirivala iz odijela u austrijskim i talijanskim modnim časopisima za muškarce: ponekad rusku, ponekad špičastih vrhova, a ponekad diskretnu, s gumbićima na vrhu. No, uvijek takvu da se čovjek na ulici može osvrnuti sam za sobom kad njegova silueta prolazi u nekom izlogu. Takvog ga vidim kad ide na posao Petrovom ulicom. Svijetlo ljetno odijelo od lana, svijetloplava košulja, pozlaćeni gumbi na rukavima košulje, lovačka kravata boje trule višnje sa slikom jelena. Boja košulje odgovara njegovim plavim očima, boja cipela kravati, bravice na aktovki ukrasnim gumbima na rukavima košulje. Ponekad puši lulu, a miris parfimiranog duhana marke Clan osjeti se za njim još dugo nakon što prođe.

Mamino najveće bračno razočaranje sastojalo se u tome što nije mogao pronaći njenu bit, njene uvide u tragiku života i što je tapkao na površini.  Ona se čitavog života panično bojala kiča, a on je, nažalost, sav bio kič. Sklon depresijama,  tražio je nešto što bi ga moglo poduprijeti i to nešto je uvijek bilo pomalo suludo. Vezivao se za predmete, jer njih možeš premjestiti sa zida na zid, možeš ih objesiti u ormar i izvaditi. Košulje su, možda je mislio, zahvalne kad ih obučeš. Isto kao i sakoi i kravate. I onu svoju zahvalnost pokazuju tako što mirno vise.

8.

Kraj u kojem se kuburama gase lampe duboko je uticao na tatin odnos sa svijetom.  Kad bi majstor nešto pogriješio ili se susjed parkirao tako da ne može Škodom izaći iz garaže, ili mu je netko trubio na semaforu, režao je kroz zube:

- Ubit ću te, jebem ti lebac da ti jebem!

Ne poznajem čovjeka koji se u mašti toliko naubijao ljudi kao što se naubijao tata. Svi mrtvi s Batine skele, i oni propucani i oni razneseni, pa čak i oni spaljeni ne bi premašili broj mrtvih u tatinim zamišljanjima. Preobrazio se u jednog od onih oficira Crvene armije s kojom su probijali Srijemski front, koji su krstarili obalom dok su splavima za napuhavanje forsirali rijeku, a njemačka obrana ih gađala snajperima i minobacačima, i koji su pucnjem u glavu iz revolvera rješavali svakog vojnika koji bi se s potopljene splavi vratio na obalu, neovisno je li bio naš ili Rus.  Tako je i tata tokom jednoga dana znao ubiti po dva, tri, ponekad, za jugovine i pet ljudi.  Prvog, recimo,  u dućanu na Voćarskoj, dok smo kupovali sladoled:

- Šta se guraš, jebem ti Isusa tvog krvavog!?

- Gospodine, bio sam ispred vas, tu mi je košara, skoknuo sam samo…

- Ubit ću te ko zeca…

I poslije, dok smo se udaljavali od dućana, a ja otvarao sladoled na štapiću, na njegovom licu odvijao se poznati proces: stisnute usnice, zgrčeni obrazi, nabrana koža nosa, divljački pogled. I ja sam znao da je dotični već mrtav, iako još uvijek stoji u dućanu, kod blagajne i šokiran tumači blagajnici kakvih sve luđaka ima u ovoj državi, a blagajnica mu kaže:

- Ne brinite, znam!

Drugog, na primjer,  u Martićevoj,  kod Drvenog nebodera.  Dok smo na zebri prelazili cestu, jedan nervozan vozač kratko je potrubio da se požurimo. Tata se divljački okrenuo prema njemu, lupio po haubi Amija ili Simke i vikao:

- Mrtav si, govno škapularsko… ubit ću te ko zeca!

I gurnuo je ruku prema unutarnjem džepu sakoa. Ta je gesta obično palila i ljudi bi se ukipili. Vidjeli su mu u očima da je spreman ubiti. Jednom prilikom neki mlađi čovjek nije se uplašio kad je tata posegnuo u unutarnji džep zelenog lovačkog sakoa s gumbima od jelenjeg roga.

- Šta ćeš? Ajde, šta ćeš? – vikao je mladić, viši i jači od njega i postavio se u pozu za tuču. A tata je izvadio iskaznicu Saveza boraca Jugoslavije i turnuo mu je pod nos – Pomiriši, svinjo ustaška, takve sam klao na Batini skeli ko zečeve…

I mladić je odustao.

Trećeg, smo, iste večeri, sreli na Strossmayerovom šetalištu. Tata je jako volio intervenirati u službi dobra.  Sjedili smo za stolom i pili. Mama čaj, tata pivo, a ja narančadu. Svirala je živa muzika i bilo je baš veselo. Imao sam dojam da se ne moram bojati kako će tata večeras još nekoga ubiti. Topla ljetna večer, ispod nas svjetluca grad, a oni, mama i tata, izgledaju kao normalni bračni par. Ali tada je naišla jedna djevojka koju je mladić čvrsto držao za ruku, a ona mu se pokušala otrgnuti. Prolazili su baš pored našeg stola i djevojka je zavapila:

- Pomozite mi, molim vas! 

Tata je skočio, dohvatio flašu piva sa stola i kresnuo mladića u glavu tako da je zateturao. Krv mu je šiknula iz arkade.

- Umlatit ću te ko zeca, govno jedno malo. Da si odmah pustio curu! – I još je dodao:

- Ja sam iz policije.

Djevojka je time bila isto tako šokirana kao i mladić On se držao rukom za arkadu, bijela majica mu je bila sva krvava, a ona je izvadila maramicu i prislonila mu je na puknuto meso. Otišli su dalje zajedno, ona nije pobjegla pa ponekad mislim da su se ti mladi ljudi zafrkavali, da su testirali prolaznike i one koji su sjedili da vide hoće li netko pomoći. Ali, nisu računali na tatu. I tako se to ponavljalo:

- Ubit ću te ko zeca!

- Zaklat ću te ko zeca!

- Umlatit ću te ko zeca!

Ali, bilo je i ovakvih događaja. Jedne nedjelje, vjerojatno je bilo proljeće jer se sjećam topline, sunca, i lagane odjeće, krenuli smo na izlet u Mokrice.  Tata je vozio starom Vlaškom, dobro raspoložen, mama je nešto govorila i na križanju Vlaše i Palmotićeve netko mu je oduzeo prednost. Ili je on nekome oduzeo prednost, uglavnom skoro je došlo do sudara. Cviljele su kočnice, mama se nabila na prednju plastiku, a ja na pozadinu njena zica.  Ne sjećam se marke automobila, ali bio je tamnoplav ili crn.  Čovjek iz tog auta počeo je psovati, spominjala se majka, pas, krv, Isus… No, tata je nekoliko sekundi mirovao naslonjen na volan, a onda je, potpuno mirno otvorio bravicu haube ispod svoje lijeve noge, i izašao van. Mama je počela vikati:

- Nemoj Tvrtko, zaboga, nemoj… broji do deset!

Ali on nije izgledao bijesan, nego hladnokrvan. Hodao je malo kao robot, malo kao drveni lutak na koncu.  Vozač drugog automobila ostao je u svom autu i, koliko se sjećam, prestao je psovati. Tata je potpuno mirno otvorio haubu i izvadio ašovčić koji je unutra držao ako treba auto otkopati iz snijega. Mama je izjurila van, raščupana, očajna, i vikala tom drugom vozaču:

- Idite, molim vas, idite! 

A tata je s ašovčićem krenuo prema njemu.

U tom trenu je i taj drugi nesigurno izašao iz auta. Sjećam se njegova lica, njegovih očiju koje su se širom otvorile, bijes se pretvorio u strah, a onda i iznenađenje.

-Tvrtko!? – procijedio je hrapavim glasom.

Tata je zastao, fiksirajući  ga. Šaka kojom je stiskao držak ašovčića bila je potpuno bijela.

- Krešo! Jesi to ti? – promucao je napokon.

I Krešo je, nešto sigurnije, rekao:

- Ja sam!

Spustio je ašovčić uz nogu i, ako se ne varam, pokušavao ga malo kamuflirati. Onda ga je premjestio u lijevu ruku i držao otraga. I prišao je Kreši.

- Kako mama? – upitao je srdačno.

- Dobro – rekao je Krešo rukujući se s njim i jednim okom gledajući ašovčić iza tatine noge – ali muči je giht.

- Lijepo je pozdravi – rekao je, odjednom veseo, ozaren, a mama se, skrhana, mlitava, odjednom ispražnjena, kao da je prestala imati kičmu, vratila u auto.

- I ti pozdravi baku Dobrilu – rekao je Krešo ulazeći u auto.

I onda smo mirno otišli na izlet. Jedino, u autu se nije baš puno pričalo. 

9.

U to vrijeme polako je rasprodao sve staro oružje, i sablje i kremenjače i kame i tim novcem kupio dvije puške: njemačku dvocijevku s diskretnim srebrnim okovom oko okidača i laganu rusku jednocijevku, da mu bude rezerva. Stigla nam je i faza lova. Sada je, međutim, izabrao drugu sobu. Dao je preurediti tavan s kosim krovom i drvenim gredama  pokraj Ujčine garsonijere. Obložili su krovne kosine u brodski pod od jelovine, uredili noseću gredu i od nje napravili policu, a tata je na zid povješao mnoštvo rogova: srndaća, divokoze, jelena. A od plosnatih rogova jelena lopatara bio je načinjen luster. Na podu bila je koža vuka i divokoze, za koju se sumnjalo da je obična lička koza, na lakiranoj grani koja je virila iz zida stajao je preparirani fazan sa staklenim očima, a o gredu su bile obješene dvije prepelice koje nisu imale staklene oči pa su izgledale stvarno mrtvo.

Mama se bojala pušaka, s obzirom na njegov temperament, kako je govorila i nije dozvolila da puške drži dolje u stanu gdje živim i ja, desetogodišnjak, muško dijete koje od djetinjstva zanima oružje. Zato je i preuredio tavan. Tu je sobicu koja je ugodno mirisala na jelovu šumu u šali zvao lovački kabinet. Znao je govoriti:

- Sine, idemo u lovački kabinet!

Ali, usprkos šali, bilo je vidljivo da voli izgovarati te riječi: lovački kabinet, lovački kabinet...  Tu je bio i jedan krevet i ormar za puške u kojemu je držao i redenik s patronama, kutije sa sačmom, pribor za punjenje patrona, a u plastičnim kutijicama s naljepnicama na kojima su bili brojevi pažljivo je bila raspoređena sačma: desetka, devetka, petica… Imao je i patrone s kuglama, za divlje svinje. Te su kugle na svom olovnom vrhu imale ureze nalik na križ.

Jednom prilikom  kad smo svi troje sjedili pred televizorom, poslije dnevnika davala se tv-drama napravljena po Andrićevoj priči Zlostavljanje.  I dok je Andrija Zereković tumačio ženi kako bi nekoga udario, dok se razmahivao u spavaćoj sobi, u noćnoj košulji, tata je rekao:

- Ovaj je kao ja!

I pogledao je mamu. Očekivao je da će se mama nasmijati, ali nije. I odgledali smo dramu u tišini. Mama mi je samo jednom rekla:

- Gledaj dobro! To ćeš imati za lektiru.

Ali predmeti s lovačkim motivima proširili su se iz lovačkog kabineta, metastazirali i u naš stan, tako da smo u dubokim tanjurima za juhu imali slike zečeva, u plitkima srndaće, porculanska posudica za šećer bila je u obliku divlje svinje, a otvarač za boce imao je dršku od zečje šapice. To ponekad jest donosilo sreću, a ponekad bome i nije.   

 

10.

U lovačkom kabinetu u potkrovlju tata je pričao o trovanju vukova strihninom i njihovom čudnom putu od negativaca iz bajki i divljači koju treba istrijebiti, do statusa koji je sivi vuk dobio nedavno: zaštićena divljač.

- Srnu možeš ubiti, vuka ne – govorio je. – Je li to tebi  normalno?

Govorio je i o brzini i krvoločnosti lasice, pogledu risa koji hipnotizira divljač, lovu na rijetku crvenu lisicu, jelenima albinima čije se preparirane glave nalaze u lovačkoj dvorani  grofa Bombelesa, o medvjedu koji trči brže od srne, zečevima koji bježe u cik-cak putanji, pa kad je on u ciku, ti trebaš pucati u cak, a kad je u caku, pucaš u cik,  o tome kuda gađati vepra ako hoćeš preživjeti…  

No, često, i sve češće, kad smo tata i ja bili u lovačkom kabinetu, mama se pojavljivala na vratima. Uvijek je pristojno pokucala i zatim s vrata rekla:

-Tvrtko, mali mora pisati zadaću.

Ponekad su to bili i drugi izgovori. Recimo:

- Zorane, idem do Lidije, hoćeš sa mnom? Možeš se igrati s dečkima.

Pokušavala me otrgnuti iz tatinog sna i vratiti natrag u svoj. Ali to nije uvijek bilo lako.

S vremenom, primijetio sam jednu zabrinjavajuću činjenicu: znao je sve o divljači,  kalibrima, veličini sačme, taktici lova i dugim dosadnim noćima na čekama kad se očekuju veprovi.  Ali nikada, baš nikada,  nije išao u lov. Naš lovački kabinet bio je ozbiljno izoliran od stvarnosti i uskoro je postalo jasno da su tatine priče izvučene iz knjiga o lovu koje su stajale poredane na tavanskoj gredi.  I poslije toga, kad god bi počinjao neku svoju priču, bilo mi ga je žao. Imao sam nešto više od deset godina kad sam prerastao svog oca.

Jednom sam mu rekao:

- Zašto mi to pričaš kad ništa nije istina?

U očima mu je na trenutak sijevnuo bijes. Vidio sam kako se suzdržava, a onda mi je stavio stisnutu šaku pod nos i procijedio kroz zube:

- Pomiriši!

Ali već poslije nekoliko sekundi pomilovao me rukom po kosi, glatkom i manikiranom rukom koja nikada nije fizički radila.

- Dobar si ti dečko – promrmljao je.

A mama me sve češće koristila kao muža. Išli smo zajedno na rođendane kod tete Ksenije i Tete Lidije i njihove djece, vodila me u kazalište, najčešće u Komediju na Dunda Maroja i Jaltu, a tata je ostajao kod kuće u svom lovačkom kabinetu.  Navečer, u krevetu, dugo smo prije spavanja pričali i u to vrijeme ispričala mi je većinu pričao svom ocu, o ujči Stjepanu, o ratu i skrivanju.  Ispričala mi je i kako su se ona i tata sreli, a meni se činilo kao da su tata iz priča i onaj gore, stvarni tata u potkrovnoj sobici s punjenim mrtvim pticama i odrezanim glavama, dvije potpuno različite osobe.  Jednom sam pitao mamu:

- A zašto stvarno ne ide u lov?

Mama  me je tada poljubila u čelo, dugo i značajno i mislio sam da poslije tog poljupca, kao i uvijek, slijedi  dosta nerazumljivih riječi. Ali ovoga puta nije. 

- Moraš ga razumjeti – rekla je – proživio je u ratu strašne stvari. Njegov prijatelj je živ izgorio pred njim. 

U lovačkom kabinetu leševi su bili i u njemu i oko njega. Poslije puno godina, kad ga je lov potpuno prestao zanimati, doveo sam jednom u tu sobicu s posebnim ulazom jednu djevojku s fakulteta. Ljubakali smo se već neko vrijeme po klupama u parkovima  i, zapravo, tražili smo toplo i suho mjesto da konačno spavamo zajedno. Bilo je praktično i to što je tata gore imao i dobru zalihu pića, whiskeyje i francuske konjake, pelinkovac i neka vina. Došli smo dosta kasno, vidio sam da u tatinoj spavaćoj sobi gori lampica za čitanje, a ujče Stjepana odavno već nije bilo.  U tišini uspeli smo se stepeništem, i kako smo hodali polako, baš pred našim vratima ugasilo se svjetlo, a ona se grčevito privila uz mene. I nastavili smo dalje u mraku, koristeći oskudno svjetlo s ulice, zagrljeni, isprepleteni… Ali kad smo ušli u sobicu u kojoj sam toliko naučio o vukovima, risovima, medvjedima, ali i o krupnoj afričkoj divljači, nosorozima i slonovima i kad je svjetlo obasjalo sve eksponate,  njene su se zjenice raširile. Sjela je bez riječi na kauč, odjednom rezervirana. Nije ju opustila ni čašica Henesyja. Ni ponovljena čašica Henesyja. Čak ni treća čašica Henesyja. Poljubio sam je, izvadio jednu dojku i počeo sisati mlitavu bradavicu, ali ona je ostala odsutna. I gledala je oko sebe s nekom vrstom zgražanja. Kad sam joj počeo otkopčavati traperice, rekla je:

- Ti držiš leševe po zidovima!

Nije čak htjela ni stati na kožu divokoze, nego ju je zaobišla.  Naravno da te večeri nije bilo ništa. Ni drugih večeri. Među mladima, lov je polako izlazio iz mode. To su već rane osamdesete. A zapravo,  nije bila spremna na odnos, iako se činilo da jest. Međutim  to mi je poslužilo da godinama kasnije zbijam šale o tome kako  zbog tatinih trofeja jedne večeri nisam ja nisam dobio svoj;  fulao siguran gol i to zbog nečega što nije sam ni ulovio. Nego kupio.

 

11.

Mama i tata godinama nisu spavali zajedno, a da li su povremeno vodili ljubav  ne znam, međutim to je teško pretpostaviti. On je prvo spavao u viteškoj dvorani i tamo provodio veći dio svog dana, za Ujčinim  radnim stolom gdje je proučavao knjige o starom oružju. Ili se bavio njegom onoga kojeg već ima. Poslije toga, već u fazi lova, sve češće je boravio u lovačkom kabinetu, a na kraju je počeo tamo i spavati. Silazio je samo na večeru i da gleda dnevnik.  Mama ga je povremeno zvala dolje, kad je na televiziji bila neka emisija za koju je procijenila da bi ga mogla zanimati, on bi viknuo odozgo preko stubišta koje se orilo:

- Evo me!

I onda ne bi došao.

Jednom, kad je inzistirala da hitno dođe dolje jer je bila  emisija o Srijemskom frontu, dojurio je dolje stisnutih očiju, zagriženih usana i zarežao:

- Vera, nikad, čuješ, više nikad me nemoj zvat kad sam gore!

I više ga nije zvala.

Nedostatak oca i čežnja za njim polako se pretopila u nedostatak muža koji nije bio tako definitivan, ali je prijetio da to postane. I tako se, pretpostavljam, skupilo godina i godina a da nisu zajedno spavali. Iz maminog razgovora s Ksenijom, koji sam načuo dok su njih dvije pile kavu u njihovom  špajzcimeru, a ja u dnevnoj sobi precrtavao reprodukciju jedne Picasove mrtve prirode, moglo se zaključiti da je mama nezadovoljna zbog njihovog seksualnog života.  A Ksenija, koja se ranije udala, imala više iskustva  i  živu mamu od koje je naučila biti žena, rekla joj je tiho, ali ne dovoljno tiho da ne čujem:

- Pusti ga malo s lanca!   

Tako se počelo pričati o tatinom izletu u Rusiju. Sindikat Narodne banke u kojoj je radila mama kao devizni inspektor organizirao je putovanje Lenjingrad-Moskva-Kijev, sa susretom članova ruskih sindikata, a vjerojatno prikrivenih KGB-ovih informatora. Ali na relaciji Moskva-Beograd došlo je do zatopljenja nakon susreta Tita s Brežnjevom. Mama je tu mogućnost, putovanje u Rusiju, spomenula za jednim nedjeljnim ručkom i više nje o tome govorila.  Tek nekoliko dana poslije toga, on je spomenuo:

- Vera, šta misliš, mogao bih i ja s bankarcima u Rusiju.

I tako su počele pripreme za taj put u kojima smo sudjelovali svi. Prvo smo u Varteksu na Trgu republike, u Nami, po robnim magazinima tražili najlon košulje kojih je bilo u Zagrebu sve manje, a koje su u Rusiji postizale odličnu cijenu. Za nekoliko prodanih najlon-košulja moglo se isplatiti cijeli put. I kud god bismo došli i tražili najlon-košulje, tata bi kao slučajno spomenuo da ide u Rusiju na službeni put, a tamo se to traži.  U Nami na Kvaternikovom trgu mama mu je rekla:

- Bože, kako si ponosan što ideš u Rusiju.

I on je pocrvenio i zašutio. On, niži činovnik, u to vrijeme radio je u mjenjačnici na Trgu republike, koji službeno nije putovao dalje od Villacha i Klagenfurta, kad je u vlaku držao pokretnu mjenjačnicu za gastarbajtere koji su se preko Božića i Nove godine vraćali u zemlju, odjednom je išao na nešto što je moralo nalikovati na pravi, veliki službeni put. 

Ali mama je inzistirala, po prvi put, da se i on lijepo obuče. Nje više spominjala riječ hohštapler, nego mu je birala košulje koje pašu uz boju očiju, baloner koji je popravljao njegovu figuru koja nije bila baš vitka, skup šešir.  I on je kod kuće, pred ogledalom u spavaćoj sobi koja je trebala biti njihova, a sada je bila samo moja i mamina,  isprobavao te košulje, kako koja odgovara odijelu. Prvo bi stajao anfas i gledao se, onda bi se okrenuo u poluprofil i uputio si nekoliko sanjarskih kosih pogleda, kao da sam sebe zavodi, a onda bi provjerio i profil. Mama je sjedila na krevetu, a ja na stolici za njenim toaletnim stolićem koji joj je tata kupio na početku braka, a ona ga nikada nije koristila.  I vidjelo se na njoj da je bila tužna, ali njena velikodušnost sezala je daleko u prošlost: do rovova iskopanih u masnoj zemlji, do juriša kad su njemački mitraljezi kosili sve pred sobom, do raznesenih nogu, do kostiju koje vire iz rana, do oslijepljelih koji bauljaju po liniji fronte i nitko ih, kao za inat, ne pogađa, do…

- Vera! Kako ti izgleda? -  zavezao je svoju crvenu kravatu s jelenom na košulju boje svježe proljetne trave. – Malo smjela kombinacija, ne čini ti se?  

A kad je konačno krenuo, jedne subote ujutro, bilo je toplo proljetno vrijeme, a pred kućom ga je čekao taksi, mama mu je popravila kravatu i prebacila baloner preko ruke.

- To je da one žene odmah znaju da si poslovan čovjek!

I to je govorila kao da u grlu ima živo pile, gvalju mokrog  perja.

Ali on se pravio da ne čuje, nego je požurio niz stepenice da ga taksi ne čeka predugo.

12.

Iz Rusije se vratio za deset dana, dosta kasno. Čekali smo ga u dnevnoj sobi i dok je mama mirno gledala televizor i nije se obazirala na automobile koji su zastajali pred našom kućom, ja sam svako malo jurio na prozor.

- Šta si se uzvrtio – rekla je dosta hladno – doći će?!

Prije puta obećao je da će mi iz Rusije donijeti nagajku, bič s nekoliko kožnih krakova i olovnim kuglicama na kraju kojim je Ivan Grozni, još kao dvanaestogodišnji dječak jašući ispred kremaljske tvrđave, iz užitka rastjerivao seljake koji su tamo prodavali svoje proizvode. 

No, kad je konačno stigao, u starom mercedesu repašu, točno se sjećam, bijelom, rekao je:

- Dugo smo čekali autobus na Plesu.

Mama ga je poljubila kao slamnatu lutku, a ja sam nestrpljivo očekivao kad će otvoriti kofer.  A kad je to učinio, nagajke nije bilo.  Nije održao obećanje, ali, kao i sa svim njegovim obećanjima, nije ga se smjelo podsjećati na njih.  Bilo je tamo nekoliko babuški, potpuno istih, za rodbinu i prijatelje, boca Smirnoff  votke za kolekciju u lovačkom kabinetu i jedan dosta lijep polifunkcionalan lovački nož koji je imao dršku od bivolje kosti, pilicu za rezanje rogova na sječivu, otvarač za konzerve i otvarač za pivo ukomponiran u dršku. 

Ali onda je otvorio i veliku sivu platnenu vreću za koju sam do tada mislio da je dio prtljage i da unutra nosi prljavi već kako se ne bi miješao s čistim u koferu. Izvadio je lijepu novu balalajku s poleđinom od mahagonija i cvjetnim intarzijama i lupio po njenoj pozadini. Lijep zvonki zvuk. Mama se trenutak skamenila.

- Evo – rekao je i prošao prstima po žicama.

Gledala je malo u balalajku, malo u njega i nešto iz bunara prošlosti se vraćalo. Posve vjerojatno večeri u tavanskoj sobici, Kaljinka i Pjesma lađara, široka Volga koja se sporo valja i tragični refren ljudi upregnutih u konopce, a sve možda obogaćeno još i Larinom pjesmom iz Doktora Živaga. 

Došla je do njega brzo, kao da će ga ošamariti, ali umjesto toga čvrsto ga je zagrlila i zagnjirula glavu u rameni jastučić njegova sakoa.  I tako ga je držala dosta dugo, ulicom je prošlo nekoliko automobila, ujčin zidni sat odbrojao je jedanaest puta, ja sam se uspio porezati na lovački nož, a ona ga je još uvijek držala u zagrljaju. A on je izgledao začuđen i morao je reći:

- Vera, šta ti je?

Balalajka ga je vratila među žive, a „one žene“ koje je zamišljala tih deset dana kako se bacaju na čovjeka s plavim očima i dobrim, jako dobrim pamćenjem, odjednom su se smanjile, kao što se babuška smanjuje kad ju otvaraš, a ona najmanja je tako mala da ju možeš strpati u rubu u zubu.

Na večeri koju je skuhala  tog vikenda povodom tatina povratka, vesela, pjevušeći, jer mi je,  posve neočekivano, te noći tata dozvolio da prespavam u lovačkom kabinetu (uvjet je bio da zaključa ormar s puškama), doktor Đurin i Laci, kad su malo popili, što se događalo sve češće, upitali su tatu:

- Tvrtko, kakve su Ruskinje?

I tata je odgovorio:

- Debele. Jer jedu piroške.

I mama se tome veselo nasmijala, veselije nego drugi na toj večeri. Jer, u spavaćoj sobi, naslonjena na njen nahtkastl, čekala je balalajka.

Onda je Laci rekao:

- Ajde, Tvrtko, koje to biljke rastu kod nas a ima ih i u Rusiji?

I tata je jedva dočekao:

- Ascarum europeaum, kopitnjak; Aspruta odorata – lazarkinja; Allium sativum, češnjak; Agropvorum repens, pirika; Angelica silvestris, angjelika, Arnica montana, arnika;  Apium graveolnes, celer…

- Laci, dosta je bilo – umiješala se Ksenija. Ali lavina se nije mogla zaustaviti.

- Articula lappa, češnjak, Aralicea, ginseng; Achilea milefolum, hajdučka trava, Acorus calamus, idjirot,  Aesculus hipokastanum, divlji kesten i, ono što ti najviše voliš…Avena sativa…

- Šta je to? – upitao je Laci.

- Zob – rekao je tata.

I svi su se nasmijali, ali pristojno.

I kad god su Đurac i Laci te večeri provocirali njenog muža, mama bi se uvijek sjetila balalajke: „Možda i jest malo na svoju ruku, ali dobar je čovjek.“ 

 

13.

Nekoliko dana, ili tjedana poslije tatinog povratka iz Rusije, ne mogu točno odrediti taj vremenski raspon jer se djeci vrijeme, kao i psima, svodi samo na zbroj slika i doživljaja između kojih nema ničega, pozvani smo na večeru kod maminog šefa iz Direkcije za devizne poslove. Zbog toga vrijeme i jest tako zbunjujuća dimenzija: ne čuješ ga, ne vidiš, a možeš ga osjetiti tek kad prođe. Možda je tata zbog toga i odlučio da će se u našoj kući vrijeme čuti.  Polako je nastupala faza satova.  Ta je faza tekla simultano s fazom lova i davala joj zvuk. Osim starog Ujčinog sata koji je dubokim ali zvonkim glasom odbijao pune sate, onoliko puta koliko je bilo sati, kao da je načinjen za slijepe, a koji je stajao u našoj dnevnoj sobi jer je Ujča u starosti imao slab san,  kupio je i kukavicu. Kukavica je prije spadala u naš lovački kabinet, ali je iz nekog razloga tata i nju postavio u dnevnu sobu. Osim dubokog zvonkog bata, sada se svakog punog sata čulo i dosta prodorno kukanje. Bila je načinjena u obliku kućice za ptice s drvenim grančicama i lišćem kao ukrasima i mora se priznati da je dosta nalikovala na kućice za ptice koje je  postavljao u našem vrtu.  Krović, prečkica, okrugli ulaz. Unutra je po zimi drobio kruh.  Imali smo nekoliko takvih kućica i ponekad sam mu pomagao da ih postavi na stabla. Dugo mi nije bila jasna ta njegova pažnja koju posvećuje kosovima i sjenicama i one mrtve ptice koje su visjele gore u našem lovačkom kabinetu.  Kako se mogu pomiriti te dvije stvari. Ali kasnije je postalo jasno: i jedno i drugo bio je ukras. Tata je, poput starih plemena, s njihovim tetovažama, kostima u nosu i metalnim krugovima na vratovima, imao urođeni dar za ukrašavanje.

Treći sat koji je davao ritam našim životima, a bome u ljetno doba, kad su prozori otvoreni, i ritam životu naših susjeda, bio je pozlaćeni   zidni sat s masivnim utezima koji je oponašao kičasti empire stil.  Na njemu je pisalo „Tempus fugit“, da se zna. Taj nije odbijao samo pune sate, onoliko puta koliko je sati, nego se javljao i svakih pola sata zvukom koji je bio viši i zvonkiji od Ujčinog bidermajera, ali ipak dublji i ugodniji od pseudošvicarske kukavice. 

Ti su zvukovi ispratili mamu i mene kad smo tog kasnog popodneva krenuli na večeru njenom kolegi i šefu u šareni neboder u Laginjinoj ulici, gdje su stanove dobivali službenici Narodne banke.  Tata nikada nije išao na ručkove i večere kod maminih prijateljica i kolega.

- Poslije jela čovjek se mora malo ispružiti, a to u gostima ne možeš – govorio je.

Ali, zapravo, draži su mu bili satovi i mrtve prepelice od živih ljudi.

Mama me je lijepo uredila, čak joj je palo na pamet da mi zaveže i kravatu na gumu, što sam s gnušanjem odbio, i stalno me požurivala.

- Ajde brže, zakasnit ćemo!

A ona je zapravo premještala stvari iz jedne torbice u drugu. Ili.

- Jesi obukao cipele?

A ja sam već obučen stajao u hodniku i čekao je, dok je ona pred ogledalom u kupaonici namještala maramu. Tužnu staromodnu maramu koja je možda trebala prikriti nedostatak perli.

Kad smo ušli u taj stan na dva nivoa, na vrhu nebodera, odakle se kroz velike staklene stjenke mogao vidjeti čitav južni dio Zagreba sa siluetama nebodera i dva-tri doista velika dimnjaka, supruga maminog šefa je rekla:

- Vera, dođi da ti pokažem stan.

I provela ju je kroz sobe, onda su s čašicama rakije zastale kod velikog  prozora i gledale panoramu grada.

- Vidiš – rekla joj je supruga njenog šefa – da si se mogla malo strpjeti sa svekrvom, bile bi susjede.

Poslije, za vrijeme večere na kojoj je bilo i maslina i kapara i pršuta pitao sam mamu što je teta Đurđa mislila kad je rekla da bi bile susjede. I ona mi je objasnila da bi, da nismo sagradili kuću za Zelenjaku, ona ovdje dobila stan. Bila je na listi, ali trebalo je čekati par godina. 

A poslije večere sam,  lutajući stanom, vidio kako na jednom zidu visi balalajka. Visjela je malo ukoso, na dosta debelom čavlu da može držati njenu težinu.

- Mama – viknuo sam – i striček Rudolf ima balalajku.

I mama je došla do tog zida, hodnika koji je vodio u sporedne prostorije, a za njom i njen šef i njegova supruga. Stvar je bila u tome što je i striček Rudolf  putovao s tatom u Rusiju.

Stala je pred obješeni instrument i neko vrijeme ga gledala. Možda kao neprijatelja, ili barem kao onoga tko joj više nije prijatelj. Ili kao apstraktnu sliku koja joj polako postaje jasna.

- Rudi… i ti si kupio balalajku? – rekla je sa šmirgl papirom u grlu.

- Svi smo kupili – rekao je on – Vera, gore stvarno nemaš ništa. Možeš kupit babuške, balalajku ili vodku. To ti je sve. Ili  značke s likom Lenjina.  

Te večeri lice joj se smračilo. I nikada se više nije potpuno odmračilo, iako se povremeno znala i nasmijati.    


feric bio

Zoran Ferić rođen je 1961. u Zagrebu. Diplomirao je jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i od 1994. radi kao profesor hrvatskog jezika u zagrebačkoj XVIII gimnaziji. Priče objavljuje u časopisima i novinama od 1987. godine, ali prvu knjigu priča, „Mišolovka Walta Disneya“, objavio je 1996. godine. Deset godina posle dobio je za nju Nagradu Dekada. Za drugu knjigu priča, „Anđeo u ofsajdu“, objavljenu 2000. godine dobio je Nagradu Ksaver Šandor Gjalski i Nagradu Jutarnjeg lista za proznu knjigu godine.

Prvi roman „Smrt djevojčice sa žigicama“ objavio je 2003., a sledeće godine pod naslovom „Otpusno pismo“ izlazi mu zbirka kolumni koje piše za nedeljnik Nacional. Roman „Djeca Patrasa“ objavio je 2005. godine u biblioteci Premijera Jutarnjeg lista. Šest godina posle, 2011., izlazi mu roman „Kalendar Maja“ za koji je dobio nagradu Vladimira Nazora, Jutarnjeg lista, Grada Zagreba i pulskog Sajma knjiga. Druga knjiga izabranih kolumni „Apsurd je zarazna bolest“ izašla je 2012. godine.

Knjige su mu prevedene na nemački, engleski, poljski, ukrajinski, slovenački, italijanski i španski jezik.

 

 

 

odakle zovem markica

plantaze markica