aimee lena ruth

To je bio neki konsenzus do kojeg su došli njih troje, nakon dugog vremena koje su proveli sjedeći pred isključenim televi­zorom. U stvari, taj zaključak je naglas izrekla Amina, kao da ozvučuje misli svo troje. Amina je morala svim stvarima dati neki instant srećan kraj, čak i u slučajevima kada se stvari same uopšte nijesu kretale u dobrom smeru. Pam i Ari su bili skeptič­niji, rezervisaniji, melanholičniji. Ovo bi posebno dolazilo do izražaja u dugim razgovorima, ali s vremenom je postalo jasno da će ih Amina preteći. Po samoj svojoj prirodi ovim drugim dvoma nije bilo presudno da njhova riječ bude zadnja, dok je Amina gotovo opsesivno insistirala na smislenom objašnjenju za sve stvari i neizbježnom srećnom kraju. Ona je to objašnja­vala svojom vjerom, oni – njenom prirodom. Jednostavno je bila takva, to je određivalo, ta nepokolebljiva vjera u neizbježnu pobjedu dobra nad zlom i reda nad haosom.

Pam je često slikala haos, gdje se bori za svoje mjesto pod suncem, bez obzira na to da li mu ono stvarno pripada. Ari je posmatrao, imao je nevjerovatnu moć zapažanja, ali ne i potrebu da se upliće u stvari i da ih mijenja. Bio je ubijeđen da će se stvari odviti onako kako treba, ili kako ne treba, i da taj tok nije toliko ni bitan. Njega je više interesovala njegova lična sudbina, samo njegov put i samo njegova budućnost. Amina bi ga često optuživala da je hladan, a onda bi radila isto što i on, samo s mnogo više emocija i drame. U takvim prilikama on bi je potsjetio da su mnogo sličniji nego što bi ona to željela da vjeruje, bez obzira na sva njena jadikovanja o stanju sociuma i načinima da se isti liječi i iscijeli.

Nije je štedio, govoreći joj da je nerađanje djece vrhunac nje­nog ličnog egoizma. Ona je nalazila opravdanja, govorila je da ih želi, da će obavezno roditi, samo nije znala kad. On joj je predočavao da je Pam, za razliku od nje, bar bila iskrena da ne želi djecu. Bilo je puno djece i bilo je puno stvari koje su ljude činili srećnijim od djece. Amina je protestvovala, ali nije rađala.

Nakon nekog vremena, ispostavilo se da je to jedna od ne­raskidivih niti koja ih spaja, to neučestvovanje u genetskom maratonu. Njihova nerođena djeca nijesu dobijala tempera­turu, nijesu imala problema u školi, nijesu odlazila na pri­vatne časove, nijesu trošila svo vrijeme i novac svojih nesu­đenih roditelja, tako da su oni mogli da se bave filozofijom i traženjem istine. Većina ljudi, osim nedostatka interesovanja, nijesu imali vremena za to.

Osim poslovične istine, njih troje su tražili tišinu. Potonja je ovdje u planinama bila dostupnija nego ma gdje drugo.

Ari nije bio prepper u bukvalnom smislu, velikim dijelom je vjerovao u održivost zapadne civilizacje, ali njegovo načelo bilo je „nadaj se najboljem, pripremaj se za najgore“. Neki bi to nazvali paranojom, no Ari je sebe smatrao tek obazrivim. Tako, osim neizbježnih zaliha hrane, koje su se stalno uveća­vale, bio je pripremljen za borbu s vatrenim stihijama, fizičke konfrontacije, napade ljudi i pasa, ujede zmija, udare gromo­va, poplave, sudare vozova, uz to je svuda sa sobom nosio kompletno opremljenu prvu pomoć i originalni švajcarski nož, tako da nikada ne dođe u situaciju da mu nedostaje otva­rač, čačkalica, pinceta, turpija, kliješta ili lupa.

Djevojke su ga smatrale dijelom paranoikom, dijelom anar­ho-primitivcem. Međutim, slagale su se da je ova sposobnost preživljavanja, iako sasvim teoretska i nikada provjerena u paksi, činila da se i njih dve osjećaju bezbjedno, zanemarujući činjenicu da im ne prijeti nikakva objektivna opasnost.

Iz Podgorice do Žabljaka na sjeverozapadu došli su auto­busom, kanjonom Morače uklete ljepote i uskog kolovoza, preko Kolašina i Mojkovca. Kao i većina stvari u Crnoj Gori, ova magistrala bila je lijepa i opasna, a danak u krvi uzela je još tokom izgradnje. Pedesetih godina dvadesetog vijeka poginula su četrdeset tri radnika, od kojih čak dvadeset šest u jednom danu.

Njihova destinacija, najviše gradsko naselje na Balkanu, bilo je opkoljeno nacionalnim parkom, glečerima koji kao da su bili izrezbareni, s jezerima nalik na svevideće gorske oči i ka­njonima koji istovremeno ulivaju jako uzbuđenje i iskonski strah. Klima je bila surova, alpska, zime duge, hladne, s puno snijega. Tokom ljeta, kratkog i svježeg, ovaj predio je bio raj za posmatrače ptica i lepidopteriste.

Za Aminu su leptiri bili sasvim izgubljeni, nijesu je zanimali osim u metaforama o promjenama i kratkim kineskom priča­ma i, naravno u vezi s Nabokovim, kojeg je idealizovala. Bilo je malo reći da je bio njen omiljeni pisac – Amina je bila op­sjednuta njime. U stvari, sve što je zaista ineresovalo, prelazilo je na nivo opsesije, takva joj je bila priroda.

Tokom jedne od obaveznih dnevnih šetnji u koje su odlazili bez obzira na vremenske prilike, s oduševljenjem im je rekla kako je ispalo da je Nabokov ne samo genijalan pisac, o čemu niko nije sporio, već da ni njegove entomološke avanture nijesu bile uzaludne. U dvadeset prvom vijeku, tim naučnika je doka­zao njegovu sada već sedamdeset godina staru teoriju o razvoju Polyommatus plavih leptira, rekla je. Pam i Ari su leptiri intere­sovali još manje nego nju samu, ali slušali su je. Zabavljalo ih je oduševljenje s kojim je pričala, kao da se u najmanju ruku radi o otkriću u kojem je i ona imala velikog udjela.

U jednom dahu izrecitova im je Nabokovljevu pjesmu iz 1923, koju je činilo se u hodu prevela.

Ne, postanje nije krhka tajna

Dolina pod mjesečinom jasna je i svježa

Mi smo gusjenice anđela i slatko nam je

Da nagrizamo s kraja nježni list

Ravnajmo se u trnju, puzimo, savijajmo se, jačajmo

I što sebičniji je tvoj zeleni pohod

Tim plišaniji i veličanstveniji su

Repovi oslobođenih krila.1

„Vidite li“, govorila je brzo, kao da se boji da će nešto drugo skrenuti njihovu pažnju s ove priče koja joj je bila jako važ­na, „... još 1945. godine Nabokov je iznio tada revolucionarnu hipotezu o evolucuji plavih leptira, grupi poznatoj kao Po­lyommatus plavci. Pretpostavio je da su u novi svijet došli iz Azije tokom miliona godina u serijama talasa. Profesionalni lepidopteristi ga tada nijesu shvatili ozbiljno. Međutim, na­kon Nabokovljeve smrti 1977, njegov ugled kao naučnika je rastao. Onda je krajem prve i početkom druge dekade ovog vijeka, jedan tim naučnika primijenio najnovije genske teh­nologije u ispitivanju njegove teorije o evoluciji plavaca, a na kraju tog istraživanja Londonsko kraljevsko društvo potvrdi­lo je da je Nabokov bio potpuno u pravu!“

Pam i Ari se zacenuše od smijeha. Bilo je nevjerovatno koliko je činjenica bila u stanju da zapamti o stvarima koje uopšte nije poznavala, ali koje su joj, iz samo njoj poznatih razloga, bile bitne.

Pustili su je da priča i ona nastavi da ćereta o doktorki Naomi Pirs, kuratoru harvardskog Lepidoptera (tu poziciju nekada zauzimao je Nabokov), jedne od dvaju autora ovog naučnog rada. Njoj je Nabokovljeva teorija da se plavci klasifikuju po genitalijama sasvim imala smisla. Ispostavilo se da je bio u pravu u tome, kao i za migracije ove porodice leptira.

1 Nabokov 1923, prevod L. R .S.

Nabokov je govorio da se zadovoljstvo i nagrade literarnog na­dahnuća ne mogu porediti sa zanosom otkrića novog organa pod mikroskopom ili neke neopisane do tada vrste na planin­skim obroncima Irana ili Perua. Govorio je da nije isključeno da bi se potpuno posvetio lepidopterologiji, da nije bilo revo­lucije u Rusiji i da vjerovatno ne bi napisao niti jedan roman.

Nabokov, koji nikada nije naučio da vozi, izračunao je da ga je supruga Vera između 1949 i 1959. godine vozila više od 150.000 hiljada milja duž cijele Sjeverne Amerike, uglavnom zbog leptira.

Te njegove entomološke ekspedicije postale su legendarne kako među lepidopteristima, tako i među njegovim čitaocima.

Plavi leptiri mogu imati najkraći životni vijek od svih vrsta i pi­sac je, činilo se, bio naročito opčinjen ovom osobinom efemerne metamorfoze.

Amina iz ranca dograbi Nabokovljevu rusku autobiografiju Drugi brjegovi“ i poče čitati jedan odlomak nastavljajući da hoda. Bila je to još jedna od vještina koje su Pam i Ari nazivali njenim super-moćima.

Za mene je najveće zadovoljstvo – van đavoljeg vremena, ali baš unutar božanskog prostora – uspješno izabran pejzaž, sve­jedno u kojoj zoni, u tundri ili onoj prekrivenoj pelinom, ili čak među ostacima neke stare borove šume kraj pruge među mr­tvima u tom kontekstu Olbani i Skenektedi (tamo mi leti jedan od omiljenih kumčadi, moj plavi Samuelis) – drugim riječima, bilo koji dio, gdje mogu da budem u društvu leptira i biljki, koje ih hrane. To je – blaženstvo, a za tim blaženstvom postoji nešto, što se neda do kraja definisati. To je poput neke trenutne fizičke praznine, kuda se stremi, da bi se ispunila svime što volim na svijetu. Ne saplevši se i ne usporivši ni korak ni dah, nastavi: Svoj život je Nabokov ispričao tri puta, na engleskom, na ru­skom i opet na engleskom. Po prvi put su njegovi memoari na 29

engleskom pod nazivom Ubjedljiva evidencija(Conclusive Evidence) objavljeni u SAD 1951. godine. Kroz tri godine Na­bokov je svoja sjećanja slobodno preveo na ruski jezik, kao ro­man Drugi brjegovi“, kompleksno djelo koje obuhvata period od četrdeset godina, memoare i mitologizovanu biografiju. Po­slije objavljivanja ruske verzije, odlučuje da preradi i englesku, onu prvu. Tako nastaje tekst Govori, sjećanje(Speak Me­mory, 1966) treća Nabokovljeva verzija sopstvenog života...

U tome su došli do konobe u kojoj su obično ručavali, te se lekcija o Nabokovu završi naglo, kao što je i počela, ne bez izvjesnog olakšanja koje se moglo vidjeti po licima njenih sa­putnika.

Za ručkom su ga njih dvije optužile da je neiskren. Smisao njihovog boravka ovdje bio je u razgovoru, u zamjeni priča, u prepričavanju stvarnih događaja kako bi izblijeđeli u sjećanju i na njihovo mjesto došla ona druga, izmaštana i poželjna sjeća­nja. I naravno, u sklanjanju od buke, koje je bilo preduslov da se ova namjera obistini. Međutim, on je ćutao. Njega s velikim slovom više nije bilo. Ostavio je Arija, izašao je iz priče, otišao je, kao da nikada nije bio tu. Kao da je umro, ali bio je živ, na drugom mjestu i s drugim ljudima. Nije se javljao, nije dolazio za praznike, kao da ga nije bilo briga. S Njim, kao da su otišle i Arijeve uspomene, one najvažnije. Nije se radilo o tome da nije bilo tužnih sjećanja, s Njegovim odlaskom kao da su otišla sva sjećanja. Ostala je samo praznina i Ari nije imao pojma čime da je ispuni.

Provodio je vrijeme s ove dvije žene jer one su mu od svih ljudi bile najmanje teške. Težina je prava riječ. Od kada je On otišao, drugi ljudi su mu predstavljali teret, bučno i brbljivo opterećenje.

Njih dvije je mogao da podnese, a to je bilo najbliže ljubavi, što je osjetio od kada Njega više nije bilo.